Znate li tko je svjetski prvak na 400 metara prepone? Norvežanin Karsten Warholm. A olimpijski iz Rio de Janeira? Amerikanac Kerron Clement.
Velika većina vas zasigurno nije znala odgovor na ova pitanja, a rijetki usputni pratitelji sporta su uopće čuli za ova dva zlatna preponaša. To nije nimalo čudno zbog nekoliko razloga. Za početak, ova atletska disciplina ne spada među ‘elitne’, premda je dobila olimpijski status još krajem pretprošlog stoljeća, a prvo natjecanje održano je davne 1860. u Oxfordu. Drugi razlog nalazi se u samom spomenutom dvojcu; nisu pokazali nešto čime bi privukli pažnju šire javnosti, odnosno postali globalne sportske zvijezde.
Recept da neka atletska disciplina postane popularna jest da se pojave ljudi sposobni pomicati granice ili im se barem opasno približiti. Zato će, primjerice, dominacija Sandre Perković u bacanju diska ostati zapamćena kao nimalo uzbudljivo razdoblje, prvenstveno zbog toga što je njezin najbolji rezultat tek 72. na vječnoj ljestvici te discipline.
Slična stvar je i s ovom dvojicom. Clement je, doduše, svojedobno davao naznake da bi se mogao pretvoriti u superzvijezdu — na prvenstvu SAD-a u Carsonu 2005. sa samo 19 godina ostvario je rezultat 47:24, tada 11. svih vremena. Međutim, poslije se unatoč odličnoj karijeri nikada nije uspio ni približiti tom vremenu, kamoli krenuti u lov na svjetski rekord. Što se tiče mladog Norvežanina, njegov uspjeh iz Londona možemo staviti u istu kategoriju kao i zlato Ramila Gulijeva s istog prvenstva, kada je Turčin trijumfirao na 200 metara. Oni su naprosto sjajno iskoristili zrakoprazni prostor dok su stari šampioni bili na zalasku, a novi još nisu eksplodirali.
Pravu eksploziju na 400 metara prepone dočekali smo ove godine. Dva čovjeka iznikla su niotkuda i napravila show. Riječ je o Raiju Benjaminu i Abderrahmanu Sambi.
Treći i drugi ikad
Kada na Google upišete Rai Benjamin, tražilica vas obazrivo priupita niste li možda mislili na Benjamina Raicha. Rai još uvijek nije poznat kao legendarni austrijski skijaš, ali je također jako brz. Tek je nekidan navršio 21 godinu i nastupa pod zastavom Antigve i Barbuda, zemlje svojih roditelja, premda je iskazao želju za prelaskom u reprezentaciju SAD-a, gdje je rođen. Međutim, od toga još barem neko vrijeme neće biti ništa jer je IAAF prošle godine zaustavio sve promjene sportskog državljanstva.
Studira na Sveučilištu Southern California, stoga je američka NCAA liga natjecanje kojem i dalje posvećuje najviše pažnje. Kako i ne bi, kad se prometnuo u pravu sveučilišnu zvijezdu — triput je postao NCAA prvak uz hrpu individualnih priznanja. Zanimljivo je da zbog svestranosti sve donedavno nije znao u kojoj disciplini može pružiti najviše; natjecao se na 60 metara, 100 m, 200 m, 300 m, 400 m, štafetama… Da mu je 400 metara s preponama bila manje važna disciplina, pokazuje činjenica da se na svjetskoj sceni, odnosno Dijamantnoj ligi, prvo odlučio okušati na 200 metara (odlično 2. mjesto na debiju u Parizu). U preponama se čitave sezone natjecao samo na sveučilišnim turnirima.
Vrhunac je došao u lipnju na završnici NCAA prvenstva u Eugeneu. Stadion je dobro proprala kiša, pa je staza bila puna lokvica. Preponaši su s velikim oprezom krenuli u svoj krug — jedan krivi skok ili proklizavanje i moglo je doći do teških ozljeda. U završnoj ravnini bilo je očito da će Benjamin stići do uvjerljive pobjede, ali nitko nije očekivao ništa osobito. Međutim, Barbuđanin je odgalopirao do cilja i na semaforu je zabljesnulo 47:02, drugo vrijeme svih vremena!
