Da, Novak Đoković je u stanju loše primiti poraz…

Rekao bih da se Đokoviću takvo što previđa već godinama, i to iz nekoliko (neopravdanih) razloga — jedan je od najvećih tenisača svih vremena; te svoje male nepodopštine radi povremeno, u granicama politički korektnog, taman onoliko ko da se ne podigne prašina; mediji i javnost mu se na neki način ulizuju i iskupljuju, jer je godinama rastao u sjeni Rogera Federera i Rafaela Nadala te se smatra kako ga se nije dovoljno cijenilo, pa i voljelo.

Nije tajna da Đoković niti dan-danas nije omiljen i voljen poput Dvojke, što je nešto za čime tiho čezne. Dobrim dijelom je sam kriv za to, što je fino dočarao ponašanjem u prošlotjednom porazu od Roberta Bautiste Aguta, u trećem kolu Miamija.

Nervoza i arogancija

“Da, on je dobar igrač i čestitam mu na preokretu, ali ovo je bio jedan od onih mečeva koje nisam smio izgubiti… Propustio sam jako puno prilika”, blago nadrkano je započeo odgovor na konferenciji za novinare, s onom svojom kiselom facom, ne dopustivši novinaru ni da dovrši pitanje. Jasno, pričalo se tu još o koječemu, samo da bi odjednom istaknuo kako su ga poremetile i neke stvari izvan terena, ali i da nije bio sasvim zdrav.

Đokovićev odnos s publikom oduvijek je bio kompliciran. Iz života u sjeni Federera i Rafe rodila se njegova frustracija koja zna eksplodirati

Na samom kraju još je jednom naglasio kako je propustio jako puno prilika, iako je to u najmanju ruku upitno. No, to ionako nije toliko bitno; priča li ovako netko tko je u stanju prihvatiti poraz ili netko koga, da oprostite, jebe što ga je neki tamo Bautista ove sezone dvaput pobijedio, i to uz preokret? U krajnjoj liniji — priča li ovako jedan šampion?

Nije to, međutim, ništa toliko novo za Noleta; kada kola krenu nizbrdo, nerijetko se već na terenu krene ponašati poput razmaženog klinca. Dovoljno je uočiti neverbalnu komunikaciju, pa i površno poznavati psihologiju — obično krene gestikulirati ili napravi kakvu grimasu, ponekad u nevjerici pogleda prema boksu, a najmilije mi je kad se cinično cereka sebi u bradu, kao da želi reći “ma, nemoj me jebat da možeš igrati toliko dobro”.

Ono što je najgore od svega, a što se potpuno previđa, jest činjenica da u trenucima kad je meč ili set u slijepoj ulici doslovno onako napola — da nije sasvim očigledno — krene tankirati pojedine poene. Radi se obično o svega nekoliko poena i to ne dolazi kao plod nekakve uštede energije ili slično, već onako uvrijeđeno poručuje da nije na 100 posto čime zapravo omalovažava suparnika. Brate, igraj, bori se do kraja, bez obzira svrbi li te lijevo jaje ili što bi već moglo mučiti napaćenog Noleta.

U meču s Bautistom pak, odjednom se ‘obrušio’ na sakupljača loptica — te ionako jadne i usplahirene ‘kmetove’ stao je nervozno i arogantno odmah tražiti lopticu kako bi servirao, iako je dotad ritualno običavao prvo uzimati ručnik između poena. Naravno, bahatluk je iz njega isplivao u trenucima kad je u trećem setu imao break zaostatka i kad nije izgledalo kao da ima nešto puno prilika.

Nakon poraza od Sasche Zvereva u lanjskom finalu završnog Mastersa u Londonu, umjesto da se fokusira na to što je sjajnu sezonu, iako su ga mnogi unaprijed pokopali, okončao kao broj 1 — Đoković je opet imao potrebu spomenuti kako nije bio sasvim zdrav, kao ni u Parizu, gdje je dva tjedna ranije u finalu izgubio od Karena Kačanova.

Nekoliko mjeseci ranije, na Roland Garrosu je nakon poraza od Marca Cecchinata održao onu sramotnu presicu na kojoj se ponašao poput nadurenog, razmaženog klinca. Manje-više na svako pitanje odgovarao je s da ili ne i vruće je glave takoreći izmislio da nije siguran hoće li igrati travnatu sezonu, što je valjda trebalo značiti da pomišlja odustati od života i tenisa. Htio, ne htio, na taj način je sebe stavio u centar pozornosti, oduzimajući sjajnom Talijanu, koji je upravo ostvario rezultat karijere, njegovih pet minuta slave.

Noletova frustracija

Uvjeren sam da jedan dio vas dobro zna o čemu pričam, a završimo zasad s onim meč loptama za Federera, na US Openu 2011. Ovdje je jadničak razočaran što je zbog dvije izborene meč lopte za Federera valjda 90 posto tribina zapalo u ekstazu, a još se prije počeo mrštiti.

Da, to je onaj gotovo mitski meč; uslijedio je Noletov return winner, nakon kojeg je stao animirati publiku i okrenuo meč u svoju korist, a Federer je imao valjda najgori ispad u karijeri kada je o tom reternu frustrirano pričao kao o sretnom udarcu kakvog on, tobože, nikada ne bi odigrao. Nole je tada gospodski odgovorio, baš onako kako on to zna, da ne bi sada ispalo kako pričamo o kakvom frustriranom i nerealiziranom bilmezu.

