Jedna od prvih asocijacija na tenis je novac.
Još kao klinac sam slušao priče kako smo mi tenisači puni love, a nerijetko su propali tenisači nedostatak novca koristili kao izgovor za svoje propale karijere. Zaista, kad pogledate koliko su najbolji tenisači svijeta plaćeni, kako su tretirani u društvu i u kakvim se krugovima kreću, teško je ne pomisliti na luksuz kad čujete riječ tenis. Međutim, u Hrvatskoj se još uvijek može postati tenisač i uz porijeklo iz obitelji srednjeg staleža.
Nekoć davno je teni bio sport aristokracije, a i danas je najčešći hobi raznih direktora, poduzetnika, odvjetnika, bankara, pa i svjetskih vođa. Bez obzira što je nogomet oduvijek smatran pučkim sportom, svi su svjesni da trećeligaški nogometaši ne zarađuju basnoslovne cifre i ne etiketira ih se kao snobove. U tenisu je priča nešto drukčija, zbog uvriježenog uvjerenja kako se dijete niti ne može početi baviti tenisom ukoliko ne dolazi iz bogate obitelji.
Je li tome tako? Uvelike ovisi odakle je to dijete.
Igrati tenis ne košta svugdje jednako. U Americi je, recimo, to skup sport jer ne postoje teniski klubovi u istom obliku kao u Europi. U Americi roditelj dijete upisuje ili u country club gdje su članarine više desetaka tisuća dolara godišnje, nemoguć je i sam ulaz u klub bez nekoliko pisama preporuke od postojećih članova, a kasnije skupština odlučuje o eventualnom primanju. Da se razumijemo, u country clubovima se ne proizvode igrači-profesionalci. To je cjelodnevno druženje i rekreacija sinova i kćeri vlasnika i direktora multinacionalnih kompanija. Druga opcija za američko dijete je da uzme svog privatnog trenera koji u Americi košta minimalno 40 dolara na sat, i to za trenera vrlo niske kvalitete. U Zapadnoj Europi postoje teniski klubovi koji su jeftiniji od američkih country clubova, i tu se već znaju dogoditi igrači. Međutim i u tim su zemljama za igranje tenisa potrebna velika izdavanja, ali je i mogućnost pronalaska sponzora poprilično velika. Postoje zemlje koje imaju jake saveze, postoje teniske akademije i postoje djeca-projekti koji nastaju odricanjem njihove rodbine.
Uzmimo Francusku kao primjer zemlje koja ima jaki savez. Francuski teniski savez je krovna teniska organizacija koja se dijeli na više regionalnih. Cilj regionalnih saveza je pronaći najtalentiraniju djecu u svojoj regiji, financijski ih podržati i omogućiti im kvalitetne trenere. Kasnije se rade selekcije i od 14. godine savez sa sjedištem u Parizu preuzima kompletnu brigu o nekoliko najboljih francuskih igrača u svakoj generaciji. Dakle, ako imate sreću da ste rođeni u Francuskoj, i ako vaše dijete pokazuje potencijal u ranoj dobi, vi na tenis vašeg djeteta nećete kune potrošiti. Troškove trenera, kondicijskog trenera, putne, hotelske, kao i troškove hrane na turnirima pokriva savez. Ukoliko vam odgovara, šaljete svoje dijete nakon njegove 14. godine u Pariz, a savez ga smješta u kompleks Roland Garrosa, gdje mu je na raspolaganju sve što možete zamisliti. Od rehabilitacijskog centra, najmodernije opreme, do učitelja koje plaća savez kako bi se vaše dijete nastavilo školovati. Pritom imajte na umu da francuski savez samo od organizacije Roland Garrosa svake godine zabilježi profit od oko 200 milijuna eura.
U Hrvatskoj se još uvijek kvalitetan tenis može igrati po vrlo povoljnim cijenama
Nakon ove utopijske priče selimo u Španjolsku. Zemlja koja je dala neka od najvećih imena i zemlja koja konstantno ima desetak igrača u top 100. Zvuči kao da imaju savez u rangu francuskog, ali na potpuno ste krivom tragu. Španjolci izuzetno cijene tenis, imaju veliku tradiciju bijelog sporta, no savez pomaže igrače u kudikamo manjoj mjeri od onih saveza koji imaju Grand Slamove. Čak podupiru tenisače i manje od nekih istočnoeuropskih zemalja. Ono po čemu je Španjolska poznata u svijetu tenisa jesu teniske akademije. Klima je izuzetno zahvalna i omogućava tenisačima da cijele godine igraju na otvorenom, raspolažu s jako dobrim stručnim kadrom i proizvode vojsku profesionalaca.
Ako si Španjolac i rangiran si izvan top 20 na ATP ljestvici, možeš komotno zaboraviti da ćeš ikada nastupiti na Davis Cupu. Osim vojske Španjolaca, dolaze i mnogobrojni stranci koji u svojim zemljama na svoj teniski razvoj moraju potrošiti puno veći novac. Španjolske akademije koštaju otprilike 2.000 eura mjesečno, a troškovi smještaja i hrane se plaćaju naknadno. Naravno, sve ovisi o dogovoru, pa tako neke akademije pružaju opciju smještaja, popuste na količinu i slično, ali gorespomenuta cijena je najčešća u Španjolskoj za usluge akademije: usluge terena, loptica, teniskih i kondicijskih trenera, fizioterapeuta i ostalih resursa kojima akademija raspolaže poput saune ili ledene kupke.