“Kada sam vidio rezultat, pomislio sam ‘Oh, to je baš kul’, nisam bio svjestan što sam postigao sve dok službeni spiker nije počeo urlati”, izjavio je nakon utrke života. Još je dodao da je zbog opasnih uvjeta prvih 200 metara bio prilično oprezan i tek onda odlučio otpustiti sve kočnice.
Ali Rai je u drugom rezultatu ikad mogao uživati tek tri tjedna. Dok je na mitingu Parizu iščekivao svoje premijerno dijamantno finale na 200 metara, mogao je iz neposredne blizine promatrati kako ga Abdurrahman Samba spušta za stepenicu niže na vječnoj listi. Samba se osjetio prozvanim, pa je odlučio pokazati budućem suparniku što ga čeka kada mu se odluči pridružiti na najvećoj sceni – vrijeme 46:98 i peta pobjeda u nizu sami po sebi su vrištali: “Samba je gazda!”.
Kevin Young ne spava mirno
Samba je nepune dvije godine stariji od Benjamina i muči ga još veća kriza nacionalne pripadnosti. Naime, odrastao je u Saudijskoj Arabiji, ali odlučio nastupati za očevu domovinu Mauretaniju, da bi se prije par godina odlučio prebaciti pod stijeg bogatog Katara. Koketirao je s još više disciplina od Raija; osim raznih sprinterskih dionica okušao se i u skoku u vis i dalj, a tek se lani prebacio na 400 metara s preponama.
Odmah je krenuo trijumfalno, u trećem nastupu postavio najbolje vrijeme sezone, a u četvrtom pobijedio olimpijskog prvaka Clementa. Međutim, kasnije su ga usporile ozljede, stoga je u finalu SP-a završio tek na sedmom mjestu (49:74). Taj posrtaj potaknuo ga je da uloži još više truda na treninzima, što je njegovu treneru Hennieju Kotzeu donijelo osmijeh na lice i nešto poetske inspiracije: “Kad Samba trči svoj krug, to je poput prekrasnog koncerta”.
Ove je sezone na dijamantnoj sceni nedodirljiv, premda IAAF pokušava napraviti nekakvo rivalstvo između njega i vidljivo nedoraslog Warholma, koji pomiče vlastite granice, ali svjetske nikad neće. Da bi ova disciplina zaista dobila epske okršaje, potrebno je da se na istoj stazi susretnu Samba i Benjamin, što se još nikad nije dogodilo, a izgleda da ćemo morati čekati sve do sljedeće godine.
Naime, Benjamin još uvijek daje prednost 200 metara, a sve i da se predomisli, Samba je u Lausanni objavio da završava svoju sezonu u Dijamantnoj ligi jer će nastupati za Katar na Azijskim igrama u Jakarti.
Dobro – što je, tu je. Kada desetljećima nismo vidjeli ni približno brze utrke, onda se možemo strpjeti još jednu godinu. Ova vremena već sada su izvan svake pameti, a što će tek biti kada jedan drugog počnu gurati? Vjerujem da će se trpljenje isplatiti te da ćemo na Svjetskom prvenstvu u Dohi vidjeti pravi dernek od utrke. Samba će imati podršku domaćih tribina, ali to mu možda neće biti dovoljno ako se Rai u potpunosti posveti treniranju ove discipline. Na njegovu žalost, u Dohi teško da će imati svoje idealne uvjete, odnosno kišnu stazu. Valjda će se i na suhom snaći.
Šalu na stranu, ova dvojica nisu tek mladići koji su sada malo zabljesnuli i tko zna što dalje. Oni imaju pregršt talenta i sve fizičke predispozicije da sljedećih godina ispišu nova poglavlja atletske povijesti. Na kraju krajeva, već sada pričamo o drugom i trećem najbržem svih vremena, a svoju su karijeru tek započeli.
Jedno je sigurno, svjetski rekorder Kevin Young ne spava mirno. Njegovih fantastičnih 46:78 s Igara u Barceloni više ne izgleda nedodirljivo, dapače. Younga čekaju nesigurna vremena; već krajem kolovoza navit će alarm u sitne sate, ispeći kokice, upaliti satelitsku i sa zebnjom pratiti Azijske igre.
