Prošlog je tjedna jedna teniska priča bila među glavnim temama sportskih rubrika internetskih portala i tiskanih medija: mlada ukrajinska tenisačica s hrvatskom putovnicom u svađi sa savezom. Svake se godine netko novi u domaćem teniskom svijetu odluči ući u otvoreni sukob za Hrvatskim teniskim savezom i to nije ništa novo; svako godište ima bar jednog ili jednu koji se nađe u toj situaciji i uvijek su obje strane 100 posto sigurne da su u pravu. Međutim, ako je u pitanju strani državljanin koji je razočaran hrvatskim sistemom, onda to nekako glasnije pukne te pridobije pažnju i suosjećanje ili gnjev mase.
Osobno nemam nikakve veze s dotičnom djevojkom niti je osobno poznajem. Prošle sam godine pripomogao prikupiti dokumente o njezinom slučaju te kontakt njenog oca kako bismo na Telesportu napravili priču. Svidjelo mi se kako se igračica i otac znaju izboriti za sebe i kako su, eto, baš Hrvatsku odabrali kao destinaciju za skloniti se od rata i ovdje razvijati svoju karijeru.
HTS-ov sustav financiranja je oduvijek isti. Budžet je premalen za bilo kakvo financiranje karijera. Znalo se tu i tamo napraviti iznimku za nekoga tko je svojim rezultatima pokazivao iznimne potencijale, ali nekakvog direktnog financiranja i ulaganja u individualne karijere nikad nije bilo. Postoje pravilnici s kojima se neki mogu složiti ili ne, ali su vrlo jasni. Hrvatski juniori imaju obavezu prema savezu odazvati se na sva državna prvenstva i pozive za juniorske selekcije reprezentacija, a zauzvrat dobivaju plaćene troškove određenih turnira koje savez svake godine odabere. Najbitniji među njima su svakako juniorski Grand Slamovi. Apsolutno svaki igrač ili igračica koji nastupaju pod hrvatskom zastavom na juniorskim Grand Slamovima dobivaju plaćene troškove za ta četiri turnira, plus saveznog trenera koji onamo putuje s njima.
Tako je i moja malenkost doživjela sva četiri juniorska Grand Slama, što je prekrasno iskustvo koje bih osobno preporučio svakom junioru. Ima i onih koji se iz ovih ili onih razloga odluče za nešto drukčiji put I to je sasvim u redu. Međutim, ako nastupaš za Hrvatsku, onda se svjesno odričeš financiranja koje bi imao da igraš juniorske turnire. Zašto HTS financira juniorske turnire, a ne profesionalne? Zato što od HOO-a dobiva namjenska sredstva za razvoj juniorskog tenisa i ne može taj novac potrošiti ni na što drugo. Jedini način da HTS još nekako pomogne igračima jest da im kupi pozivnicu na manjim profesionalnim turnirima. To su isključivo turniri na području Hrvatske, a i vrlo je bitan odnos između direktora turnira i HTS-a — jer ako direktor turnira može prodati pozivnicu nekom za puno novca, ne mora je prodavati HTS-u za siću. HTS-ov je budžet takav da zaista više od siće i ne može ponuditi.
Daleko je to od idealnog sistema i apsurdno je da na najtežoj stepenici u karijerama tenisača i tenisačica, a to je prijelaz s juniorskog na profesionalni tenis, HTS prestaje s potporom. Međutim situacija je takva kakva jest i zaista je teško uprijeti prstom u krivca, jer toliko je različitih uprava prodefiliralo HTS-om, a nitko nije uspio riješiti problem financiranja ‘mladih profesionalaca’. Drugim riječima, nitko nije uspio navući lovu u savez; sponzora je bilo, ali sve je to bio sitniš koji je nedostatan za kvalitetne programe pomoću kojih bi se mogle sustavno razvijati karijere tenisača i tenisačica.
Da, sustav je sranje. Da, infastruktura je sranje. Da, teško je krpati kraj s krajem. Oni koji su dovoljno čvrsti da to prežive, kasnije budu jako dobri igrači. Ostali nestanu
A kad nemaš love, onda je teško postavljati ultimatume tipa “moraš nastupati za reprezentaciju” ili “moraš zadržati prebivalište u Hrvatskoj”. Sve ostaje na dobroj volji pojedinca i patriotskim osjećajima koji su kod nekog manji, a kod nekog veći.
