“Moj trening započeo je kada su mi bile dvije godine”, prisjetio se jednom prilikom. “Pomaganje roditeljima na farmi, odlazak na rijeku po vodu. Tako se živjelo.” Kada je došlo vrijeme za poći u školu, našao se pred naizgled velikom tegobom. Najbliža obrazovna ustanova nalazila se skoro 10 kilometara od njegova doma, a javni prijevoz nije postojao. Nije mu preostalo ništa drugo nego put pod noge – svakog jutra i svake večeri trčao je, često i bos, po zabačenim puteljcima brdovite zemlje, a tu neminovnu sudbinu nije doživio kao mučenje. Haile je trčao s osmijehom, misleći na svog idola Abebea Bikilu, koji je 1960. bosonog osvojio olimpijski maraton.

Ulazak u natjecateljsku atletiku dogodio se 1987. na školskoj utrci na 1.500 metara. Bio je uvjerljivo najmlađi na stazi i krenuo vrlo silovito. Ostali momci su mu dobacivali da će ‘izdušiti’ prije kraja, ali nisu bili svjesni da je ta udaljenost tek mačji kašalj za ono što istrči svaki dan. Haile je u istom ritmu dotrčao do cilja i proslavio prvu od mnogih pobjeda koje će uslijediti.

Pet godina kasnije upoznao ga je svijet, na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Seulu osvojio je utrke na 5.000 i 10.000 metara. Već idućeg je ljeta započeo svoj pohod u seniorskoj konkurenciji – na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu osvojio je zlato na 10 kilometara, prvo od četiri u nizu, a usto je dohvatio srebro na upola kraćoj distanci.

Drame i rekordi

To su bila izuzetno uzbudljiva, pa i kontroverzna finala.

Kenijski su trkači dotad bili prilično dominantni na tim distancama, stoga je neizbježan bio nastanak tenzija prema novoj konkurenciji. U Seulu smo tako svjedočili nevjerojatnoj sceni – Gebrselassie je u završnici utrke prestigao Josephata Machuku, na što ga je ovaj iz nemoći i bijesa udario šakom, ali nije ga oborio, već mu, ironično, dao dodatno ubrzanje u posljednjih par metara.

U Stuttgartu je uslijedila nova drama, ovaj put s Mosesom Tanuijem u glavnoj ulozi. Kenijac je branio zlato na 10.000 metara, a mlađahni Haile slijedio ga je u stopu sve do posljednjeg kruga. Zazvonilo je zvonce za završni krug, a Gebrselassie je nagazio Tanuiju na tenisicu, koja mu je posljedično spala s noge. Kenijac ju je bijesno napucao i polubos jurnuo u ludi sprint, odvojivši se od konkurenta desetak metara. Međutim, prerano je krenuo punom snagom, stoga ga Haile u završnici uspijeva prestići i osvojiti svoje prvo veliko zlato. Kada se krenuo ispričati poraženom, Tanui ga je ogorčeno odgurnuo od sebe.

Nakon prvih velikih medalja, stigli su i prvi veliki rekordi. Za početak je 1994. u nizozemskom Hengelu srušio sedam godina stari svjetski rekord na 5.000 metara, da bi godinu dana poslije na istoj stazi oborio i rekord na 10 kilometara za zastrašujućih devet sekundi. To je bilo zagrijavanje za njegove prve Olimpijske igre. U Atlanti je dotrčao do zlata na 10 km, uvjerljivo pobijedivši Paula Tergata, novog velikog Kenijca. U to doba dominirao je i na svjetskim dvoranskim prvenstvima, gdje je osvajao zlata na 1.500 i 3.000 metara.

U Sydneyu je uslijedio novi veliki okršaj s Tergatom, koji će ostati upamćen kao jedna od najdramatičnijih utrka u povijesti Igara. Tergat je ušao u trku želeći se osvetiti za poraz otprije četiri godine i doista se doimao sposoban za to – Haile je većinu vremena izgledao neuobičajeno za sebe, kao da je u kontraritmu. Ali bio je dovoljno blizu da u posljednjim metrima ponovo krene u nezadrživi nalet i prestigne starog rivala za samo devet stotinki, što je razlika kakvu obično vidimo na sprinterskim dionicama.

To je bio vrhunac Gebrselassiejeve karijere na stadionima. U novom mileniju nije osvojio niti jedno veliko zlato na 10.000 metara – približavao se svojoj tridesetoj, a nadolazili su mladi lavovi, među kojima se isticao Kenenisa Bekele. On je bio očaran devet godina starijim sunarodnjakom, koji ga je primio kao svog štićenika te trenirao s njim u mladosti. Kad je došlo vrijeme da se sučele na stazi, isprve je deblji kraj redovito izvlačio Bekele, ali ubrzo je došlo vrijeme da učenik nadmaši učitelja.

