What a difference a coach makes,, uhvatim se kako prepjevavam baladu koju je na ovim prostorima popularizirala legendarna reklama za parfem Hardy svaki puta kada gledam Los Angeles Ramse. Momčad koja je nekoć pod trenerom Dickom Vermeilom pomogla izgraditi revoluciju u footballu, momčad koja je nekoć nosila nadimak The Greatest Show On Turf, kroz posljednjih 12 godina postala je epitom za dezorganiziranost, negledljivost i, što je najgore, osrednjost.
Gledanje Ramsa tih godina bacalo me u depresiju. Nedostatak kvalitete u gotovo svim jedinicama unutar momčadi oscilirao je od sezone do sezone, kako to u NFL-u već biva, ali proizvod na terenu je uvijek bio manjkav. Uparen s umjetnom rasvjetom The Domea u St. Louisu koja me podsjećala na zubarska svjetla uperena direktno u oči i sijasetom nesposobnih trenera, ubijao je u pojam. Ramsi su bili toliko depresivna momčad da ni sažetke niste mogli pogledati bez da vam kroz um ne prostruje suicidalne misli.
Nitko nije taj period igre Ramsa utjelovio bolje od Jeffa Fishera, njihova posljednjeg trenera. Brko iz Kalifornije izgradio je reputaciju kao sposobni defenzivni koordinator, ali kao trener je postao epitom mediokritetstva* koji bi svaki puta kada bi mu se zaljuljala stolica uspio izmisliti solidnu sezonu i spasiti vlastito dupe. Prije dvije godine tijekom trening kampa izjavio je sad već legendarne riječi: We had some 7 – 9 bullshit this morning! dodajući kako ne planira sezonu završiti skorom 7-9. Bio je u pravu. Završio ju je omjerom 4-9 te je dobio pedalu. Utjelovljenje mediokritetstva, utjelovljenje depresije Ramsa je protjerano iz franšize.
*Tijekom karijere Fisherove su momčadi upisale 173 pobjede i 165 poraza, odnosno 51 posto, što njegovu osrednjost i matematički potvrđuje.
Iduće godine angažiran je Sean McVay. Unuk Johna McVaya — generalnog menadžera i, zajedno s trenerom Billom Walshom, u 1980-ima kreatora ekipe koja je osvojila pet prstenova za San Francisco 49erse — dobio je prvi NFL posao preko veze kada je bio tek 22-godišnjak. Nepotizam je sveprisutan u NFL-u, a poznanstva i krvna srodstva jednako važna za dobijanje posla koliko i rezultati. Srećom pa je Sean McVay imao oboje.
Od čovjeka koji je bio asistent trenera wide recievera pod Jonom Grudenom u Tampi, odnosno asistent trenera tight endova pod njegovim bratom Jayom Grudenom u Washingtonu,* što su poslovi koji se daju umreženim klincima da ih se skine s one stvari, u samo tri godine je postao trener tight endova, pa ofenzivni koordinator za Redskinse. U prvoj sezoni pretvorio je 25. napad lige u 10. napad lige. U drugoj sezoni na mjestu koordinatora postao je to prvi dodavački napad lige. U trećoj treći najbolji napad lige po broju osvojenih jardi. U četvrtoj sezoni… Nije bilo četvrte sezone. McVay je otišao u Los Angeles i sa samo 30 godina na leđima postao najmlađi glavni trener u povijesti NFL-a.
*Nepotizam, jesam vam rekao? Gori su od hrvatskih stranaka, ako je to moguće.
Njegovim dolaskom kao da su prebrisane sve godine osrednjosti i beznandnosti i depresije. Gledati Ramse više nije bio ekvivalent guranja glave u plinsku pećnicu nakon što ste večerali đon od čizme i sabrane pjesme Sylvie Plath; gledanje Ramsa postala je svetkovina američkog nogometa. Već je u prvoj sezoni McVay pronašao način da eliminira “7- 9 bullshit” i posloži ogromni potencijal rostera u stroj na terenu. Ramsi su dogurali do playoffa uz 11 pobjeda i ispali od Atlante, što nikako nije sramota.
Ove su sezone otišli korak dalje. Nakon četiri odigrana kola Ramsi su neporaženi. Ne samo što su neporaženi, nego izgledaju kao najbolja ekipa lige. I to daleko.
Dokazali su to i prošlog četvrtka kada su kod kuće satrali Minnesota Vikingse, ekipu koja je lani upisala 13 pobjeda, došla do finala NFC konferencije i usput svladala Ramse 24-7 kod kuće. Ovaj put su Ramsi bili spremni, a momčad je odigrala savršenu napadačku utakmicu u kojoj je briljirala jednostavnost McVayeve vizije. U trenutku u kojem NFL napadi pokušavaju biti što kompleksniji pa unutar jedne formacije možemo naći i po desetak setova, u trenutku u kojem sve momčadi imaju nekakvu verziju RPO-a, u kojoj se redaju jet sweepovi i Philly speciali, a run option je uobičajen kao pečena kokoš s krumpirima za nedjeljni ručak, McVay je odlučio maksimalno pojednostaviti stvari.
McVay je u samo dvije godine posljednji, 32. napad lige pretvorio u prvi. Prvi! Zbogom depresijo, zdravo serotoninu!
Njegov napad, a u napadu se prvenstveno vidi McVayev utjecaj, zapravo je modernizirana verzija K-Gun napada koji su u 1990-ima počeli vrtjeti Buffalo Billsi s quarterbackom Jimom Kellyjem. Moderni napadi pokušavaju zbuniti obrane hrpetinom različitih formacija i opcija, a K-Gun s druge strane postiže isti efekt koristeći tempo. Bio je to prvi pravi no-huddle napad koji je quarterbacku nudio limitirani broj akcija, ali to nije bilo bitno jer obrana ionako nije imala vremena postaviti se na pravi način.