Na kraju dolazimo do djece-projekata koji nastaju odricanjem svoje rodbine.
To je najčešća vrsta koja se može naći u našem djelu Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Naša zemlja je još uvijek među onima gdje se tenis može igrati jeftino, a gdje savez još koliko-toliko pomaže u tom procesu.
Pretpostavimo da je vaše dijete talentirano i uspješno u tenisu već u najranijoj dobi. Dođete u obližnji teniski klub; dobar dan, dobar dan, ja bih upisao/la svoje dijete u vašu tenis školu. Pretpostavimo također da ste se prethodno raspitali, pa dajete svoje dijete u klub koji ima dobru tenis školu, a ne nekom mesaru koji se predstavlja kao trener i koji će napraviti kaos u teniskoj tehnici vašeg djeteta pa će kasniji treneri imati glavobolje s ispravljanjem iste. Okvirna cijena tenis škole je 300-400 kuna mjesečno i dijete dolazi na tenis dva ili tri puta tjedno. Neki klubovi imaju na raspolaganju i teniske rekete za djecu, tako da vam jedini trošak uz trošak teniske škole ostaju tenisice, koje djeci traju i po 6-12 mjeseci.
Nakon nekog vremena, vaše dijete se razvija i radi prve rezultate, a vi morate početi ulagati u njega više vremena i novca. Dogovorite s trenerom aranžman po kojem određeni broj sati tjedno vaše dijete ima individualni trening s trenerom (u prosjeku 100-150 kuna sat), a određeni broj sati provodi na klupskim treninzima sa svojim vršnjacima. Imate tu sreću pa je vaše dijete stvarno rođeno za tenis, ulazi među tri najbolja u generaciji i pozvano je u reprezentaciju. Automatski ulazi u program hrvatskog teniskog saveza, koji mu plaća troškove određenog broja turnira i daje mu plaćenog trenera za te tjedne. Do svoje 18-te godine vaše je dijete konstantno uspješno, pa mu tako savez osim određenih juniorskih turnira plaća i put na juniorske Grand Slamove (ukoliko ga vaše dijete renkingom izbori, naravno).
Cijelim tim putem se nadate da će neki menadžer primjetiti vaše dijete, jer u onom trenutku kad navrši 18 godina, bilo kakvo financiranje od strane saveza završava, i to je najveći problem tenisa u Hrvatskoj.
Nekad su uspješni juniori još godinu-dvije nakon navršene 18. godine života dobivali pozivnice na neke od futuresa u Hrvatskoj, ali s obzirom na to da smo spali na tri futuresa godišnje, to više nije praksa. Ukoliko niti jedna menadžerska agencija ne potpiše vaše dijete, nakon 18. godine počinje prava borba za opstanak, jer pronaći sponzora u Hrvatskoj koji će sponzorirati karijeru tenisača/ice je apsolutno nemoguća misija. Morate također znati da e vaše dijete tada ulazi u svijet profesionalaca gdje su ulaganja veća, potreba za iskusnim i skupim trenerom je neizbježna, a turniri su razbacani apsolutno po cijelom svijetu. Jedina nada je pronaći dovoljno velik broj ligaških mečeva u raznim zemljama Zapadne Europe gdje klubovi izdašno plaćaju nastupe igrača, i pritom se nadajte da još uvijek ima dovoljni broj futures turnira u vašoj blizini na koje možete otputovati autom. Futures turniri donose gotovo isključivo poslovanje s minusom, ali su prva stepenica prema ozbiljnijim zaradama i profesionalnom tenisu na visokom nivou.
Dakle, u Hrvatskoj se još uvijek kvalitetan tenis može igrati po vrlo povoljnim cijenama, ako to usporedite s nekim drugim zemljama. Mi još uvijek imamo teniske klubove koji omogućavaju djeci bavljenje tenisom po pristupačnim cijenama, još uvijek imamo savez koji bar donekle pomaže perspektivne juniore, još uvijek je tenis dovoljno popularan da imamo teniske terene umjesto stambenih i poslovnih kompleksa, a i raspolažemo s izuzetno kvalitetnim stručnim kadrom. Iako bi situacija s obzirom na rezultate naših tenisača i tenisačica mogla i trebala biti puno bolja, a djece je sve manje u tenisu, još uvijek se uz izuzetna odricanja, ulaganja i krvavi rad može uspjeti.
Ako se pojavite u prostorijama najvećih svjetskih turnira, neće proći ni minuta da ne čujete nekoga kako priča hrvatski. Raspolažemo sa svjetski prepoznatim teniskim i kondicijskim trenerima, fizioterapeutima, psiholozima; a eto, srećom se i još uvijek pronalaze roditelji-fanatici koji silnim odricanjima omogućuju svojoj djeci da dođu do samog vrha, i to konstantno čine već dugi niz godina.
