Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE MIRO PAR

ZAŠTO MISLIM DA NAM TREBA KALINIĆ: Vratimo ga, pa ćemo kao prvaci Europe pričati o omiljenoj temi – Thompsonu

Hrvatskoj, da bi ponovila uspjeh iz Rusije, jednostavno treba kvalitetan napadač

Prošla su, evo, skoro dva mjeseca od onog povijesnog finala Svjetskog prvenstva u Rusiji kada je – pazite molim vas ovo i prisjetite se kakve smo face – tri i pol milijarde ljudi sjedilo ispred svojih televizora i gledalo jednu malu i borbenu, nevjerojatno talentiranu Hrvatsku kako se bori za sam tron ove planete koja ne podsjeća slučajno na nogometnu loptu.

Malo je, usput budi rečeno, nedostajalo i da zasjednemo na taj tron. Bili smo, jasno je svakome tko se iole razumije u taj sport i za nas navija, mnogo bolji, ali i ovako je to nevjerojatan i jedinstven uspjeh koji će se još dugo spominjati i od kojega ćemo, bezbeli, još dugo imati koristi. Više nikada, naime, nigdje na svijetu neće biti potrebno objašnjavati gdje je i, što je Hrvatska. Svi sada znaju da smo – oh, kako je to lijepo čuti – viceprvaci svijeta!

Promjena imidža nacije

Obraćati će nam se s poštovanjem, uzvikivati Modrićevo ime kada čuju odakle smo, u još većem broju posjećivati će našu prelijepu zemlju i – zahvaljujući dobrim igrama, bez nekog ciganluka i odugovlačenja, a što je bila osnovna taktika mnogih drugih reprezentacija na prvenstvu, te simpatičnosti igrača i veoma vrijednoj Modrićevoj individualnoj nagradi – svugdje ćemo biti dobrodošli i rado viđeni. Imidž cijele nacije se – ne moram to posebno isticati jer ste to možda i sami primijetili tijekom ovih šezdesetak dana ako ste se, štajaznam, negdje na našoj obali ili u inozemstvu susreli s nekim strancem, pa makar slovenskim graničnim policajcem – drastično promijenio na bolje!

Doček koji su igrači po povratku dobili, nadalje, bio je na razini kakvu takvi šampioni i zaslužuju, ali jedan detalj s te velike državne proslave, a koja je samo u Zagrebu na ulice izvukla pola milijuna ljudi, po cijeloj Hrvatskoj i milijun, pretvorio se veoma brzo u glavnu temu i zasjenio je ne samo taj fenomenalni reprezentativni uspjeh, već i krajnje neobično ponašanje naše vrhovne vojne zapovjednice za vrijeme dodjele medalja. O tome, međutim, još uvijek nisam spreman govoriti, niti pisati. (Nije prošlo ni približno dovoljno vremena da shvatim što je ono mokro grljenje bilo…)

Elem, mimo svih najava, ali još i važnije, mimo stanice, u autobus s hrvatskim reprezentativcima ukrcao se nadaleko ozloglašeni Marko Perković Thompson. Okinuo je selfie s jednim od naših heroja, hladnokrvnim egzekutorom Ivanom Rakitićem, i javna rasprava koja je tada započela traje, evo, još i danas.

Thompson na doubldeckeru

Argumentacije koje od tada slušamo i čitamo su stare, već svima dobro poznate i neviđeno dosadne, nema potrebe na njih ponovno podsjećati u jednom ovako zanimljivom tekstu, ali svakako bi trebalo spomenuti da njegov ukrcaj uopće nije čudan i da se tu, zapravo, nema o čemu raspravljati.

Thompsonova pojava u ‘doubldeckeru’ na taj povijesni dan mogla bi biti kontroverzna, a najbolje i zabranjena, da je bila pod organizacijom ili potkroviteljstvom HNS-a, Grada Zagreba, Republike Hrvatske ili Plenkovića osobno, s time se slažem jer zaista nema potrebe institucionalno podržavati nekoga tko zarađuje na nečemu tako prljavom kao što je fašizam, dovoljno smo to kao država činili kroz povijest.

Ali, s obzirom da je do toga došlo uslijed osobne želje igrača koji su samo dan ranije javno podržavali šampiona Novaka Đokovića u Wimbeldonu, u svojim klubovima se najbolje druže sa srpskim, bosanskim i ostalim ex-jugoslovenskim suigračima te su vjerojatno još istu večer, ili najkasnije iduću, po tko zna koji put lomili čaše na svojim omiljenim cajkama – ne vidim nikakav problem, ni fašizam u tome. Igrači ga, sasvim sam siguran u to otkad smo se napokon riješili Joe Šimunića iz reprezentacije, nisu zbog toga zvali.

