Sjećam se svojih prvih godina na futures turnirima, kada smo se mogli natjecati cijelu godinu bez ijedne kupljene aviokarte. Autobusima i vlakovima smo mogli pokriti cijelu natjecateljsku godinu, a za smještaj smo se snalazili na razne način, spavajući ponekad i u rupetinama u kojima je noćenje stajalo po šest eura. Nije to bio glamurozni život tenisača koji ljudi zamišljaju, ali imao je svoju svrhu — svi ti silni turniri po Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i BIH su omogućavali kudikamo lakše probijanje na Tour. Povremeni izlet na turnire na jugu Njemačke, sjeveru Italije ili Rumunjskoj i Bugarskoj zaokruživale su naše područje djelovanja za koje se mogla zatvoriti financijska konstrukcija i kroz koje se moglo probiti stepenicu više.
Bilo je to između 2009. i 2011. Ali ako se vratimo još malo unatrag na početak stoljeća, naći ćemo drugačiju sliku. Od 2001. do 2007. bilo je u prosjeku tek pet futuresa po godini u Hrvatskoj. Iako je broj igrača na ATP ljestvici bio daleko manji nego što je danas, bio je manji i broj turnira, pa je bilo vrlo teško preskočiti tu prvu stepenicu prelaska iz juniore u seniore. Bilo vrlo teško zatvoriti financijsku konstrukciju i nastupati dovoljno puta, jer u regiji gotovo da i nije bilo turnira. Tek 2008. Hrvatska stiže do magične brojke od 10 futuresa u godini, koja će do 2014. narasti na čak 22.
Osim dobro uhodanih dva futuresa u Zagrebu nakon ATP Zagreb Indoorsa (kojeg više nema), koji su se igrali u Nacionalnom teniskom centru (kojeg također više nema), proljetne Istarske Rivijere koja ima najdužu tradiciju teniskih turnira na ovim prostorima, ljetnih futuresa po sjeveru i istoku Hrvatske (Čakovec, Vinkovci i Osijek), tu su bili još i Solin, Dubrovnik, Umag i Bol. Te 2014. Hrvatska je pucala od futuresa i pružala je odličnu šansu svojim mladim igračima da se razvijaju igrajući profesionalne turnire, dajući im pozivnice, ali i financijsko olakšanje jer rijetki imaju iza sebe jaku logistiku koja će im omogućiti nastup na dovoljnom broju turnira.
Danas, u 2018., ostali smo na samo tri futures turnira. Od svih navedenih destinacija jedino je opstala Istarska Rivijera.
Zagrebački futuresi su se ugasili 2015. zbog nedostatka novca. Bol koji je organizirao čak 10 futuresa odustao je od organizacije nakon što je izborio povratak WTA turnira na otok (prvi put nakon 2003.), Dubrovniku su sponzori uskratili financiranje, a ista je sudbina je pogodila i kontinentalnu Hrvatsku. Tri futuresa je stanje koji je zadnji put viđeno 2002., ali danas je mnogo gore kad se uzme u obzir ukupan broj turnira u svijetu. Vrlo sličan scenarij su prošli i Srbi, koji su s 14 futuresa spali na samo četiri. I odjednom su se opcije mladim igračima smanjile na minimum ako iza sebe nemaju kamione novca kojima će pokriti troškove putovanja i smještaja.
Ako pogledamo challenger razinu, vidjet ćemo da su na tom području lađe potonule davnih dana. Godine 2010. smo u krugu od 500-tinjak kilometara imali čak šest challengera: Ljubljana, Rijeka, Zagreb, Beograd, Sarajevo, Banja Luka. Jedne je godine (2008.) bio održan i challenger u Međugorju.
Ove godine, kad se globalno organizira neusporedivo više turnira u odnosu na vrijeme prije 15-ak godina, Hrvatska je dotaknula novo dno
Zagrebački je turnir okupljao neka od najvećih imena, s obzirom na to da je termin bio uoči Roland Garrosa; Ivan Ljubičić, Gael Monfils, Janko Tipsarević, Mariano Puerta i Jiří Novák samo su neki od velikana koji su prošli kroz terene zagrebačke Mladosti. Zadnje izdanje se odigralo 2011., a nakon toga su financijske poteškoće dovele do toga da se challenger morao žrtvovati kako bi se spasilo ATP u Domu Sportova. Rijeka je imala turnir pet lijepih godina zaredom i na njemu je prvi pobjednik bio Marin Čilić, ali 2011. je kladioničarska afera u režiji francuskih tenisača 2011. odvukla interes Grada da nastavi sufinancirati taj bitni sportski događaj.
