Čovjek pomisli svašta kada kaže da se nešto može dogoditi “samo kod nas”, ali čak i kroz tu uzrečicu možemo ponekad iznenaditi same sebe. Evo, uzmite primjer projekta regionalne vaterpolske lige.
Prije nešto više od mjesec dana odigrano je i posljednje, 18. kolo regularnog dijela natjecanja, tijekom kojeg je najbolja bila zagrebačka Mladost. I u nekim normalnim okolnostima bi ljudi danima prije razgovarali o pripremi Final Foura koji danas počinje u Zagrebu: o stanju i šansama ekipa koje, osim Mladosti, uključuju splitski Jadran i njegova crnogorskog imenjaka iz Herceg Novog te, naravno, dubrovački Jug. Za sport o kojem se tijekom godine toliko malo priča završnice natjecanja su uglavnom onaj mali prostor u kojem se dobije toliko traženi publicitet.
Doduše, vaterpolo je dobio svoj dio naslovnica prije dva mjeseca, ali iz krivih razloga.
Utakmica između splitskog Mornara Brodospasa i Crvene zvezde inače bi, po običaju, završila u kutu kakvog dnevnog sportskog pregleda da susret nije dobio svoju morbidnu uvertiru. O njoj, pretpostavljam, većina ljudi već sve zna, ali nije uzgred ponoviti: dakle, trojica igrača Crvene zvezde su odlučila iskoristiti dan u Splitu kako bi popili kavu na Rivi u trenirkama s klupskim obilježjima. Svoje su opuštanje nesretni igrači završili spašavanjem glava i skakanjem u more pred huliganima koji su njihovu pojavu očito shvatili kao nekakvu provokaciju.
Uz gotovo pa ništavni nagradni fond, kompetitivnost lige je narušena i, umjesto da se potvrđuje potencijal najjače vaterpolske lige na svijetu, cijela priča gubi smisao
U roku od par sati nečiji čin frustracije postao je prvorazredni politički skandal: slale su se službene diplomatske note, na tribinama nogometnih stadiona podizale su se poruke protiv koncepta regionalne lige, a o samom vaterpolu se pričalo samo kroz ultimatume i krajnosti.
“Što očekivati ako splitski gradonačelnik kaže da Srbi znaju gdje im je mjesto?”, bjesnio je Nebojša Čović, predsjednik sportskog društva Crvena zvezda. “Ako su to standardi nečeg što se zove Europska unija, a Hrvatska uvijek drži lekcije da se tamo nalazi… tako se ne ponaša”.
Problemi pod tepihom
Reakcija nije stala samo na tome; iz Zvezde su Upravnom odboru Regionalne lige su, zajedno s ostatkom srpskih ligaških predstavnika, poslali dopis u kojem ističu kako do kraja sezone iz sigurnosnih razloga ne žele igrati “u Splitu i okolici od 200 km”. Reakcija iz Zagreba nije bila ni približno razborita, već je u pitanju bilo dolijevanje ulja na vatru i u sve se unijela nepotrebna doza politizacije.
“Ako vi uistinu ustrajete da klubovi ne igraju u Dalmaciji, mislim da smo u tom slučaju završili s ovom ligom u ovakvom formatu”, glasio je odgovor iz Hrvatskog vaterpolskog saveza, uz napomenu da je to liga koja je “dragovoljna” i koju se može rasformirati jednako kako su je onomad i oformili.
Srećom, uslijed sve te silne histerije i reakcija koje su potencirale, a ne rješavale problem, razum je prevladao i liga je preživjela. Doduše, tu priča dolazi na svoj početak, jer Crvena zvezda i dalje nije odigrala svoje dvije splitske utakmice koje je po rasporedu trebala odigrati; termin je prema proglasu vodstva lige trebao biti naknadno definiran, ali na kraju je izvjesno da se te utakmice neće ni odigrati. Što u suštini znači da konačni poredak momčadi i nije konačni, a onda je zapravo upitno koliko je liga regularna.
Pometanje problema pod tepih i prepuštanje inerciji nikada nije rješenje, ali žalosno je da je ova nakazna situacija stavila vaterpolo na naslovnice i tako prikazala svu silu problema koje ta inače vrlo perspektivna liga ima. Upravo su inercija i bacanje pod tepih zajednički nazivnici za organizaciju tog natjecanja i, umjesto da se liga profilira kao primjer i ostalim sportovima, u kojima također regionalna natjecanja pate od loše logistike, ona zapravo — pluta u mjestu.
