Znate za ono kako postoje laži, proklete laži i statistike? Malo gdje je to točnije nego u slučaju Roberta Kubice, čovjeka koji ima jednak broj F1 pobjeda kao i Pastor Maldonado.
Dakako, nije to specifičnost automobilizma, ali otprilike je po pravednosti u rangu detaljčića da nizozemska i grčka nogometna reprezentacija imaju jednak broj titula na velikim natjecanjima.
Danas-sutra, doći će ili su čak već došli neki novi klinci, koji se ne sjećaju sezona potkraj prve dekade novog tisućljeća i koji će — ako ih takva daleka prošlost uopće bude zanimala — o njoj zaključivati na osnovi statistika i rezultata. Na jednoj će strani imati velike prvake s desetinama pobjeda na kontu: Lewisa Hamiltona, Sebastiana Vettela, Fernanda Alonsa… i, mrvicu ispod, one koji su pored njih uspjeli ugrabiti po titulu, uz također impresivan broj pobjeda na kontu: Kimija Räikkönena, Jensona Buttona i Nicu Rosberga.
Na drugoj strani naći će se oni koji su nekako uspjeli ugrabiti tu jednu jedinu F1 pobjedu: Jarno Trulli, Heikki Kovalainen, Maldonado — i Robert Kubica.
Danas-sutra ćemo se vi, ja, ili tkogod treći, dam se kladiti, zateći u toj situaciji. Zamišljam neki zadimljeni birc i alkoholna isparavanja, ali u stvarnosti će se to vjerojatnije dogoditi na nekoj društvenoj mreži ili kakav nam već god komunikacijski kanal donese budućnost. Mi, koji smo ga gledali, pokušavat ćemo nekom klincu objasniti kako Kubica spada onamo, najmanje uz Kimija i Jensona, a vjerojatno i uz same Lewisa, Fernanda i Sebastiana, kako su mu mjera i par bili ti ljudi, a ne Jarno ili Heikki, da onog trećeg i ne spominjem ponovo.
Taj će klinac odmahnuti rukom i misliti da smo budale.
No, neće biti u pravu.
Da je barem Gips djeci kupio go-kart…
Robert Kubica je — odnosno, bio je — vozač najviše klase, odajući to svakim detaljem, svakim nastupom i gestom, od debija u Mađarskoj 2006. do bizarne nesreće koja mu je početkom 2011. zamalo prekinula karijeru. Zapravo, statistika tog razdoblja odražava premalo u odnosu na dojam: vodio je u utrkama i prvenstvu, osvajao postolja, ali ta jedna jedina pobjeda mnogo je manje od onoga što je po prikazanom trebalo biti na njegovom kontu. Može se reći da je imao pravu poljsku sreću.
Jer on je ponajprije Poljak, i to ne smijemo zaboraviti.
Ako je nekada i bilo moguće da vozači iz ‘manjih’ (ne nužno u geografskom smislu) zemalja dođu do vrha, danas je to postalo sjećanje, legenda. U posljednjih 20 godina titule su osvajali samo vozači iz triju velikih bogatih nacija, Njemačke, Velike Britanije i Španjolske, te — to je pak poseban fenomen s dubokim povijesnim razlozima — male, ali bogate Finske.
Kubica je imao posve drukčiji razvojni put. Od prvih krugova na grbavoj, neodržavanoj i najblaže rečeno neprimjerenoj karting stazi Częstochowa u predgrađu Krakova put do uspjeha mnogo je dulji i teži nego iz spomenutih zemalja. Uostalom, ne moramo gledati put Poljske…
Prema službenoj stranici HAKS-a na dan pisanja ovog članka, stoji kako se ove godine za Prvenstvo Hrvatske boduje ukupno šest natjecanja, od čega se tri voze izvan naših granica. Posljednja ovogodišnja službena karting utrka na teritoriju RH vozit će se u Virovitici 24. lipnja. Karting je najmasovnija disciplina u kojoj se stječe iskustvo, disciplina za koju biste očekivali da ćete je naći kako se održava, negdje, svakog vikenda. Ne samo u toplijim mjesecima, pola države ima klimu koja omogućuje gotovo cjelogodišnje utrkivanje.
