Ispovijest

‘Činjenica je da bih se i dalje bacio pod kamion da te spasim’, kažeš dok gasiš cigaretu i izlazimo iz kafića’

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 13.02.2018 / Rubrika:
0

Različiti ljudi ulaze i izlaze iz naših života – neki u njima ostave trag poput eksplozije supernove, a nečije odsutstvo ni ne primijetimo. Ovo je priča o jednoj supernovi

Znate onaj osjećaj kad s nekim možete pričati o svemu? Satima? Kad upoznate nekoga tko stvarno razumije i kuži ono što se bojite pokazati svijetu? Istina je da su takvi ljudi užasno rijetki i da ih nikako ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo. Svaki odnos ima svoj ritam i dinamiku, a ovakvi odnosi su uvijek intenzivni i od nas traže jako mnogo. Nekad i više nego što smo to spremni ili možemo dati.

Nekad mislimo da smo dali sve, ali to onom drugom nije dovoljno. Ispadnemo šu*ci. Počnemo se mrziti. Zašto se mrzimo?

‘Ti si najvažnija osoba u mom životu’


To si mi rekao u nekoliko prilika i mislim da si to zaista i mislio. U trenutku kad si to rekao. Iako, mislim da smo oboje od početka znali da je naš odnos previše destruktivan za naše duše i da je sve skupa samo jedna jako komplicirana iluzija. Droga. Čekaš sljedeći fiks, ali nikad nije dovoljno. Postaneš ovisan – o razgovoru, podršci i prisustvu te neke osobe u svom životu. Barem je meni bilo tako. Bio si spreman na svašta, ali si u isto vrijeme bio neodlučan – ostaviti svoju curu zbog mene ili ne. Krivio si mene za neodlučnost, a ona je zapravo bila obostrana. Čudno kako ti netko može biti najvažnija osoba u životu i onda ti postati potpuni stranac.

Kažeš, želiš je da ja budem sretna, pitaš me jesam li sretna nakon svega. Nisam taj tip osobe, odgovaram. Kažeš, nisi ni ti. Ali, u nekim smo zajedničkim trenucima bili sretni. Jer smo se razumijeli. Jer smo znali da smo oboje prazni poput napuštenih kuća koje vidiš uz prugu kada vlakom putuješ kući. Rekao si da misliš da nikad nikoga više nećeš voljeti – ne voliš ni svoju curu. Ali, mene si volio. Barem si tako rekao. Nekako sumnjam u tu tvrdnju. Sad kada mi više gotovo i nije stalo.

Ležao si kraj mene u krevetu i lagao svojoj djevojci

Da. Samnom si se nalazio njoj iza leđa. Kad bi ti slala poruke, nisi odgovarao. Nazvao bi je na brzinu i izmislio neku laž. Jako dobro lažeš, btw. Bilo mi je žao jadne djevojke – mislila sam kako nitko ne zaslužuje ovo, a zapravo sam ja kriva koliko si i ti. I ništa što napravimo neće promijeniti tu činjenicu. Da smo oboje vrhunski šu*ci. S ‘prekidom’ koji je bio bezupitan smo se nosili različito – ti si se osjećao ostavljenim, a ja te nisam razuvjerila. Činjenica jest da sam se i ja osjećala ostavljenom. Izdanom. I da više nisam željela tvojoj djevojci raditi ono što ne želim da se radi meni.

Je li prekid bez prekida jednako bolan kao onaj klasični, ‘ajmo ne biti više zajedno’ prekid? Da, možda i još više. Ostaneš bez nekakve crte koju možeš podvući ispod odnosa, ostaneš bez završetka ili, kako ga Amerikanci vole nazivati, closurea. I tako ideš dalje, a zapravo nisi zatvorio to neko poglavlje u svom životu jer nisi niti nazvao tu osobu i rekao da su stvari gotove. Jer, misliš si: ‘Pa mi nismo bili zajedno. Nismo bili u vezi’. Jesmo.

Vrijeme je magični faktor zaborava?

Godišnja doba se izmijene, red kiše, red sunca, red snijega. Mijenja li to činjenice? Pa baš i ne. Istina koje sam postala svjesna jest da su svi bivši, pa i oni ‘skoro’ bivši zapravo to s razlogom. Nešto nije bilo kako treba. Kao dijelić slagalice kojeg očajnički želiš staviti ondje gdje ne pripada. Guraš i guraš, ali slika ne izgleda dobro. Ne izgleda onako kako bi trebala izgledati.

Oboje smo nastavili s našim životima, oboje smo u vezama u kojima smo sretni i to je jedino što je bitno. Lako je zaboraviti na nekoga dok ga ne vidiš. Onda te presiječe i vrati u prošlost, no odmahneš glavom, više nije bitno. Sjedimo na kavi i pričamo o nekim stvarima, kažeš mi da sam šu*ak. I ja tebi kažem isto. Nisam se došla svađati, nemam se potrebu svađati. Za to bi bila potrebna ljutnja, a nju ne osjećam. Osjećam prezir prema sebi jer je treća osoba bila upletena u sve, a nije trebala. Nisam šu*ak, samo sam tužna. Tužna sam zbog načina na koji smo se oboje ponašali – šutnja s moje strane i mržnja s tvoje.

‘Činjenica je da bih se i dalje bacio pod kamion da te spasim’, kažeš dok gasiš cigaretu i izlazimo iz kafića. Snijeg i dalje pada poput latica trešnje u cvatu.

Piše: Žena Net / Vrijeme: 14:00 13.02.2018 / Rubrika:

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr