Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Supertalent – pa mi bismo i šaraf pokvarili!

Kako je moguće da se plemenite aktivnosti koje bi trebale najviše pridonijeti očuvanju okoliša, tjelesnog i duhovnog integriteta čovjeka mogu transformirati u njegove najveće neprijatelje? Lako. Otkrili su nam ‘talentirani’ Hrvati.

Uzmimo za primjer sport u Hrvatskoj. Najprije se možemo upitati koliko sport uopće pridonosi zdravlju tijela. Janica Kostelić, prvakinja i istinski talent, odlazeći sa svjetske skijaške scene suočila se s prilično upornim zanovijetanjima i moljakanjima da odustane od svoje nakane. Prava dama, kakva jest, najprije je tiho i pristojno, a onda nešto glasnije zamolila da je ostave na miru jer umire od bolova nakon svih operacija koje je zbog skijanja morala proći. I nije jedina koja je odustala zbog polomljenih kostiju.

Što pritisci trenera, menadžera, tjelesnih ozljeda, raznih kemijskih pripravaka, koje zbog iznimnih fizičkih napora unose u organizam i mozak usmjeren na mantranje da će se pobijediti protivnika po svaku cijenu mogu učiniti za duševno stanje nekih drugih sportaša, također je priča za sebe.

Ovisnost o drogama među sportašima i bivšim sportašima nije nikakva novost. I tu ne moramo govoriti samo o dopingu ili ovisnosti o analgeticima, koja se može razviti zbog čestih prijeloma i operacija. Dok se na sva zvona forsiraju parole poput one “sportom protiv droge”, naveliko se prešućuju podaci do kojih je došla kineziologinja Sanja Ćurković. Njeno je opsežno istraživanje utvrdilo da se čak 70 posto heroinskih ovisnika u mladosti intenzivno bavilo nekom vrstom kompetitivnog sporta.

A kako li se samo osjećaju ako krenu razmišljati o načinu na koji se troši novac u sportu i tko im odlučuje o karijerama? Kako se osjećaju kad im je sudbina u šakama osoba poput Siniše Šoše, Zdravka Mamića ili Zorana Gopca? Teško da oni roditeljima sportaša izgledaju poput moralnih autoriteta koji će njihovu djecu izvesti na pravi put, objasniti im što je droga, a što je poštenje. Nimalo ne pomaže ni činjenica da se osim sportom, kao primarnom djelatnošću, bave i drugim poslovima koji sa sportom nemaju nikakve veze, ali zato postaju sve zanimljiviji USKOK-u i DORH-u.

Sopranosi iz našeg sokaka – briga o okolišu

Tako se, recimo, Zoran Gobac bacio i na očuvanje okoliša i na što drugo nego PET-ambalažu. Da u tom sektoru nešto užasno smrdi govori više podataka. Prvo, da zaista postoji briga o okolišu ne bi PET-ambalaža bila jedini plastični otpad kojemu su vlasti posvećene, a kontejnera za plastiku gotovo uopće nema na ulicama. Drugo, koja je logika u tome da se PET-ambalaža mora prikupljati u ogromnim plastičnim vrećama? Talijani su zabranili plastične vreće, ali ne i Hrvati. Oni su ih uveli kao obavezu u jednom dijelu reciklažnog procesa plastične ambalaže.

Treće – novac. Najveći dio novca Fonda za zaštitu okoliša zarađuje se naplatom zbrinjavanja elektroničkog i električnog otpada, pa se državi omililo da udari namet čak i na CD-e, koji nemaju ni kabla, ni čipa u sebi. No, zato se najviše troši na gospodarenje ambalažnim otpadom, koji je Fondu donio gubitak od gotovo 700 milijuna kuna. Kako? Postoje ozbiljne indicije da se više puta plaćalo jednu te istu PET-ambalažu, plaćalo se ambalažu koja nikada nije isporučena, navodno se žmirilo na uvoz smeća iz susjedstva… I to se u Hrvatskoj zove briga o okolišu.

Je li glavna aktivnost klera u Hrvata – briga o duši?

Varaždinska biskupija neka bude poveznica s trećom stavkom brige o čovjeku, a to je briga o duši. Poput nekih sportskih menadžera, i ona se bacila u dodatni biznis. Ta je biskupija, naime, investirala 18 milijuna kuna u tvrtku BBS, koja je, navodno, izdavala lažne fakture i zajedno s trgovcima i skupljačima iz Fonda izvlačila 0,62 lipe po PVC-boci koje nikad nisu prikupljene i reciklirane. Navodno su, kako je objavio Večernji list, izvukli na desetke milijuna kuna od države i onda kliznuli u stečaj.

Vlasnica te tvrtke Barbara Bešenić osamdesetih je bila u zatvoru zbog malverzacija mjenicama, devedesetih je bila saborska zastupnica, a dvijetisućitih je bila i ostala članica HDZ-a. Dakle, iste one stranke koja se u svom djelovanju, tvrdi oporba, neporecivo poklapa s nekim definicijama kriminalnih organizacija. Unatoč tome, s crkvenih oltara vjernike više ili manje izravno pozivaju na glasanje za HDZ.

Možda je to razlog što je diljem Hrvatske u zadnjih 20 godina izniknulo toliko crkvenih zdanja da škole i bolnice imaju mršave šanse u mjerenju s vjerskim kompleksima – i po brojnosti i po kvadraturi. Mogli bi ih eventualno dostići nakon što bi im se pribrojala kvadratura novosagrađenih sportskih arena. One, baš poput crkvi i sukladno tezi da se u Hrvatskoj i ono najčistije može pretvoriti u nešto škodljivo, veći dio vremena zjape prazne.

Povratak na Net.hr