Zar uistinu mislite da država koja ima tri karting utrke godišnje ikada može dati F1 vozača, kamoli prvaka? Jedina šansa ikada propuštena je možda na dan kada je Gips svojoj djeci kupio one proklete skije. Da je bar bio go-kart…
Spektakularna nesreća
Situacija u Poljskoj potkraj prošlog tisućljeća (Kubica je rođen 1984.) nije bila mnogo drukčija. Roditelji su ga uspjeli poslati u Italiju, ali nije bilo sredstava da ga stalno prate. Tinejdžerske je godine proveo sam, u tuđoj zemlji, s minimalnim brojem slobodnih dana za posjete obitelji i bilo kakav privid normalnog života kakav su njegovi kasniji suparnici i uza sve drilove i trkaće škole ipak barem donekle održavali. To bi satrlo većinu, ali ne i Roberta, koji se naučio asketizmu i kontroli snagom volje.
Preskočit ćemo priču o napretku, bio je sjajan u svemu i izborio se za mjesto testnog vozača BMW Saubera. Kada je Jacquesa Villeneuvea sredinom 2006. zabolio trbuh (službeno, neslužbeno ga je u to vrijeme već boljelo nešto drugo za momčad i F1 uopće), dobio je priliku. U trećem je nastupu vodio tijekom utrke i završio na postolju. Do kraja prve sezone svi smo znali da je stigao novi, vrlo ozbiljan pretendent na sam vrh.
Blizu njega se uistinu motao u sljedeće dvije sezone, obje obilježene utrkama u Kanadi: prvo je 2007. ondje doživio jednu od najspektakularnijih nesreća u povijesti Formule 1, za koju je malo kome izvan kruga najboljih poznavatelja načina na koji su konstruirani suvremeni bolidi uopće jasno kako je ljudsko biće može preživjeti; potom je 2008. ondje ostvario svoju jedinu pobjedu. U tom se trenutku našao u vodstvu Svjetskog prvenstva, a nije bio daleko ni kada je BMW početkom kolovoza odlučio prekinuti rad na razvoju bolida i posvetiti se sljedećoj sezoni.
Bila je to katastrofalna pogreška.
Do kraja sezone pao je na četvrto mjesto ukupnog poretka, a bolid za 2009. pokazao se kao potpuni promašaj. Tek će potkraj sezone povratiti dio konkurentnosti, ali tada je Robertu već prekipjelo i odlučio je okušati sreću u Renaultu. Francuska momčad 2010. nije bila vrhunska, ali Kubica je ostvario 136 od 163 njihova boda, uz tri postolja. Ambicije za 2011. bile su velike, a on najbrži na predsezonskim testiranjima; no, snovi su se srušili na pomalo bizaran način.
Poljski je vozač, možda dijelom i zbog sjećanja na uspjehe velikog sunarodnjaka Sobiesława Zasade, tijekom čitave karijere bio veliki obožavatelj relija te je dobio zeleno svjetlo za nastup na reliju Ronde di Andorra, gdje je doživio tešku nesreću, višestruke prijelome, uključujući i djelomičnu amputaciju podlaktice.
Čeličnom voljom prošao je put oporavka u razmjerno normalni život, ali činilo se da su mu vrata Formule 1 iz objektivnih, čisto fizičkih razloga, zauvijek zatvorena. Umjesto toga posvetio se reliju i postigao lijepe uspjehe u WRC-u, nikada nije došao do postolja, no ostvario je impresivnih 14 pobjeda na brzincima.
Ipak, cilj mu je i dalje bila Formula 1.
Zasad samo testni vozač
Kada su ga već pomalo zaboravili i činilo se nemogućim, upornošću je uspio doći do novih probnih vožnji, prvo za nekadašnju momčad, Renault, a potom i za Williams. Nekoć velika britanska momčad ozbiljno je razmišljala da mu ove sezone da priliku, ali zasad je ipak samo testni vozač. Nerijetko brži od dvojice pravih, Lancea Strolla i Sergeja Sirotkina. Nažalost, bolid im je toliko loš ove godine da je zasad zapravo prilično teško procijeniti što to znači u općem poretku stvari.
Hoće li dobiti priliku? Je li magija još uvijek prisutna?
Iskreno, ne možemo znati, mada nas iskustvo uči da ćemo, ako je i dobije, možda imati priliku gledati dobre nastupe jednog brzog vozača, ali vrlo izvjesno ne i onako sjajnog kakav je nekada bio.
Želimo mu sreću. No, kako god tekao nastavak Kubičine karijere, nemojte mu ništa zamjeriti i pričajte priču o čovjeku koji je ne samo trebao biti, nego i uistinu bio ravan najboljima, te ga je samo nesretan splet okolnosti spriječio da to u potpunosti realizira.
