Sličan napad ‘britkosti’ prema sinoćnjem kontroverznom sudačkom dvojcu Sergeju Naumovu i Radoslawu Koryzni koštao ga je i suspenzije za utakmicu protiv Italije, gdje će tako Hrvatsku u borbu za brončanu medalju na Euru povesti Mile Smodlaka. Nećemo zbog tog raspleta u samoj završnici turnira gledati izbornika u onoj karakterističnoj pozi uz bazen, s košuljom koja na trenutke djeluje kao da bi bila manje natopljena kad bi s njom uskočio u bazen. No, sva ta njegova brzina na jeziku nije uopće neočekivana, kao ni poraz od brutalno dominantne reprezentacije Srbije.

Tucak je oduvijek bio takav tip; nikada neukusno pretjeran, ali uvijek sklon ideji da čovjek treba reći ono što i misli, makar to njemu osobno i nije olakšavalo život. Kao kada je, po jednoj od mnogih priča, nakon formalnog dijela međunarodnog sportskog simpozija u Sarajevu dočekao zoru sa Draganom Džajićem i Bogdanom Tanjevićem. “Kad noć zasvitli, kako pjeva Oliver, otvore se ne samo grla, već i duše”, pričao je o tom izlasku Tucak. ”Možeš puno više saznati o čovjeku koji sjedi do tebe, ali i o sportu, koji je moj život”.

A njegov je život, kao i njegova karijera, vrtlog za koji ni on sam nije siguran u kojem trenutku će ga gdje ostaviti. Neki će tu možda prepoznati kontradikcije, ali bili bi u krivu. U pitanju je zapravo idealna preslika njegovog karaktera.

Najbolji trener na svijetu

U kafani je, uostalom, riješio i sve nedoumice s pokojnim Duškom Antunovićem, kojem je davnih dana opako zamjerio što ga nije pozvao u prvu inkarnaciju hrvatske vaterpolske reprezentacije. Tucka, koji je sredinom 1980-ih kao jako talentirani igrač sa samo 16 godina upao u prvu sedmorku tada jakog šibenskog Solarisa, Antunović navodno nije pozvao jer je dio svoje igračke karijere proveo u Crvenoj zvezdi.

Ipak, čini se da je vječna prepreka za njegovu igračku karijeru više bila upravo činjenica da je uvijek bio spremniji tražiti odgovore u kafanama nego u i oko bazena. Štoviše, i sam kaže kako vjerojatno izbornik Tucak nikad ne bi mogao u ekipu pozvati igrača Tucka, makar je poznat po odmjerenom i na trenutke ležernom odnosu s reprezentativcima.

Nisam baš siguran je li također iz kafane poručio da onome tko naslijedi velikog Ratka Rudića neće nimalo biti lako, te da on sam to ne bi mogao raditi, iako mu je praktički bio šegrt u stručnom stožeru. I onda se baš on pronašao u ulozi njegovog nasljednika, s težinom Rudićevih odličja na više-manje svim velikim natjecanjima. I nastavio osvajati.

Tucak je boem koji će bez obzira na rezultat oko sebe okupljati skeptike

Tucak, prvo i osnovno, jest kafanski čovjek, ali nije pritom i kafanski trener.

Još otkako se otisnuo u trenerske vode bio je spreman učiti i raditi, što se i ocrtavalo na rezultatima koje je imao. Bilo to kroz juniorsku reprezentaciju s kojom je 2009. bio i svjetski prvak, kroz svoj VK Šibenik s kojim je dogurao do završnice Kupa LEN ili kroz Jadran Herceg Novi, s kojim je dvaput osvajao Jadransku ligu, Tucak je radio i gradio rezultate.

Baš kao što je Rudić potisnuo svoje umjetničke porive kako bi stvorio svoj nerijetko surovi trenerski pečat, tako je i Tucak kao njegov učenik naučio regulirati vlastiti pristup momčadi. Kruna toga je svakako svjetsko zlato u Budimpešti osvojeno lani u ovo vrijeme, ali i titula najboljeg vaterpolskog trenera na svijetu koju je krajem prosinca prošle godine dobio od FINA-e.