Mlada je Ukrajinka tako došla u Hrvatsku, odbila nastupiti za reprezentaciju kad je pozvana 2017. i 2018., s nešto manje od 17 godina je odlučila prestati igrati juniorske turnire, a sad je nezadovoljna jer joj savez ne daje nikakav novac. Odbijanje poziva za reprezentaciju je vjerojatno i kalkulacija, jer ako jednom nastupiš za jednu reprezentaciju, u tenisu više nemaš šansu nastupati za bilo koju drugu ni pod kojim okolnostima (to je na svojoj koži najbolje osjetio Aljaž Bedene). Postoje razne priče zašto je njena obitelj pobjegla iz Ukrajine, ali to konkretno za kontekst ove priče nije ni bitno; svakako je žalosno da se takvo što bilo kome događa.
Svatko tko je ikad ušao preko medija u rat sa savezom navodio je nekakav podatak ili nekakvu brojku kao glavno oružje. Znali su tako roditelji raznih igrača ponuditi informaciju poput one da je njihovo dijete treće na svijetu (u svom godištu, na ATP rang listi parova). Na kraju bi se ispostavilo da je zapravo 600. u singlu i 400. u parovima. Ukrajinka ili Hrvatica je kao glavnu referencu navela da je među 30 igračica do 18 godina na WTA listi.
Iako dobar dio tih cura još uvijek igra uglavnom juniorski Tour, a profesionalnom će se pridružiti tek kasnije, to je repektabilan rezultat. Međutim, isto je tako apsolutno nebitno koji si na WTA ili ATP listi u svom godištu u danom trenutku. Bilo je tenisačica i tenisača koji su bili prvi u svom godištu na ATP ili WTA listi, a nikad nisu bili bolje rangirani od 300. Iako je zbog nedavnih korjenitih promjena u svijetu tenisa trenutna rang lista vrlo zamršena izvan top 100 i nije najbolji pokazatelj, mlada je tenisačica trenutno 708. na WTA listi. Ponavljam, to je respektabilan rezultat, ali nije nešto ludo i spektakularno — jer da jest, onda bi već imala novac od ugovora za rekete, robu, a možda i nekakvog sponzora. Ovako mora skupljati novac preko raznih platformi za donacije.
I to je tužno, ali isto tako realno. Bilo je nas mali milijun koji smo vodili istu bitku, pa nismo graktali po medijima nego smo se snalazili kako smo znali. Oduzimali smo od svog kalendara po dva mjeseca turnira kako bismo odigrali razne ligaške mečeve diljem Europe, spavali po vlakovima i dijelili sobe s po još trojicom igrača. Neki su uspjeli, neki nisu, ali nitko za neuspjeh ne bi trebao tražiti krivca u drugom.
S obzirom na rezultate koje naši tenisači i tenisačice nižu, netko neupućen bi mogao pomisliti kako su ovdje uvjeti bolji nego drugdje. Nažalost, tko god dolazi u Hrvatsku očekujući da će nešto konkretno dobiti od nekakve državne institucije, razočarat će se. Da, sustav je sranje. Da, infastruktura je sranje. Da, teško je imati ozbiljnu karijeru i krpati kraj s krajem. Oni koji to prežive i koji su dovoljno čvrsti, kasnije budu jako dobri igrači. Ostali nestanu. I to je surovost koja našu naciju valjda i čini tako žilavom u raznim sportovima, ali nerealno je očekivati da će nakon silnih godina funkcioniranja na isti način jedan slučaj mlade tenisačice s dobrom (ne vrhunskom) kvalitetom promijeniti nešto. Na kraju krajeva, hrvatski je tenis takvih igrača slične kvalitete imao zaista jako puno u zadnjih 28 godina.
Osluškujući bilo čitatelja i teniskih fanova dobio sam dojam da su svi jedva čekali uskočiti na vlak zvan “mržnja prema savezu” i poduprijeti mladu tenisačicu. Svatko tko je ikad bio dio hrvatskog tenisa ima neku zamjerku prema savezu; i osobno sam vodio borbu tijekom svojih juniorskih godina. Ali prije nabacivanja blatom treba se informirati i pokušati sagledati obje strane, jer situacija nikad nije crno-bijela.
Za hrvatski bi tenis zaista bilo dobro kad bismo imali još jednu tenisačicu koja s 18 godina može osvajati futurese i u budućnosti pridonijeti Fed Cup reprezentaciji koja već godinama roni na dnu oceana. Ali ako ona negdje drugdje može dobiti bolje uvjete i imati veću šansu postići svoj maksimum, naravno da je to najbolja stvar koju za sebe može napraviti; pogotovo ako je imala tu nesreću da joj je onemogućen pristup zemlji iz koje je potekla.