Triglav regionalna vaterpolo liga, kako joj puni naziv glasi, idejno je osmišljena na kvalifikacijskom turniru za Europsko prvenstvo 2008. koji se igrao u Dubrovniku. Zapanjujuće je da je toliko dugo trebalo da se taj projekt predloži, jer je na prostoru bivše države koncentracija vaterpolske kvalitete praktično najveća na svijetu. Među 12 klubova koji su igrali prvo izdanje te iste 2008. bilo je tada pet od osam najjačih momčadi u Europi, a finalne utakmice vaterpolske Lige prvaka u tom desetljeću samo tri puta nisu uključivale predstavnika s ovih prostora. Potreba za jedinstvenom ligom koja bi koristila kao ogledalo kvalitetnih momčadi, ali i kvalitetne organizacije — pogotovo nakon što je projekt Interlige s klubovima iz Srbije, Mađarske, Rumunjske i Slovačke neslavno propao — bila je viđena kao put u bolju budućnost i vidljivost vaterpola kao sporta.
Jedina konstanta: Jug
No, kako su godine odmicale, klubovi su, umjesto postupnog igračkog i organizacijskog jačanja, postajali sve lošiji.
Splitski klubovi su dotaknuli dno gašenjem i ponovnim oformljavanjem OVK POŠK-a, kojem se onda istog trenutka dodijelilo mjesto unutar lige, što je sasvim kriva poruka za mnoge druge klubove koji nisu imali taj luksuz. Riječko Primorje je nakon perioda dominacije nestalo s mape ‘protestnim’ izlaskom svog dobrotvora Gabrielea Volpija iz vaterpola, dok je Mladost također dovela vaterpolo na naslovnice iz sasvim nesportskih razloga. Klub su pred koju godinu prozvali igrači, kada su izašli u javnost s pričom o čak 27 (!) plaća koje im je klub dugovao.
Ništa drugačije nije ni u klubovima izvan Hrvatske. Jadran Herceg Novi, koji je kroz odličan rad s mladim igračima praktički postao sinonim za crnogorsku reprezentaciju, sada je osuđen tek na povremene bljeskove. Primorac iz Kotora, europski prvak 2009., nakon ispadanja u drugu regionalnu ligu se ove sezone vratio u najviši rang u kojem životari. VK Partizan, koji je također 2011. osvojio Ligu prvaka, danas ovisi o navijačima koji doniraju sredstva za pokrivanje troškova organizacije utakmica regionalne lige. Zvezdina vaterpolska sekcija je bila privremeno ugašena zbog bankrota, a otkad se 2014. zajedno s ostalim klubovima iz Srbije pridružila regionalnoj ligi, manje-više pleše između dvaju ligaših razreda.
U ovih je 11 godina jedina prava konstanta — kako u organizacijskom, tako i u rezultatskom smislu — dubrovački Jug, koji u svojim specifičnim okolnostima funkcionira na zasebnoj, teško dostižnoj razini. Jug je danas ujedno i jedini klub koji se zapravo može svrstati u sam vrh europskog klupskog vaterpola.
Razvojni je potencijal lige, pogotovo za mlade igrače, ionako ostao u drugom planu. Veća i snažnija konkurencija nametala se svojedobno kao platforma za iskorak i u tom pogledu, ali kako je vrijeme prolazilo klubovi su postajali sve ovisniji o domaćim prvenstvima, pogotovo oni u Hrvatskoj. Regionalna liga je zapravo najviše trebala pridonijeti kroz svoj marketinški potencijal od kojeg bi profitirali svi.
Klubovi su podosta zatvoreni kada su u pitanju njihove financijske slike pa je teško baratati točnim brojkama, ali općepoznata je činjenica da su plaće u klubovima niske i da vodstvu lige, čiji je većinski vlasnik tvrtka Jadranska liga d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, to i nije neki problem. Naravno, nije na njoj da kroji pojedinačne sportske politike, ali sa isključivim naglaskom na troškove sudaca — koji su bolje plaćeni od dobrog dijela igrača — samo pridonose daljnjoj stratifikaciji i odljevu talenata, koji sve mlađi odlaze trbuhom za kruhom i to ne nužno u Italiju ili Španjolsku, već gdje god stignu.
Prostor za poboljšanja
Upravo to su kroz pametni rad u vodstvu lige trebali i spriječiti — umjesto da dobrim ustrojstvom regionalne lige pokažu put očajno ustrojenom LEN-u, krovnoj europskoj organizaciji za vodene sportove u kojoj uglavnom sjede stari i pasivni ljudi, u organizaciji Jadranske lige rade iste pogreške. Ono dobro što se dogodi uglavnom dolazi kao plod spleta okolnosti i inercije, a ne jasne strategije. Štoviše, i dalje nema nikakvih natruha dogovora s LEN-om o tome bi li eventualno prvak Jadranske lige automatski sudjelovao u Ligi prvaka ili nekom drugom europskom natjecanju.
Uz gotovo pa ništavni nagradni fond, kompetitivnost lige je poprilično narušena i, umjesto da se potvrđuje potencijal najjače vaterpolske lige na svijetu, cijela priča gubi smisao.
Teško je razumjeti takvu tvrdoglavost i ustrajnost u ovom lutanju, pogotovo zato jer vaterpolo u ovim krajevima ima ogromni potencijal kao sport s velikom akademskom populacijom koji nije u vrhu, ali definitivno ima tradiciju i publiku koju samo treba privući. Također je blagonaklono to što je u pitanju sport u kojem se sa razmjerno malim ulaganjima može puno toga postići.
Prema neslužbenim podacima, Triglav osiguranje je kao generalni sponzor na početku projekta davalo oko 100.000 eura godišnje, ali se taj iznos s vremenom dodatno smanjio bez da su istovremeno ušli novi veliki sponzori. I taj je iznos, međutim, bio dovoljan za pomoć pri troškovima organizacije utakmica i plaćanja troškova sudaca, ali istovremeno nije ostavljao dovoljno prostora da pomogne s visokim troškovima putovanja ili da omogući nagradni fond. Oko eventualnih novih sponzora vlada skepsa upravo zbog posvemašnje pasivnosti, a takva je situacija i po samim klubovima.
Vaterpolo generalno jako sporo uvodi promjene, pa se i dalje završnice turnira igraju u vrijeme kada sezone u globalnim sportovima poput nogometa i košarke dolaze u završnicu, a tu je onda logično da nema šanse privući veću pozornost. Jako puno ljudi oko vaterpola će vam potvrditi da bi pametnijim rasporedom i TV kuće bile zainteresiranije za praćenje vaterpola, makar je ugovor koji je vodstvo lige potpisalo s televizijom Arena Sport jedan od njihovih rijetkih te istovremeno vrlo važnih poteza za promociju lige i samog vaterpola.
Puno galame zbog krivih stvari
Također je zapanjujuće što Jadranska liga ne stremi iskombinirati turistički potencijal (dobrim dijelom primorskih) gradova iz kojih klubovi dolaze, pogotovo zbog činjenice da postoje i sasvim pristojna otvorena plivališta u gotovo svakom od njih. Kada bi se liga ustrojila tako da Final Four pada negdje krajem lipnja ili početkom srpnja, onda bi se idealno spojila mogućnost odigravanja na otvorenim bazenima i u periodu kada bi pozornost javnosti bila podosta veća, osobito uz priljev turista.
Time se otvara i mogućnost razvoja samih TV prijenosa u tako osebujnom sportu, poput opcije podvodnih kamera i streamanja na masovnim platformama poput YoutTubea. Veća pozornost i promocija zasigurno bi privukli dodatne sponzore i onda čovjek ne vidi način na koji se projekt ne bi dalje razvijao.
Za to bi, naravno, trebala postojati volja i ideja, a one nisu prisutne u aktualnom kadru i to nije specifično samo za naše podneblje. Uz ove objektivne probleme vaterpola dolazi i problem ega na rukovodećim pozicijama, na kojima se promjene teško događaju ne toliko zbog čuvanja fotelja — pošto se zbilja ne radi o nekim spektakularnim novcima koji se mogu sjedeći u njima zaraditi — već isključivo zbog održavanje statusa nakon završetka igračkih karijera.
Stoga je baš zato ovaj skandal s napadom na Zvezdine igrače i način na koji se na institucionalnoj razini ophodilo s njim nažalost savršeno oslikao svu problematiku regionalnog vaterpola: puno galame potrošene na sasvim pogrešne stvari, dok lopta pluta u mjestu.
