xx

Da netko nasumice odabere stotinu ljudi i uvede ih na atletski stadion te im kaže: “Evo, imate svu opremu, okušajte se u čemu god želite”, posve je sigurno da bi najmanji broj ispitanika imao želje, odnosno hrabrosti, odabrati skok s motkom. Tko je, dovraga, tako opasnu disciplinu uvrstio u ovaj sport? Sama pomisao na pad s nekoliko metara visine nije ugodna, makar znate da vas čeka strunjača, a od nezgoda koje mogu nastati zbog loma motke ili saplitanja zahvaća vas jeza. Tako je, primjerice, prije tri godine mlada austrijska atletičarka Kira Grünberg prilikom treninga pala na vrat te zbog pretrpljenih ozljeda kralježnice ostala paraplegičarka.

Da, ponekad zaista nije lako ni gledati skok s motkom, kamoli se okušati u njemu, zato nije bez razloga to što najuspješniji u toj disciplini ostavljaju ljude bez daha, poput Jelene Isinbajeve proteklih godina ili Monda Duplantisa ljetos u Berlinu.

Međutim, legendarni ukrajinski motkaš Sergej Bubka je kategorija za sebe.

“Ako nije bio krcat stadion, bilo mi je dosadno. Trudio sam se biti poput glumca, nastupati za publiku. Huk s tribina mi je bio najveća motivacija”

Bubka je rođen 1963. u današnjem Luhansku, koji se u Sovjetskoj Ukrajini zvao Vorošilovgrad. Otac mu je bio vojnik, a majka medicinska sestra i nisu imali nikakvo iskustvo u bavljenju sportom. Već kao dječak bio je izrazito brz i eksplozivan te se bavio sprintom i skokom u dalj, a prvi dodir s motkom imao je s nepunih 10 godina. Možda do grandiozne karijere ne bi ni došlo da njegov školski trener nije jedva uvjerio kolegu Vitalija Petrova da primi Bubku u svoju grupu, u kojoj je trenirao nekoliko godina starije dječake.

U toj najranijoj fazi razvoja Bubka je pokazao veliki potencijal, a kada se Petrov preselio u Donjeck, gdje su bili mnogo bolji uvjeti za treniranje, 15-godišnji mladac odlučio je poći za njim. Uslijedilo je drilanje karakteristično za sovjetsku školu, a na rezultate nije trebalo dugo čekati unatoč tek sedmom mjestu na Europskom juniorskom prvenstvu 1981.

Profesorska disciplina

Svijet je upoznao Bubku dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Helsinkiju, gdje je iznenađujuće trijumfirao ispred starijeg kolege iz reprezentacije Konstantina Volkova, ali i Francuza Thierryja Vignerona, koji će ostati zapamćen kao posljednji motkaš koji je držao svjetski rekord prije Bubkine 30-godišnje vladavine. Tada 19-godišnjak, Bubka je pomeo konkurenciju preskočivši 5,70 metara, a potom dignuo letvicu na 5,82, visinu svjetskog rekorda. Triput ju je rušio, ali bila je to samo kratka odgoda.

Već je sljedeće godine u Bratislavi preskočio 5,85 i stupio na vrh vječne ljestvice, a do kraja godine još je triput popravljao svoj rezultat. Time je jasno pokazao tko je novi kralj motke usprkos tome što nije mogao osvojiti olimpijsko zlato zbog sovjetskog bojkota Igara u Los Angelesu.

Osim rezultatima, imponirao je i pojavom. Bio je izrazito snažne građe — u oskudnom natjecateljskom dresu s tribina je izgledao kao malo brdo mišića, mogao je bez problema u slobodno vrijeme snimati kaskaderske scene za Sylvestera Stallonea. “Kada mi je bilo 16, činilo se da ću izrasti jako velik i snažan, prekrupan za motku. Trener me počeo nagovarati da se prebacim na desetoboj, što sam bez razmišljanja odbio. Od straha sam počeo manje jesti”, ispričao je.

Srećom, zadržao se u okvirima normale, a i motke su s godinama postajale sve kvalitetnije, što je pridonijelo njegovom stalnom napretku. Zahvaljujući svojoj snazi mogao je upotrebljavati duže i tvrđe motke od konkurenata, što mu je omogućavalo bolji odraz, ali on je, pak, više volio isticati tehničku stranu. Uistinu, skok s motkom je kompleksna atletska disciplina u kojoj se osjeti dašak gimnastike.