Prvu je pobjedu Bekele je upisao 2003. u Hengelu, a iste godine smo svjedočili jednoj od najvećih utrka u povijesti. Na Svjetskom prvenstvu u Parizu Bekele je tijesno pobijedio Gebrselassieja na 10.000 metara, a druga polovica utrke bila je najbrža u povijesti — toliko brza da je Bekele otrčao vrijeme koje bi bilo dovoljno za zlato na 5.000 metara četiri godine ranije.

“Dan bez trčanja nije dobar dan”

Na Igre u Ateni Haile je otišao načet upalom Ahilove tetive i zbog toga ostao bez medalje. Nakon tog razočaranja objavio je da prestaje s trčanjem po stadionima i posvećuje se polumaratonu i maratonu. Posljednja faza natjecateljske karijere protekla je u istom tonu kao i ostale, fantastično. Nizao je pobjedu za pobjedom, 2006. srušio svjetski rekord u polumaratonu za 21 sekundu, a godinu potom u Berlinu ukrao starom poznaniku Tergatu i svjetski rekord u maratonu.

U Peking je došao kao veliki favorit za osvajanje maratonskog zlata, čime bi napravio veličanstven podvig, ali pojavio se problem.

Haile boluje od astme, a zrak u Kini bio je vrlo zagađen. Nakon dugog premišljanja odlučio je odustati od nastupa i na koncu zbog toga požalio – pokazalo se da je zrak bio čišći nego se predviđalo. Koliko je Haile tada bio moćan, najbolje je pokazao Berlinski maraton, gdje je mjesec dana nakon Igara poboljšao svjetski rekord za dodatnih 27 sekundi. Međutim, u Pekingu je ipak nastupio na 10 kilometara, plasirao se finale i osvojio šesto mjesto unatoč tome što se dugo nije natjecao u toj disciplini.

Vrijeme je išlo, ali umiroviti se nije se htio. Želio je na Igre u Londonu, ali nije izabran u maratonsku ekipu Etiopije, stoga se odlučio boriti za mjesto na 10.000 metara, no ono mu je za dlaku izmaklo. Potom je 2013. kao 40-ogodišnjak završio treći na polumaratonu Great North Run u Velikoj Britaniji, iza Bekelea i Faraha. To je bila slika za pamćenje: trojica velikana ovog sporta, jedan do drugoga.

Konačno se 2015., s 42 na leđima, odlučio umiroviti uz bitnu napomenu: “Prestajem s natjecateljskim trčanjem, ali ne i s trčanjem. Trčanje je moj život.” Pred kraj karijere spomenuo je da želi postati predsjednik svoje zemlje, ali se ipak nije okušao u politici. Jedan mu je prijatelj zaprijetio da će ga se odreći ako se upusti u te vode.

No, zato je Gebrselassie postao predsjednik Etiopskog atletskog saveza. Spominjana je opcija da se kandidira za predsjednika IAAF-a, ali je naglasio da ga to ne zanima, da je posvećen isključivo stvaranju novih zlatnih olimpijaca svoje zemlje. A to neće biti lako, uvidio je: “Život se brzo mijenja. Što više imaš dobrih stvari, imaš manje sportaša. Prijestolnica Addis Abeba dala je tek malen dio etiopskih vrhunskih sportaša, većina ih dolazi sa sela.”

Nasmiješeni ubojica, zvali su ga. Njegov osmijeh uvijek je bliještao — bilo na startu, petom ili 40. kilometru. Radio je treninge od preko četiri sata, kada bi pretrčao i 60-ak kilometara. Bio je najbolji, nezadrživ u završnicama jer je bio spreman izvući maksimum kada se svaka stanica u organizmu bolno opire daljnjem naporu. Konkurenti su tu pucali, popuštali pod zahtjevima svog tijela, dok je Haile stalno pomicao granice izdržljivosti.

Značajan dio njegovih rekorda kasnije je srušio Bekele, ali još uvijek je na vrhu vječne ljestvice na 20 kilometara, 10 milja te jednosatnoj utrci. Isto tako je najavio da želi porušiti sve veteranske rekorde, u dobi od preko 40, 50, 60 godina… “Dan bez trčanja nije dobar dan. Trčim i trčat ću, sve dok ne umrem.”