ZA POVIJEST

POVIJESNI GOVOR O KOJEM ĆE PRIČATI GENERACIJE: Bolan oproštaj Nike Kranjčara od Cice

Komemoracijski govor Nike Kranjčara gledali smo stisnuta grla i uplakanih očiju

U zagrebačkom hotelu Westin održana je komemoracija za proslavljenog igrača, trenera, bivšeg izbornika hrvatske reprezentacije i jednog od simbola Dinama, Zlatka Kranjčara, koji je umro u ponedjeljak u Zagrebu u 65. godini nakon teške bolesti.

U skladu s propisanim epidemiološkim mjerama, komemoracija je, nažalost, bila zatvorenog tipa u organizaciji kluba i obitelji Kranjčar. Na komemoraciji je moglo biti najviše 100 ljudi, a toliko ih se otprilike i okupilo.

Osim Cicine obitelji i najbližih prijatelja, bili su prisutni predstavnici brojnih generacija Dinama i hrvatske reprezentacije, neki od njih poput Ćire Blaževića, održali su govore, ali jedan je govor u potpunosti je obilježio komemoraciju i svakako će se o njemu pričati još dugo.

Govor o kojem će se pričati

Najavljeno je bilo na početku da će komemoracija završiti govorom Nike Kranjčara. Niko je čak i u vrijeme nogometnih dana bio podosta sramežljiv i samozatajan, kada su u pitanju javni nastupi pa je ovo, de facto, bio prvi njegov javni istup posljednjih godina i to, nažalost, baš na komemoraciji za njegova oca.

Niko je govor napisao na papir, točnije na tri stranice papira, izašao je na govornicu pognute glave, sramežljivo gledajući u pod, suznih očiju i započeo s knedlom u grlu čitati sljedeće rečenice.

“E moj Cicek. Gle, znam da me sad gledaš u nekoj nebeskoj Karaki, zajedno sa svojim prijateljima i da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu i navući da budem javno intiman i znam da se smiješ jer znaš koliko to ne volim. Baš si odlučio otići gore kad su se otvorile terase kafića. Bio si mi idol, zvijezda vodilja, prijatelj, pojam gospodina i dobri duh našeg grada. To sve znaš. No ono što ne znaš da ćeš ostati sve to jako dugo. Sjedim jučer na balkonu i promatram dolje onaj oltar kojeg su navijači napravili, ispred naše zgrade. Ne vidi me nitko, ali vidim malu curicu koja prilazi lampionima i stane. Ode kod tate i pita ga tko je bio ovaj striček. I tata krene. Cicek moj. Bake, djedovi i roditelji ovih dana objašnjavaju tko si i što si bio. Bio si maskota i ljubimac svojih Zagrepčana i Zagrepčanki. I svih ljudi koji su voljeli naš Dinamo. Znaš kaj, meni si bio tata. Često si znao govoriti da me mama odgojila i da ti nemaš nikakve veze s tim. Nemoj tata tako, ti to znaš. Vodeći me na svoje treninge u Rapidu, dopustio si mi da se zaljubim u nogomet ne forsirajući me. Pustio si me da se borim i da si ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje i poštovati tuđe. Naučio si me kako biti Purger i Hrvat. Najveća životna lekcija koju si mi dao je bila da su svi na ovom svijetu jednaki. Da svima treba dati pažnju, vrijeme i pomoć. Osmijeh. On ništa ne košta, je li tako. Vodeći me na sva druženja s tvojom generacijom 82′ pokazao si mi što znači nekome biti prijatelji. Kao čovjeka nekoga iskreno voljeti i dati sebe bez zadrške. Čuj, ne bumo se lagali, pokazao si mi kako se provesti, kako zafeštati, zakartati i kako živjeti, Cicek moj. Ti živiš u ovome trenutku u svima nama. Ne brini, ne bum sada prepričaval anegdote iz tvoje generacije koje sam slušao za stolom. Neću ponavljati tvoje uspjehe, da si bio šmeker i fakin, sa zaraznim osmijehom koji osvaja na prvu. Ne bum ti rekel koliko boli da nisi tu i koliko mi već fališ. Za kraj ću ti reći ovo. Hvala ti na ljubavi i podršci u svim mojim teškim trenucima, a tebi možda najtežima u životu. Ti nisi otišao jer si u svima nama previše. Cicek, you did it your way. Volim te, volimo te. Od sveg ti srca hvala, tvoj sin”,  poručio je Niko svom tati.

Sve su riječi i komentari na ovaj govor, na koncu, su suvišni. Komemoracijski govor Nike Kranjčara gledali smo stisnuta grla i uplakanih očiju, a pojedinci, kao primjerice autor ovog članka, čak i roneći suze. Stoga, jedino što na kraju možemo kazati, jest da će ovaj govor ući u povijest te da je bio jedan od najbolnijih koje smo ikada imali prilike vidjeti. Hvala ti Niko na ovom jedinstvenom, emotivnom govoru i još jednom zbogom velikom, najvećem zagrebačkom fakinu, Cici Kranjčaru.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr