Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

ISKUSTVO IZ PAKLA

OPREZNO DOK JEDETE BANANE: ‘Posegnuo sam u zdjelu i osjetio ugriz. Tkivo mi je odumiralo, a liječnici nisu znali što mi je’

‘Posegnuo sam u zdjelu da uzmem bananu, a onda mi je smeđi pauk samotnjak uštrcao svoj smrtonosni otrov.’

“Bio je to listopad 2012. kada je nas nekoliko gledalo nogomet u kući mog prijatelja Jamesa u Londonu”, priča o svome iskustvu za Guardian Henry Moffet. “Tijekom drugog poluvremena odlučio sam uzeti bananu iz zdjele za voće. Osjetio sam ugriz i lijeva mi se ruka ukrutila; nikome nije bilo jasno što je to.

Satima sam vrištao

Počeo sam se osjećati klonulo, pa sam se taksijem vratio u svoj stan. Čim sam ušao, osjetio sam kao da imam gripu, pa sam otišao u krevet. Moj cimer Travis gledao je film u svojoj sobi kada sam dobio grozničave snove i počeo vrištati. Čuo me je kroz zid, ali je pretpostavio da ću uskoro prestati, pa je samo stavio slušalice i odgledao cijeli film.

No nakon što je skinuo slušalice kada je film završio čuo je da još uvijek vrištim pa je odlučio provjeriti što mi je. Kako mu nisam odgovarao na kucanje na vratima, provalio je moja zaključana vrata. Pronašao me svog blijedog i oznojenog, kako vrištim i čvrsto držim svoju lijevu ruku koja je sva pocrvenila i izgledala poput onih smiječnih umjetnih ruku od pjene. Brzo me je stavio u taksi i odvezao do najbliže bolnice, i Bogu hvala da je.

Dok mi je sestra mjerila temperaturu oči su joj se raširile od užasa; uskoro su me žurno odveli u ambulantu da me pregleda ekipa za tropske bolesti iz obližnje bolnice. U ambulanti sam bio svjestan i postavljao milijun pitanja, ali sam ubrzo izgubio svijest. Zapao sam u stanje znano kao hiperpireksija, što je ekstreman rast unutarnje tjelesne temperature. S 43°C bio sam pacijent s najvišom temperaturom na tom odjelu koji nije umro.

Nepoznati uzročnik prijeti smrću

Povratio sam svijest ubrzo nakon hitne operacije u kojoj si mi otvorili ranu da ju očiste i procijene štetu. Ruka mi je bila gotovo crna. Kasnije sam saznao da je uzrok tome bio moćan otrov ženke smeđeg pauka samotnjaka, rođakinje crne udovice. Pumpali su u mene razne vrste antibiotika jer u početku nisu znali da se radi o paukovom ugrizu, znak po kojem se on prepoznaje, crna točka s bijelim prstenom, uklonjen je tijekom hitnog čišćenja rane.

Imao sam i dermonekrotičnu i sustavnu reakciju, što znači da mi otrov nije samo ubijao kožu i tkivo već su mi i organi počeli otkazivati jer mi je krv postajala sve gušća, što je rijetko i može biti smrtonosno. Doktori su me svako malo morali uspavljivati kako bi mi otvorili ruku i izrezali još mesa, pokušavajući zaustaviti otrov i nekrozu (smrt stanica tkiva) da se ne šire dalje. Istovremeno su pokušavali shvatiti o kojem otrovu se radi i davali mi različite lijekove kako bi mi spustili temperaturu.

Nakon dva tjedna u bolnici doktore je preporučio amputaciju ruke do lakta zbog rizika da se nekroza ne proširi do srca, no ja sam bio odlučan da ću radije umrijeti nego dopustiti tako što. Sada, jasne glave, mogu zamisliti život s jednom rukom koji bi bio bolji od smrti. No bio sam umoran, zbunjen i na puno morfija. U četiri sam tjedna imao četiri operacije. Doktor mi je rekao kako se nakon svih tih napornih procedura tijelo napokon počelo boriti s nekrozom, što je značilo da ipak neću izgubiti ruku. Odahnuo sam. Nadvladao sam smrt.

OVAJ ČOVJEK STVARNO NEMA SREĆE: Već drugi put u pet mjeseci otrovni pauk ga ugrizao za penis

Počinitelj nije pronađen

Presađena mi je koža s bedra kako bi se nadoknadilo tkivo koje sam izgubio na ruci. To je ujedno bio i najgori dio cijelog iskustva – bilo je to tako bolno. Moj prijatelj James nije saznao za pauka u svom stanu sve do tri tjedna kasnije, njegov je otrov potvrđen tek kad je bolnica odbacila sve druge mogućnosti te usporedila fotografije ugriza napravljene u prvoj bolnici. Kada je saznao, dimom je dezinficirao cijeli stan, no ipak ga je napustio dva mjeseca kasnije. Mislim da nije mogao izdržati osjećaj tjeskobe.

Presađena koža dobro se prihvatila i nakon šest mjeseci čekanja da potpuno zaliječi mogao sam krenuti na fizioterapiju. Ruka mi je toliko dugo bila nepokretna i izgubila je toliko mišićne mase da mi je i samo savijanje prstiju pretstavljalo agoniju. Nakon godine dana povratio sam većinu pokretljivosti, ali ni danas ne mogu osjetiti stražnju stranu lijevog dlana.

Nikada nisam vidio pauka koji me je ugrizao i još ne znam kako je ušao u zdjelu s voćem (ili uopće u Englesku, jer oni žive u Sjevernoj Americi). Prije se nikada nisam bojao pauka, no nakon što sam ugledao fotografiju stvora koji me je ugrizao, nikada više ne posižem rukom u zdjelu s voćem bez da prvo dobro pogledam”, zaključio je Moffet.

Povratak na Net.hr