Kada je samozatajni vozač iz Južne Karoline umro sredinom ovog mjeseca, malo je koji medij izvan Amerike prenio vijest. Pa i ondje, mnogi su slegnuli ramenima, ne shvaćajući kakvu su sportsku legendu i veličinu upravo izgubili. ‘Kriv’ za to je zapravo on sam, odnosno njegov introvertirani karakter i snažna mržnja spram svakog vida medijske izloženosti, možda i najizraženija među svim velikim vozačima utrka u povijesti.

Pravu istinu o njemu, onaj konačni sud, mogao je dati samo Kralj, čovjek koji ga je možda i najbolje poznavao.

“Često su me pitali tko mi je bio najzahtjevniji suparnik u karijeri, a moj je odgovor uvijek bio David Pearson. David i ja smo se često utrkivali tijekom svojih karijera i borili jedan protiv drugog za pobjedu — većinom završavajući prvi i drugi. Nije to bilo suparništvo, već prije uzajamno poštovanje. David je Hall of Fame vozač koji me je činio boljim. Na stazi me tjerao naprijed, koliko sam i ja njega. Obojica smo postali bolji vozači zbog toga.”

Znam, zvuči kao klasični PR, ali nije. Petty je vrlo svjestan koliko su izjednačeni bili tijekom karijere, i koliko mu je upravo suparništvo s Pearsonom pomoglo da postane Kralj. Nije tu bilo medijskog štofa, poput sukoba Ayrtona Senne i Alaina Prosta ili Achillea Varzija i Tazia Nuvolarija; istina je da su se obojica strašno uzajamno poštovali i da nije bilo podbadanja i teških riječi, čak ni kada su se jedini puta — ali kako! — sudarili, 1976. na utrci Daytona 500.

Veliko rivalstvo

Često proglašavana najuzbudljivijim završnicom u povijesti NASCAR-a, drama se odvijala u predzadnjem zavoju utrke. Pearson i Petty borili su se za pobjedu, s dva kruga prednosti ispred trećeplasiranog Bennyja Parsonsa, kada je došlo do kontakta. Dodge s brojem 43 i Mercury s brojem 21 počeli su se vrtjeti i odbijati od zida, poput loptica u fliperu, klizeći prema cilju. Pettyjev Dodge imao je bolju putanju i činilo se da bi čak mogao u tom rikošetiranju proći kroz cilj i donijeti mu pobjedu, ali ostao je na travi, nadomak, ugašenog motora, bolno promatrajući kako Pearson, koji je svo vrijeme hladnokrvno držao stisnutu spojku, dolazi iz prašine i mileći 30 km/h prvi prolazi preko linije…

Zanimljivo, ma koliko uspješan bio drugdje, Srebrnom je liscu (nadimak Silver Fox, isti pod kojim znamo još jednog velikog vozača, Piera Taruffija, ali i sjajnog pjevača ne samo country glazbe, Charlieja Richa, Pearson je dobio zato što je vrlo rano posijedio) ovo bila jedina pobjeda u karijeri na najvećoj utrci NASCAR-a.

Mnogi su očekivali ozbiljan sukob dvojice vozača, ali do njega, kao ni ma kada tijekom njihovih utrka, nije došlo. U Victory Laneu Petty je došao do Pearsona, stisnuo mu ruku i ispričao se zbog sudara.

“U redu je, Richarde”, odgovorio je pobjednik, “Znam da nije bilo namjerno. Osim toga, posve je dobro ispalo.” Kralj je na to kiselo odgovorio: “Da… Za tebe”.

Suština priče, mada zapravo i u ono vrijeme, kao i ma kada prije ili kasnije, vrlo neobična, u rečenici je “Znam da nije bilo namjerno”. Dvojica velikana točno su 550 puta vozili jedan protiv drugoga, Petty je bio bolji u 289, a Pearson u 261 navratu. Čak su 63 puta završavali utrke kao prvi i drugi, uz omjer 33:30 za Pearsona. Stalno su bili u borbi, ali nikada nisu jedan protiv drugoga koristili prljave trikove — i zato suparništvo nikada nije eskaliralo u neprijateljstvo. Naprotiv, ovih sam dana po američkim trkaćim forumima redovno nalazio sjećanja ljudi koji su svjedočili njihovim osmjesima kada bi nakon utrke u kojoj su se iks puta međusobno pretjecali, pa makar i za 15. mjesto — naprosto su uživali utrkujući se jedan protiv drugog.

To, dakako, ne znači da nije bilo podbadanja. Mnogi pamte jednu pressicu na kojoj je obojici postavljeno pitanje tko je najbolji vozač na gridu u tom trenutku. Kralj je odgovarao prvi i pristojno rekao kako je Pearson nesumnjivo jedan od najboljih. Kada je došao red na Silver Foxa, on je samo lakonski zaključio kako bi mu uistinu bilo mrsko prepirati se s Richardom…

Dolazio “samo obaviti posao”

David Pearson (1934.-2018.) triput je bio prvak NASCAR-a — 1966., 1968. i 1969. — a sa 105 pobjeda i 113 pole positiona (zanimljivo, samo 10 manje od… ma znate već koga) drugi je na vječnim listama serije. No, ni u Americi nije bio onolika zvijezda kakva je po rezultatima trebao biti. Izbjegavao je intervjue i okupljanja koja pohađaju fotoreporteri, nakon utrka bi se čim prije vraćao obitelji u Spartanburg, grad u kojem je rođen, u kojem je živio i umro. Pokušavao je imati čim manje dodira sa svijetom utrka, a o njegovom ponašanju na stazi ili izvan nje anegdota gotovo da nema.

