Golužino inzistiranje na obrani bio je pun pogodak od prvog dana njegovog mandata. Dvije godine on je ponavljao kako je obrana početak i kraj rukometne igre, i tu je ideju uz dobro odrađene pripreme za Olimpijske igre uspio ostvariti. Svi smo uživali, hrvatskom rukometu se desetak dana divio cijeli svijet, vozili smo na čvrstu obranu, raspoloženog Mirka i kontre, i činilo se da ćemo prošetati olimpijskim selom kao da je naše slavonsko. Ono što je posebno taklo srce - bilo je zajedništvo jedne posebne sportske generacije.
I sve je bilo dobro dok smo gazili reprezentacije koje ne tuku do kosti. Španjolsku smo, unatoč problemima dobili s pet golova razlike u finišu utakmice, a protiv ragbijaša iz Tunisa smo shvatili da bi nam Francuzi 'jednog dana' mogli napraviti đumbus. U te dvije utakmice pojavio se i jedan stari problem, bilo je previše soliranja u napadu, a premalo lepršavih kombinacija kojima su Duvnjak i društvo 'rastočili' Dansku s jedanaest golova razlike.
Naravno, jedno je komentirati sa sigurne distance, a drugo primati udarce u glavu iz dana u dan. Činjenica je da našoj reprezentaciji ne paše grubi rukomet, i da nam kad polete šake, sudački kriterij često radi razliku, i u bojama medalje i u onom dojmu koji se pamti.
Međutim, ovoga je puta Francuska igrala bez poznatih grubosti i pomoći norveškog dvojca, i bila je zrela za pad. Zato poraz tako boli. Ono čime bi sam Goluža i igrači trebali biti potreseni nakon polufinala, barem kao i svi mi koji smo gledali utakmicu, je nevjerojatno veliki broj propuštenih šansi za preokret koje smo imali, a koje je svojim nesnalaženjem u ulozi izbornika upropastio upravo Slavko Goluža.
Vrućim igračima uvijek možemo oprostiti loše šuteve, impresioniranost i nedostatak samopouzdanja, ali hladnom strategu s klupe, izborniku koji bi trebao biti korektor i čovjek koji pomaže igračima na parketu - nikako ne. Slavko Goluža je serijom krivih odluka u ključnim trenucima odmogao svojim igračima, i pomogao Francuzima u prevelikom broju situacija kad se utakmica mogla prelomiti. Ne mislimo da je bilo namjerno, ali činjenice mu ne idu u korist.
Golužin stariji kolega, rukometni mudrac Claude Onesta je na vrijeme shvatio da je Hrvatska trenutno u boljoj formi i daje jača od Francuske, shvatio je da takvu megamomčad može pobijediti samo ako ju šokira u startu utakmice, u prvih pet do deset minuta. A Goluža mu je tu naivno izašao u susret.
Igor Vori je poslije rekao da su se naši doslovno 'usrali' pred Omeyerom, ali zašto se taj osjećaj morao protegnuti na cijelu utakmicu, trebalo bi biti pitanje karijere za Golužu. Već nakon prvog nerezonskog šuta Lackovića i još nekoliko nesuvislih napada naših, bilo je jasno da isti čas treba radikalno mijenjati koncepciju u napadu jer nema protoka lopte, a kamoli onog poznatog vica.
Goluža je pogriješio jer je napaljenim Francuzima u vanjskoj liniji suprotstavio tri visoka, ali ipak sporija igrača (Duvnjak, Kopljar, Lacković) kojima za šut izvana treba tri, četiri koraka, a kad ih sve skupa naguraš u formaciju protiv vrhunske obrambene momčadi, sve priče o dobrom startu utakmice padaju u vodu. Ne samo da ova spora trojka nije mogla probiti Omeyera ili gurnuti loptu na crtu, nego su svojim zabijanjem u francuski bedem zaboravili i na krila, koja su na kraju skoro cijelu utakmicu služila samo kao ukras postavljenoj obrani Francuza.
Lako što je Goluža u startu pogriješio, ali zašto je pustio te dobre momke da toliko dugo muče i sebe i njega i nas, ostat će tajna jedne ljetne avanture. (Prvo je eksperimentirao s Bičanićem koji na prvenstvu gotovo da i nije igrao u prvoj postavi, tek u 20. minuti je uveo Balića, a u 27. Buntića, umjesto vidno neraspoloženog Kopljara. Losert je također morao čekati do 20. minute iako je Alilović imao katastrofalnih 8-1).
http://video.rutube.ru/4656f6a90016c3d6d58b0c88eb92a7aa
U takvoj je nerezonskoj Golužinoj koncepciji najviše kritika javnosti pobrao Marko Kopljar. Slavko je nevjerojatnih dvadeset i sedam minuta gledao kako se neraspoloženi mladac sudara sa suigračima i gubi u igri koja mu ne odgovara. Goluža možda može reći da je ćudljivi dvometraš zbog visine bitan u obrani, i da je posebno koristan treneru jer ga ne treba mijenjati u izmjenama obrana-napad, ali problem je što je Marko ovoga puta doslovno unosio kaos u naše napadačke akcije. Tko je vidio, vidio je. Kopljarovo gubljenje u napadu do kraja je ubilo i igru i samopouzdanje našeg najbitnijeg igrača na turniru, ionako impresioniranog Domagoja Duvnjaka. Za to vrijeme su brzi pucači s mudima (Vuković, Buntić) i jedna legenda Ivano Balić sjedili neiskorišteni (i ludi) na klupi. I to je jednostavno trajalo predugo.
Nije tu, naravno, ništa kriv Marko, upao je u izbornikovu 'crnu rupu', i pokazalo se do kraja, nije bio jedini. Slavko je prvih dvadeset minuta utakmice grizao nokte pored terena i promatrao kako iz napada u napad gubimo samopouzdanje. Od francuskog golmana smo lošim pokušajima napravili junaka. A kad ide tako katastrofalno u napadu, ni obrana nema velike šanse. Mirko Alilović je bio na streljani, a Omeyer je s 15 obrana ispao heroj, iako su ga naši zapravo savršeno točno pogađali u glavu, ruke, ramena, a cijela Hrvatska je vikala, gađajte dolje, pod noge... kao da samo Hrvati u domovini znaju 'tajnu' njegove pete.
Vukao je Goluža u svom tom kaosu i neke logične poteze. Kad je Čupić prvi put na prvenstvu puknuo pola metra preko gola, uveo je Horvata, koji nas je s pet golova spasio u prvom poluvremenu. Puno, puno predugo je čekao s uvođenjem Loserta i Balića, a opet, unatoč svim našim glupostima, na poluvremenu je bilo samo 12:10 za Francusku. U tim smo se trenucima pitali koliki bi bio rezultat da se reagiralo na vrijeme i nadali se da još ima šanse.
A onda je Goluža povukao potez utakmice. Tko zna što mu je sve Balić izgovorio u poluvremenu, ali u nastavku je, kao da igramo pripreme protiv Švedske u Poreču, ponovno zaigrao Bičanić kojeg je Slavko, očito, cijeli turnir čuvao za Francuze.
Balić je divljao na klupi, Vuković i dalje čekao šansu, iako je konstantno dobro igrao cijeli turnir, a Goluža je u najvažnijih 15 minuta svoje trenerske karijere isprobavao jednu novu opciju. Šteta, jer to je mogao napraviti u još jednoj pripremnoj protiv Švedske - ali u finalu.
Još je veća šteta što su na kraju igrači, kako je Balić urlao u novom antologijskom time-outu, ispali pi**e, da ne kažemo - pi**urine. Po nama, sasvim nezasluženo...