McVay je vidio koliko se napad muči pod Fisherovim vodstvom i napravio istu stvar. Drastično je srezao broj akcija i tako olakšao posao mladom bacaču Jaredu Goffu koji je u sedam odigranih utakmica pod starim sistemom izgledao kao bačeni pick prve runde, kao bust, kao ništica. No, pod McVayevim vodstvom sve se promijenilo. Smanjeni broj akcija omogućio je Goffu da brže donosi odluke, a ritam koji su Ramsi nabili olakšavao je da pronađe mismatch na terenu.
Gotovo u svakoj akciji Ramsi uspijevaju izolirati hvatača na linebackeru ili tight-enda na slot corneru, ili napasti oslabljeni box kroz run igru. Umjesto da sam pokušava diktirati igru, McVay orkestrira utakmicu kao kontra-udarač u boksu, rijetko inicirajući, uzimajući sve što mu obrana ponudi. Osim toga on znatno pomaže Goffu kod čitanja obrana, javljajući mu direktno stvari poput “imaju single safetyja na vrhu obrane, idemo probati ovaj koncept” i tome slično.
Zahvaljujući uspjehu u lanjskoj sezoni Goff je ove godine dobio dodatno na samopouzdanju te izgleda bolje nego ikad. Premda su Vikingsi ove sezone koma u obrani,ne može se podcijeniti ono što je napravio protiv njih prošlog četvrtka — bacio je pet TD-a, od čega dva na izrazito duboke lopte, pronalazio je receivere na svim razinama napada te je smještao dodavanja u užasno tijesne prozore ne veće od pola metra. Bio je brutalan.
Ramsi su potrošili pick prve runde kako bi u momčad doveli Brandina Cooksa, ali nije samo bivši Patriot izgledao sjajno pod McVayem i Goffom. Cooper Kupp izgleda kao Pro-Bowler iako nema bogznakakvu brzinu niti sposobnost da se odlijepi od suparnika, ali odlično pronalazi rupe u međuprostoru u zonama i Goff to maksimalno koristi. Robert Woods je od hvatača koji lovi 40-ak jardi po utakmici u Buffalu prelaskom u Ramse postao hvatač koji osvaja duplo više jardi, iako mu se uloga nije drastično promijenila.
A tu je i Todd Gurley.
Najbolji running back lige propadao je pod Fisherom. Gurley izgleda kao motokultivator, kao lik koji ore svoje suparnike, zakucava ih, gazi preko njih, uništava. Samim tim Fisher ga je tjerao da trči između tackleova, zabijajući se iz akcije u akciju u meso obrane. No, Gurleyev izgled vara. On nije tenk. On je vješt, brz igrač s odličnom promjenom ritma, sjajnom varkom tijela i snagom da vas odbaci od sebe na brisanom prostoru. McVay ga je počeo koristiti kao probijača oko tackleova te kao ispušni ventil za kratka dodavanja nakon kojih Gurley može koristiti svoj skillset da zaradi dodatne jarde,* a pomaže mu i to što dosta bacanja ide na prvom i drugom downu, kada obrane obično igraju dublje kako bi spriječile novi prvi down i samim time otvaraju puno prostora na kratkim rutama.
* Trenutno je drugi u ligi po toj statistici iza Alvina Kamare.
Osim toga, Gurley je trčao protiv osmorice defenzivaca u boxu tijekom svega 16 posto svojih probijanja, što još jednom ilustrira kako McVay stavlja svoje igrače u poziciju mismatcha, a s druge strane ih štiti od glupih poteza — većina trenera će u takvim situacijama svojim igračima narediti da idu u probijanje za slučaj da obrana blefira, ali McVay se ne upušta u takve promjene.
McVay je u samo dvije godine posljednji, 32. napad lige pretvorio u prvi. Prvi! Zbogom depresijo, zdravo serotoninu! Istina, Ramsi su prvi nakon svega četiri kola, ali svejedno prvi. S debelom tendencijom da ondje i ostanu.
Da stvar bude zastrašujuća za druge momčadi, obrana još uvijek nije dosegla razinu na kojoj teoretski može biti. Unatoč tome što su Ramsi iskipali kamione para na nesuđenog Hajdukova suvlasnika Ndamukonga Suha te potrošili još veće kamione para na zadržavanje najboljeg defenzivnog igrača prošle godine Aarona Donalda, njihov pass rush je bio tek prosječan, što bi se trebalo promijeniti u skoroj budućnosti jer nema teorije da ovakva dvojica playmakera ostanu na dosadašnjem levelu.
Ostatak obrane je izgubio puno ozljedom najboljeg cornera momčadi Aqiba Taliba koji bi se trebao vratiti tek u prosincu, što znači kako će Marcus Peters morati malo ozbiljnije zapeti, dok će LaMarcus Joyner morati opet zaigrati kao onaj stari. Motiva ima dovoljno, s obzirom na to da je ovo sezona u kojoj mu ističe ugovor. Linebackerska jedinica je malčice manjkava, ali kompetentna odraditi posao ako pass rush bude funkcionirao. Unatoč svim problemima i ponekim metiljavim predstavama u defenzivi, Ramsi su opet u top 12 obrana lige po velikom broju statističkih kategorija.
McVay je pretvorio Ramse u moćan stroj, u napadačku orgiju, u flajšmašinu*, u prvog kandidata za naslov. Nakon četvrtine odigrane utakmice nema ekipe koja igra tako dobar i atraktivan football kao momčad iz Los Angelesa. Kakvu razliku čini trener? U slučaju Seana McVaya nevjerojatnu.
*Napisao sam ovo samo zato jer volim riječ flajšmašina, tužite me.
