Naime, fridž mi zgleda kao da sam njujorški murijak. Pošteni. Pa sam napravio čistku i mam bacio Bucu s bradom od plijesni, krastavce s nekim albino lopočem na površini, Monte s datumom rođenja imenjaka mu Christa i neke gljive koje su dobile nove gljive. A možda sam se mogao obogatiti...
Odrezao sam i bacio vrh zimske koja pamti više zima, a jednom sam komadu sira obrubio više negativnosti nego Bob Rock onom nesretnom krumpiru... Pa sam sve iole jestivo nakosio na daščici, zgnječio u toplini tostera i na kraju začinio umjetničkom juhom iz vrećice, onom tajlandskom iz Hong Konga za tri kune. Super je ako reducirate čili napola, inače – hemić time.
http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&width=596&colorscheme=light&show_faces=false&border_color=%23fff&stream=true&header=false&height=550&locale=hr_HR
Ribafish na fejsu
I tako sam se zgrijao i pitao – kamo ja to idem? Imam 41 kuku na grbači, ne hopsam više k'o nekad, stvarno bih se trebao više družiti sa žlicom i zelenjavom i udisati planinski zrak uz prstohvat mediteranskih soli... Razmišljam tako i mrknem još ploškicu hamburgera (kojem bi stvarno trebalo promijeniti ime jer je pola vas sad zamislilo onu američku instant-gnjusobu), znate onu viška, koja odma ode u škembu i ne da se van godinama. Mda. Selit se na planine i mora nemrem, 30 kuna dnevno za gablec nemam (u Sabor neću pa da jedem za sedam, govna lopovska). Dakle, malo ću smanjit s narescima i napunit fridž s više povrća i voća. Da se razumijemo, u naše dane Junior obavezno ima cijeđeni džus za doručak, najskuplje mlijeko i rajnglu juhe s mrkvom i mesom, tu nema šverca. Ali fakat bih mogao sam sebe malo više cijenit. Kreten.
Uglavnom, pred nešto više od godinu dana, kad se ovo gore nabrojano razmišljanje događalo, stvari su se počele ispravljati, kao i sve u životu kad se potrudiš i zapneš, pa sam stvarno kvalitetno prokuhao i prozelenio si utrobu i život. Paralelno su počela i testiranja hrane kod moje šefice Željke u Dobroj hrani i postao sam ponosni član žirija koji jede sve što se testirati dade. Da, ima tu i grozota poput piškota, crne čokolade, bijelog kruha (ali dva dana zaredom, kad se osuši?!) ili majoneza... Ali i divnih otkrića, no najbolje od svega je što nitko od kušača – ne zna što jede. Željka se pobrine da sve na stolu bude u bjanko posudicama. A kako mene na nepcetu uvijek nešto podsjeća na nešto i kako zahvaljujući nepušenju imam očuvane papile – tako sam i više počeo cijeniti hranu i pisati o njoj. Pa sam polako, ali sigurno počeo proširivati svoje gastro-vidike i uskoro jeo fiševe po Slavoniji, domaće dagnje na Pagu, šokole u Ninu, maneštru u Gračišću, pršute u Tinjanu, bikove testise u Omišlju... I tako sam prošli vikend bio pozvan preko Hrvatskog festivala hrane i vina u – Kutjevo.
Krajem siječnja u našim se vinogradarskim krajevima slavi Sveti Vinko. Tada se molitvom ovom zaštitniku vinove loze i simboličnim orezivanjem loze (okićene kobasama) priziva bogata i plodna vinogradarska godina. U jednom dijelu Slavonije se naziva Vincekovo, u drugom Vincelovo, a zajedničko im je da se pritom divno papa. Tako da na ovoj velikoj svečanosti, za gotovo petstotinjak ljudi, nitko nije ostao gladan. A ni žedan, jer smo se satrali klasičnom kutjevačkom graševinom (odmah sam se vratio za stol sedamdeset i neke, kad je to bilo The bijelo vino, drugih valjda nije ni bilo), ali i novim igrarijama kutjevačkih enologa, kao što su Maximo bianco i Maximo rose.
I dok me graševina vratila u dane sretnih gemišta, dok smo po Kustošiji kod kumova ganjali lopte i žabe, tako me Maximo naveo da obnovim špajzu za neko nenadano barenje, jer je spomenuta buteljka prokleto lagana i mirisna. Taman za uz rižotić neki sa šparogicama ili komoračem... Da, upoznao sam Bojana, kuhara i chefa sajta www.gric-gric.com, pa sam mu pokrao neke recepte. Onaj o somu u pivskom šlafroku isprobavam drugi tjedan, mamaaaa...
Za predjelo su posluženi šarani s rašlji i kobase sa špekom na kolcu od metra i pol. Ah, izviđački dani... Ali kako u izviđačima nije bilo šarana, batalio sam klobasu i odmah bezecirao jednu perajastu masnu mrcinu i poćućo ga do DNK. Ni 'b' od blata, cijenim taj trud. I nema te pećnice koja će ga pomazit kao kad ga se prisloni uz otvorenu vatricu. Onda je uslijedio red švargli, red prezvuršta, red špeka i sarmica, dok sam u sebi odbrojavao sekunde kad će nam konačno iznijet 'hit du žur' – pečenog vola. Micek od pol tone se rotirao u dvorištu na čvrstoj štangi satima, danima, godinama, ali kad sam trinaesti put išao na zahod (igrom slučaja, baš pored njega) – nije ga više bilo!
Očajan i nikakav, to mi je, naime, trebao biti prvi vol u životu, pitao sam gdje nestade (ostale samo kosti i glava na ražnju koji je tužan stao), a ljudi zaduženi za pečenje rekoše da su ga odnijeli gore u šator na trančiranje i šminkanje pred serviranje. Ja dole, oni gore, to daleko. Gledam u štangu, štanga gleda mene, zakoračim vođen taninima i ćopnem prstićima sočan komad od drugog kralješka. Bokte, bolje od seksa! Ustima mi krene okus najbolje goveđe juhe na svijetu, ali uobličene u komad mekog milog mesa. Prilazi mi Mate Janković, ćopi komad i savjetuje da probam obraščić. A u obraščiću kila zlata mehkoga, ko kad ti tata iz jušne kosti nedjeljom izvadi moždinu i namaže na kruh... Pa smo papali, s jednom nogom u blatu, drugom u žeravici, šibani vjetrom i kišom. I uživali k'o pajceki, kakav tulum!
Onda smo bili brutalni s Maximo brutom, naslikavali se s Mesićem i divili se na organizaciji gazdi Enveru Moraliću, koji je legenda ovog kraja i kojeg lokalci obožavaju. Uspio sam se suzdržat da Enjingija ne udavim kako sam mu bio zaljubljen u kćer na drugoj godini agronomije, i na kraju završio na stejdžu pjevajuć neku klapsku sa svojim Vrsanima (ljudi iz Vrsi?). Onda je Enver moral ić, pa smo otišli i mi, i ja sam se vratio sretan i sit, i spreman na nove radne pobjede u vidu kuharskog troboja u spravljanju tostova!
Vrlo brzo saznajte upravo ovdje kakve vas perverzije očekuju na Hrvatskom festivalu hrane i vina početkom ožujka u Areni. Do tada, dobar teksooon!