“Obožavam motku zato što je to profesorska disciplina — nije to samo trčanje i skakanje, natjecatelji moraju i misliti. Koju motku koristiti, koje visine odabirati, koje strategije preskoka…”

I tako je profesor Bubka krenuo u svoj veličanstveni pohod — do raspada SSSR-a nanizao je tri naslova svjetskog prvaka na otvorenom, a u to doba su se svjetske smotre održavale svake četiri godine, inače bi ta brojka zasigurno bila još veća. Tome je pridodao i tri naslova dvoranskog prvaka svijeta, a šlag na tortu bilo je plimpijsko zlato iz Seula. Zanimljivo je da tada nije srušio svjetski rekord zbog nespretnosti organizatora. Naime, nakon što je osvojio zlato skokom od 5,90 (što je bio olimpijski rekord), podigao je letvicu na 6,10, ali je potom iskrsnula dodjela medalja koju su Korejci smjestili baš na zaletište motkaša. Iznervirani Bubka poslije nije htio skakati.

35 puta rušio rekord

Doduše, poslije mu je vjerojatno bilo drago zbog toga — Bubka je atletski svjetski rekorder u rušenju svjetskog rekorda. Što na otvorenom, što u dvorani, Bubka je rušio svjetski rekord čak 35 puta. To je uspio zato što je gotovo svaki put podizao letvicu tek za jedan centimetar, a u Seulu je u euforiji zanemario tu strategiju. Nije to radio iz pukog hira ili zabave, već zato što su IAAF i sponzori bogato nagrađivali svako rušenje svjetskog rekorda. Da je Bubka odmah skočio 6,15, izgubio bi stotine tisuća dolara. Čovjek doista nije lagao kad je rekao da koristi mozak prilikom skakanja.

Raspadom SSSR-a crveni je dres zamijenio plavim. Nastupajući za Ukrajinu osvojio je još tri svjetska prvenstva na otvorenom te jedno dvoransko. Kao jedini nedostatak u karijeri može se navesti nešto slabija žetva olimpijskih medalja — što zbog bojkota, što zbog ozljeda i loše forme, zlatu iz Seula nije pridružio više nijedno u svojoj olimpijskoj riznici.

Usprkos tome, bio je apsolutna zvijezda. Tijekom gotovo čitave karijere bio klasa za sebe i usamljen među natjecateljima u svojim letovima na rekorde, pa je podršku tražio od publike: “Ako nije bio krcat stadion, bilo mi je dosadno. Trudio sam se biti poput glumca, nastupati za publiku. Huk s tribina mi je bio najveća motivacija.”

Bubka se nije uklapao u stereotip hladnih sovjetskih sportaša, potpuno suprotno. Bio je pravi showman: žestoke gestikulacije, glasni urlici, pobjedničko širenje ruku… Dijelio je sve svoje emocije s gledateljima i zato bio obožavan.

Kada se 2001. umirovio u Donjecku, činilo se da će njegovi rekordi trajati vječno. Onaj na otvorenom (6,14 metara) još se drži, ali je Renaud Lavillenie 2014. baš u Donjecku preskočio 6,16 i na zaprepaštenje atletskog svijeta srušio dvoranski rekord. Ipak, francuski motkaš koji je danas u veteranskim godinama, ipak nije uspio ni primirisati statusu najvećeg. Naime, sljedećih sedam najviših dvoranskih skokova na vječnoj ljestvici je Bubkinih, kao i prvih 13 na otvorenom. Možda se može reći da je gubitak svjetskog rekorda cijena koju je platio zbog svoje taktike polaganog prikupljanja premija — da je dizao letvicu po pet centimetara, tko zna gdje bi se u naponu snage zaustavio… Primjerice, na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu 1993. na snimci se vidi da je prilikom preskoka 5,90 bio nekih 40ak centimetara poviše letvice.

Bez dvojbe, Sergej Bubka ostat će zapamćen kao jedan od najvećih sportaša u povijesti. Takva kombinacija snage i elegancije; brzine i gipkosti; eksplozivnosti i proračunatosti zaista je bila nešto spektakularno. No, ključ za uspjeh bio je što je u istom trenutku znao biti dovoljno opušten i posve fokusiran.

“Kada sam skakao, uvijek sam gledao ravno naprijed. Mnogi moji konkurenti spuštali su pogled na kutiju koju trebaju pogoditi motkom. Nije mi to bilo jasno — kutija se ne miče, uvijek je na istom mjestu. Mislim da su to bili znaci nervoze i straha.”

Veliki Sergej nije poznavao strah.