To je upravo neoprostiva osobina u sportu koji živi od publiciteta.

Usto, kada dođete na stazu, želite da ono što gledate bude važno, a želite i osjetiti da je onima koji voze to najvažnija stvar na svijetu. Pearson je dolazio odvesti utrku, po mogućnosti pobijediti, pokupiti novac od nagrade i potom se vratiti stvarima koje su njemu uistinu važne. Takvo što ne možete oprostiti vozaču — on treba biti idol, a ne netko tko samo dolazi obaviti posao…

Nije se imao volje zamarati niti sa stalnim nastupima, osim u nekoliko navrata 1960-ih, kada je baš morao, tek stječući reputaciju. U 27 godina, između 1960. i 1986., odvezao je samo 574 utrke — spram Pettyjevih 1184. Dakako, Petty je vodio vlastitu momčad koja je živjela od nastupa, išli su na sve utrke kako bi dobili startnine i eventualne nagrade, dok je Pearson, osim na samom početku karijere, bio najamnik koji je samo dolazio obaviti posao.

Momčad Wood Brothers Racing, za koju je vozio u najzrelijem razdoblju karijere, od 1973. do 1979., nastupala je samo na Superspeedwayima, velikim ovalnim utrkama, te je propuštanjem ostalih nastupa efektivno bio bez šanse boriti se za titulu. Primjerice, 1973. je bodovano 28 utrka, on ih je propustio 10 i, mada s 11 pobjeda uvjerljivo dominantan vozač sezone, završio tek 13. u poretku! Šteta, bio je jednako dobar i na klasičnim stazama, nipošto samo specijalist za ovale.

Koliko bi pobjeda i titula imao da je više nastupao — što vlastitim izborom, što voljom momčadi — možemo samo nagađati. Ovako, mada su stvari lako mogle biti drukčije, Kralj je samo jedan, a Pearson, pitate li prosječnog fana serije, tek jedno od imena iz povijesti za koje je možda čuo, a možda i ne.

Pa ipak, kada se pita one koji uistinu razumiju taj sport, stvari stoje malo drukčije.

Petty je rekao i da ga je manje boljelo kada bi izgubio od Pearsona nego od drugih vozača, jer je znao koliko je dobar — a slični su komplimenti stizali i s druge strane. No, najveće mu je priznanje stiglo 1999., kada je ugledni magazin Sports Illustrated okupio panel od 40 poznavatelja povijesti NASCAR-a kako bi proglasili najvećeg vozača serije u 20. stoljeću. Na prilično iznenađenje publike, čim je ona isključena iz glasovanja, pobjedu je odnio — David Pearson.

Paljenje cigarete u retrovizoru

Stilom vožnje Silver Fox je ponajviše podsjećao na Alaina Prosta. Obično smiren i suzdržan u prvom dijelu utrke, puštao bi ostale vozače da se naganjaju, troše automobile, sudaraju. Mirno je izbjegavao probleme i potom, kako bi utrka odmicala, postajao sve brži, sve veći u retrovizorima vodećih, s automobilom optimalno podešenim za ono najbitnije, završnicu.

Smiren, skroman i dobrodušan, karakterom je pomalo pak podsjećao na Juana Manuela Fangija. Baš kao što su građani Balcarcea skupili novce kako bi svojem omiljenom sumještanu kupili trkaći automobil, tako su i Pearsonovi prijatelji skupili novce bez njegove molbe, pa i znanja, kako bi mu omogućili priliku za proboj u NASCAR. Na Maestra podsjeća i svjesnošću o povijesti sporta: izjavio je kako će odbiti nominaciju za Hall of Fame, ako to bude nauštrb legendarnog pionira Raymonda Parksa.

Na kraju priče, ako me tkogod pita kakav je vozač bio David Pearson, reći ću vam: jednako dobar kao Richard Petty, a želite li usporedbu s nekim iz bližeg nam svijeta Formule 1, spomenut ću Prosta i Fangija, možda i Jima Clarka, s kojim su ga također uspoređivali zbog povučenijeg karaktera i respekta koji su prema njemu imali ostali vozači.

Da, uistinu, bio je toliko dobar.

Možda je najbolje i završne riječi prepustiti Pettyju. Uz napomenu da — mada su vjerojatno i braća Wood dobro poznavala rubne dijelove propisa, poput većine uspješnih NASCAR momčadi — za Pearsona ne vežemo muljanja i upitno legalne automobile, za razliku od Kralja. Uglavnom, po Pettyjevim riječima, ova se situacija dogodila na jednoj od utrka u sezoni u kojoj se njegova momčad koristila raznim “slobodnim interpretacijama pravila” kako bi držala korak s Pearsonom.

Napokon, na jednom od najzahtjevnijih ovala u kalendaru, Kralj je dočekao svoj trenutak i, nakon ozbiljne borbe, dajući apsolutno sve od sebe, pretekao najljućeg rivala u trenutku kada je ovaj napokon izgubio nešto brzine. Zadovoljan, pogledao je u retrovizor — i sledio se. Vidio je Pearsona, neposredno iza sebe, kako upaljačem (uvijek ga je imao u automobilu, nije mogao izdržati tih nekoliko stotina milja vožnje bez da zapali poneku) upravo pali cigaretu i potom ga odlaže na mjesto…

“U tom trenutku znao sam da sam u gabuli”, zaključio je Petty.