Iste je godine i Ljubljana izgubila svog glavnog sponzora i održala posljednje izdanje svog turnira. Godinu ranije ključ u bravu je stavio beogradski challenger, koji je također imao vrlo atraktivan termin (odmah nakon Australian Opena) i koeg su osvajali Mario Ančić i Roko Karanušić. Turnir u Sarajevu, održavan 10 godina zaredo na možda i najbržoj podlozi na svijetu (bila je naprosto jako izlizana jer se nikad nije mijenjala), zadnji put je održan 2013. Jedini još aktivni challenger na području bivše države tako je ostao onaj banjalučki.
Na ženskom su Touru postojala samo dva turnira u Hrvatskoj (Makarska i Zagreb), ali 2011. je bila i njihovo posljednje izdanje. Doduše, u najavi je povratak zagrebačkog turnira, koji bi se trebao održati ove jeseni u Maksimiru s nagradnim fondom od 60.000 dolara, ali još moramo dočekati realizaciju.
Broj turnira koji se u nekoj zemlji održavaju obično je dobar pokazatelj koliko je ta nacija ‘teniska’. Primjerice, Norveška nema niti jedan profesionalni turnir u 2018., čak ni futures s nagradnim fondom od 15.000 dolara. Ta zemlja je kroz cijelu svoju povijest najuspješnijeg tenisača imala 1995. u Christianu Ruudu na 39. mjestu ATP-ove ljestvice, a onda više ništa do današnjih uspjeha njegova sina Caspera, koji je trenutno 154. tenisač a svijetu. Budući da tenis ondje nije osobito popularan i nema puno mladih koji se njime bave, Norvežani nemaju potrebe organizirati profesionalne turnire.
S druge strane, recimo, Francuska kao svjetska teniska velesila ima 24 futuresa, 17 ženskih challengera (challengeri nisu službeni naziv za ženske turnire između futuresa i WTA toura, ali pojednostavnimo stvari i nazovimo ih tako zbog jasnije usporedbe), dva WTA turnira, 12 muških challengera, četiri turnira ATP250, jedan ATP1000 i Roland Garros kao krunu svega. Puno turnira znači puno prilika za domaće igrače da se razvijaju igrajući jake turnire na domaćem terenu i puno pozivnica za juniore i igrače u usponu, kao i popularizaciju tenisa među djecom, ali i u poslovno-ulagačkim krugovima.
Za zemlju s teniskom tradicijom i uspjesima mnoge su prednosti organiziranja turnira, a Hrvatska tu sve više strši kao iznimka. Može se pohvaliti imenima koja su stekla svjetsku slavu igrajući u finalima najvećih turnira i osvajajući ih; neprestano izbacuje vrhunske igrače i igračice, gotovo stalno ima nekoga u top 10 i prisutna je na juniorskom Grand Slamu. S druge strane, ima i turnire koji nestaju, a s njima i prilike za probitak mladih tenisača i tenisačica.
Ostale su nam ATP tradicija u Umagu i WTA u Bolu, Zagreb Indoors je već pao u zaborav. To je, da se razumijemo, sasvim dovoljno i realno na razini Toura, ali problem je upravo u nestanku ovih turnira nižih rangova. Ove godine, kad se globalno organizira neusporedivo više turnira u odnosu na vrijeme prije 15-ak godina, Hrvatska je po tome dotaknula novo dno, što bismo mogli vrlo brzo osjetiti na broju igračica i igrača u rangu u kojem smo ih navikli vidjeti. Bez teniskih turnira na kojima mogu igrati i ako nemaju bogate roditelje ili sponzore, tim će mladima put biti znatno otežan u usporedbi s onime što je imala moja generacija.
Da se ne lažemo, u Hrvatskoj nekog posebnog sistema nikad nije ni bilo, ali bilo je napora i volje da se organiziraju turniri, pa makar i sasvim skromnih nagradnih fondova. Želimo li njegovati i podržati talente koji se pojavljuju te biti teniska nacija, a ne samo neobjašnjiv fenomen, potrebno je i institucionalno potaknuti oživljavanje te tradicije.