Taj Đokovićev odnos s publikom oduvijek je bio prilično kompliciran.

Navijačima nije sjeo još od samog početka karijere kad je bio sumnjičen da neopravdano, u trenucima kad klizi u poraz, predaje mečeve ili zove medical time-out. Za to su ga svojevremeno optužili i Federer i Andy Roddick. Nole je neumorno nastavio ulagati u svoj imidž, nerijetko se predstavljajući kao duhovita i otkačena osoba, prodavajući raznoraznu new age spiku, a sve u želji da se publici uvuče pod kožu. Ali čini mi se kako nikada nije shvaćao jednu stvar — zapravo, publika i nije u tolikoj mjeri bila protiv njega.

Naprosto su Federer i Nadal svijet za sebe; dva obična, normalna i skromna tipa. Takoreći susjedi. Obojicu je zbog toga lagano voljeti, a pogotovo Federera zbog načina na koji igra i dominira; Nadal je također spektakularan i oko sebe fura tu auru nevjerojatnog borca. S druge strane, Nole se nikada nije doimao tako iskrenim ili autentičnim i još se k tomu usudio umiješati u tu romantičnu idilu ili dramu, i to na kakav način — njegova je dominacija ‘negledljiva’, teška i ružna za protivnike, kao da nikom ne ulijeva nadu u drugačije sutra. Uostalom, publika općenito voli drukati za autsajdere, a to je još slađe protiv takvog tipa. Još kada se na ovako drzak način zamjerite Rafi koji je odigrao legitiman udarac…

Šalu na stranu; iz tog ‘progonstva’ ili života u sjeni Federera i Rafe rodila se Đokovićeva frustracija koja zna eksplodirati, kao u onom poznatom slučaju u Madridu kad je gotovo cijeli meč ratovao s publikom. Doduše, jednu stvar treba imati na umu — rekao bih da je Nole ponekad svjesno antagonizirao taj odnos s publikom. Da si je, ajmo reći, dopuštao umišljati kako su svi protiv njega, da ga je to hranilo i motiviralo; da je time budio balkanski inat u sebi i od njega nerijetko profitirao. A te ponekad burne proslave baš nisu sjele picajzlastoj teniskoj publici.

Neki će možda reći kako Đokoviću sada ‘prebrojavamo krvna zrnca’, ali nam to nije ni najmanja namjera.

Baš sam neki dan sasvim slučajno naletio na jedan citat velikog Špace Poklepovića: “Hoću viteštvo, hoću kulturu, hoću civiliziranost.” Špacina maksima može se odnositi općenito na sport, ali ako malo razmislimo, tenis je baš idealan za njezinu primjenu; u tenisu je vještina gotovo uvijek onaj presudni faktor, točnije utjecaj sudaca, sreće i ostalih pizdarija uistinu je minimalan. Ako je tako, zašto bi se onda netko trebao izgovarati, pozivati na ozljede i slično, pogotovo ako se radi o nekome tko želi biti najveći svih vremena? Ozljede koje Đoković spominje vjerojatno su sitnice koje more tisuće tenisača i prešutni dogovor je da se o tome ne priča, pogotovo zato jer najčešće niti ne smetaju igrače.

Najveći svih vremena

Tenis je, uostalom, gospodski sport; okej, mogu razumjeti potrebu za drugačijim ili politički nekorektnim igračima, ali Đoković radi upravo suprotno od onoga čemu strijemi — želi biti gospodin i omiljen poput Dvojke, a nerijetko ne može biti takoreći običan u porazu. Na kraju krajeva, kroz tenis se, pa i općenito kroz sport, treba i može postati boljom osobom; treba naučiti kontrolirati emocije, pobijediti svoje demone i izaći s terena ‘čist’ sa samim sobom, spreman ‘osvetiti se’ idući put. Zato bi tu misao — ‘kad sam na vrhuncu, obojica znamo da si mali miš za mene’ — Nole trebao zadržati samo za sebe. Drugim riječima, trebao bi zatomiti svoj ego.

Kad je Novak Đoković zapao u onu najtežu krizu u karijeri, navijao sam za njegov povratak, pa i vjerovao u njega. U polufinalu prošlogodišnjeg Wimbledona protiv Nadala gotovo sam huliganski drukao za njega i bilo mi je drago kad je svima koji su ga otpisivali začepio gubicu. Ali ovo ionako nema nikakve veze s tom ‘utrkom na život i smrt’, tj. utrkom za GOAT-a; što se kaže, neka bolji pobijedi.

Sve u svemu, Noleta sam manje-više uvijek cijenio, a stekao sam dojam kako ga u posljednje vrijeme sve veći broj teniskih poklonika sve više cijeni, što je apsolutno zaslužio. Pa, opet, kao da uvijek postoji neka zadrška prema njemu. Cijenimo ga kao igrača, ali ga kao sportaša baš i ne volimo. Ne volimo ga i ne obožavamo ni blizu kao Dvojku. I možda će jednog dana Nole prestići tu dvojicu i postati najveći svih vremena, nešto što ga već ‘vječno’ održava na životu i na neki način postaje njegova opsesija.

Ali, unatoč tome što ćemo ga još više cijeniti, nekako duboko u sebi znat ćemo da zapravo nikada nije bio poput Njih. Nikada nije bio takav gospodin, nešto za čim samo tiho čezne.

Za to si je, nažalost, barem što se mene tiče, dobrim dijelom sam kriv…