I baš iz tog razloga što je u pitanju čovjek koji odiše samouvjerenošću nije lako ukazati i na kritike kojima je izložen. Poput onih da je previše lutao u ideji tijekom ovih šest izborničkih godina, makar je on prvi koji će reći da je Rudiću također trebalo vremena dok nije stigao rezultat. Zamjera mu se i to što je često komplicirao s kadrom, pa čak i da je favorizirao neke igrače, što je za posljedicu imalo i odluku sjajnog centra Josipa Vrlića da na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru nastupa za Rudićev Brazil. Ta je ‘nepravda’ naknadno ispravljena, ali i prije tog slučaja su se preispitivale odluke sa srodnim posljedicama, poput svojedobnog ustrajanja s Franom Paškvalinom kao drugim centrom uz Nikšu Dobuda.

Mnogi će tome dodati i njegov odnos sa sugrađaninom Pericom Bukićem; u zemlji puhanja na hladno uz to prijateljstvo vežu čak i njegov angažman na klupi. Pozivanje Peričinog sina Luke u kadar za te iste OI u Riju nije pomoglo otklanjanju tih priča, pogotovo jer Bukić junior tada nije baš opravdao to povjerenje.

OI 2020. kao planirani vrhunac

Da, bilo je u Tuckovom izborničkom radu upitnika i potrebe za opravdanjima, ali vjerojatno je na to i mislio dok se onako igrao semantikom i otklanjao svaku mogućnost da zaista postane punopravni Rudićev nasljednik.

I nije stoga ova Barcelona i ovo Europsko prvenstvo za njega ono što je Zagreb 2010. bio za Rudića, koji je tada uzeo zlato. Dramatičnom pobjedom u finalu SP-a u Budimpešti pohitalo se pretpostaviti da je ‘urok’ protiv Srba skinut, pogotovo nakon što smo ih dvaput svladali u sklopu LEN Europa kupa ranije ove godine. Upravo je i taj mitski okršaj sa Srbijom jedna od najvećih točaka Tuckove izborničke karijere i njegova potenciranja potrebe da upravi Hrvati budu ti koji će prekinuti fantastičnu srpsku dominaciju svjetskim vaterpolom. Jer ako Srbija svlada Španjolsku u finalu, to će joj biti čak četvrto uzastopno europsko zlato.

Ali za pobijediti ovakvu Srbiju i to bez veličine poput Sandra Sukna — lani službeno najboljeg svjetskog vaterpolista koji je u ožujku ove godine operirao srce — treba više od sudačkog kriterija i faktora sreće. Treba se znati adaptirati takvim fizički dominantnim suparnicima koji ne odstupaju previše od svog zacrtanog stila igre kakvom je, primjerice, Rudić znao odgovoriti kroz svoju varijantu istog. A onda kada usto imate i očajnu realizaciju s igračem više, priči dođe kraj.

Tucak je krunu svog rada sa seniorskom selekcijom zacrtao na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. te onako neuvučeno priznao da s ovom generacijom želi zlato. Doduše, možda se pomalo i precijenio po pitanju ‘idealnog sazrijevanja’, pošto će prosjek udarne selekcije tada biti blizu 32 godine. Tu svakako treba pribrojati i činjenicu da se u Tokiju kadar reže na 11 igrača, što ne odgovara starijim selekcijama.

Ali kako god ta avantura završila, za Tucka će konstanta ostati ista. Generalno, on je vaterpolski boem i još jedna osebujna zvijezda na širokom hrvatskom trenerskom nebu, čovjek koji će bez obzira na rezultat oko sebe okupljati skeptike. Svjestan je toga i on sam, kao i toga da će uvijek biti podijeljenih mišljenja oko njegova rada i karaktera. Ali će se, vjerujte, i nakon ove Barcelone — u kojoj smo imali sjajnih trenutaka — vratiti u Šibenik, u svoj omiljeni kafić Giro i ondje među prijateljima otvoriti grlo, ali i dušu. Baš kako bi još jedan Šibenčanin, njemu omiljeni Arsen Dedić zapjevao:

Vraćam se ko svake noći, svršilo se sve po starom, jos me čeka zadnje piće i razgovor s konobarom…