Možda se igračima nije slušalo samo ‘Zaprešić boyse’

Jednostavno im se nije dalo slušati samo “Zaprešić boyse”, a koje im je organizator odredio kao jedine izvođače. Ono što je, zapravo, pravi problem i o čemu se uslijed nevjerojatno dobrog rezultata, performansa naše predsjednice i MPT-a bez karte u autobusu do sada premalo govorilo, pa sam, evo, i ja čekao da prođe ovaj vakacijski rok od skoro 60 dana da splasne sveopća euforija, pitanje je što nas čeka u narednim mjesecima, pa onda i godinama koje su pred nama dok nosimo ovu prestižnu titulu vicešampiona svijeta.

Pogotovo kada znamo da pri tome ne možemo računati na nesavladivog Subašića na golu, Strinića na lijevom boku i, vjerojatno najvažnije jer za ovu dvojicu imamo dobre zamjene, onog prekrasnog Đilkoša u napadu…

Ova Liga nacija koja za Hrvatsku započinje danas, a za koju još uvijek ne znam što točno predstavlja i zašto se uopće igra, trebala bi nam ponuditi odgovor na to pitanje. Dopustite mi, međutim, da i prije današnje utakmice protiv Španjolske iznesem svoju analizu ofenzivne situacije i ponudim jedno pomalo kontroverzno, ali zasigurno učinkovito rješenje.(Čitaj dalje da vidiš čiji dres treba kupiti prije idućeg prvenstva)

Kramarić je dobar, ali…

Kramarić je, nema spora o tome, dobar dečko. Talentiran je nogometaš i da nije onako prokleto škrt i sklon kompliciranju, ne bi bio loš ni kao neka polušpica ili drugi napadač. U sustavu s jednim napadačem, kako u posljednje vrijeme igramo, ne vidim ga baš na toj poziciji, a nisam siguran ni da bi ga zbog relativno niskog rasta u kaznenom prostoru vidjeli Perišić i Rebić čije lopte bi ga trebale pogoditi u glavu.

Nije ni Santini, kojega ga se u zadnje vrijeme često priziva iako ga nitko nikada nije vidio kako igra, loš tip. Tamo negdje po osrednjim francuskim klubovima i u ovom sada belgijskom dosta je učinkovit kao napadač, ali dopustite mi – barem dok se ne dokaže u nekom jačem klubu kojega, recimo, imamo priliku gledati na televiziji – da posumnjam u njegove mogućnosti da nas ponovno dovede do finala nekog natjecanja. Pa, makar ovako nekog izmišljenog…

O Livaji, čiji je najpoznatiji potez na terenu low kick kojim je nedavno udario protivničkog igrača protivničke nacionalnosti, bolje da ni ne govorim. Thompson bi nam bio bolje rješenje za napad. A isto se, bezbeli, odnosi i na sve napadače iz HNL-a te iz naftalina izvučenog Duju Čopa. Situacija pred protivničkim golom, dakle, nije bajna.

Za novi ovakav uspjeh treba nam – napadač

Kada bi samo, palo mi je na pamet tražeći rješenje za ovu ni malo zavidnu situaciju, imali nekog dokazano dobrog napadača koji je igrao u vrhunskim europskim klubovima te u jednom takvom i dalje igra. Prvaku Kupa UEFA ili, još bolje, recentnom osvajaču Super Kupa. Kada bi barem negdje postojao neki napadač s hrvatskom putovnicom, pomislio sam želeći olakšati posao Zlatku Daliću, koji je već nekada zabijao za reprezentaciju, a onda možda baš i ovoj Španjolskoj s kojom ćemo danas odmjeriti snage. Ukoliko im ga je tom prilikom pospremio još i petom, zanio sam se, tim bolje…

Kada bi barem imali nekog napadača, po stilu igre i efikasnosti sličnog Mandžukiću, koji bi nam opet mogao donijeti trenutke sreće slične onima od prije dva mjeseca. Jedan pravi, robusni i neustrašivi napadač s nosom za gol. Pomalo sebičan i bahat, ali baš to znaju biti dobre karakteristike za centarfora. Kada bi ga barem, nastavio sam dalje taj svoj tok misli, još i prošli bolovi u leđima zbog kojih nije nastupao na proteklom prvenstvu i, kada bi bilo dovoljno mudrosti s jedne i druge zavađene strane da se pređe preko svih nesuglasica – e, onda bi imali realne šanse ponoviti neki ovako velik uspjeh!

Devedesetiosme smo Bobanu zamjerili jer nije prijavio bolove u leđima i zbog toga smo, sjetiti ćete se, izgubili od Francuske, a sada, evo, našem dobrom Kaliniću zamjeramo što je iste te bolove prijavio. Možda još i gore. Tko zna da li bi ovaj put uopće dogurali do Francuske da je on šutio i, pod snažnim bolovima zamijenio Mandžu u produžecima protiv Engleske. Pružimo stoga čovjeku drugu priliku i maknimo na taj način pitanje prvog reprezentativnog napadača s dnevnog reda barem na nekoliko godina. Mogli bi se onda, možda i kao prvaci Europe, u miru dalje baviti našom omiljenom temom – nekim lošim pjevačima!

Povratak na Net.hr