Kada je prije točno 20 godina na Albert Parku Eddie Irvine napokon ostvario prvu pobjedu u utrci Formule 1, mišljenja su bila podijeljena. U početku karijere činio se kao veliki talent, ali sezone u Ferrariju u dubokoj sjeni Michaela Schumachera već su dobrano načele kredibilitet i te 1999. nitko ga nije doživljavao baš preozbiljno.
Pa ipak, čudnim će se spletom okolnosti te godine naći u ozbiljnoj borbi za vozački naslov, samo da bi se na kraju posljednje utrke sezone, kada je završio samo treći u Suzuki, čuo veliki uzdah olakšanja s mnogih strana, nakon što mu to nije uspjelo. Možda i najglasniji od svih tih uzdaha stigao je iz Ferrarijeva boksa, a i u Maranellu suze nisu baš tekle potocima, kako inače biva kada vozač Scuderije izgubi titulu u posljednjoj utrci. U Engleskoj je, pak, premda se Union Jack zavijorio na najnižoj stepenici podija, vjerojatno otvorena i poneka boca šampanjca…
Edmund Irvine mlađi rođen je 1965. u Sjevernoj Irskoj, ali tijekom karijere vozača Formule 1 vozio je s trkaćom licencom izdanom u Republici Irskoj, pa je to često zbunjivalo i fanove i organizatore utrka, koji su u nekoliko slučajeva uspjeli greškom izvjesiti irsku zastavu umjesto tehnički ispravne britanske. I sam je Irvine dolijevao ulje na vatru izjavama kako su to gluposti, jer je on Irac, dok je Britanac zapravo nepostojeći, izmišljen pojam. U jednom je trenutku čak predložio da se, kao kompromisno rješenje, kada utrku završi na postolju, izvjesi zastava sa shamrockom, tradicionalnom irskom djetelinom — što je FIA, razumljivo, prerezala po kratkom postupku i naložila da se mora dizati britanska zastava, jer je državljanin te zemlje.
Ne moramo ni napominjati kako ove egzibicije nisu osobito pridonijele Irvineovoj popularnosti u Engleskoj, ali bilo bi preuveličavanje reći da su mu zalupile vrata, jer karijeru će završiti u Jaguaru — ne baš jako uspješnoj momčadi, ali svakako jednom od simbola engleskog automobilizma.
Doduše, tada je Jaguar bio u vlasništvu Forda, pa se dio odluka donosio na drugom kontinentu, u Dearbornu pored Detroita. Ondje je, kažu, došlo i do odluke o kraju Irčeve karijere, i to nakon što je William Clay Ford Jr. zasjeo na čelo korporacije koju je osnovao njegov pradjed. Jedan od prvih poteza bio mu je da zatraži popis ljudi s najvećim plaćama unutar korporacije, a nakon rečenice “Tko je, dođavola, g. Edmund Irvine?“ sudbina mu je bila zapečaćena.
S druge strane, ljubitelji Formule 1 dobro su znali tko je taj gospodin, još od njegovog prvog nastupa na nekoj utrci, u Suzuki 1993.
Bonvivan i vodonoša
Prvi nastup bio je samo početak mnogih kontroverzi koje su ga pratile, jednog od zadnjih ljudi u svijetu Formule 1 koji nije imao dlake na jeziku i vrlo se jasno izražavao o ljudima i događajima oko sebe. Kada tome pridodamo i sklonost razuzdanom tulumarenju i brojne ljubavne afere s poznatim i nepoznatim štovateljicama, jasno je da je njegova osobnost više pripadala nekom drugom, ranijem vremenu ovog sporta.
No, usprkos tom plejbojevskom elementu, postojalo je nešto odbojno u njegovoj osobnosti, te zapravo nikada nije stekao osobito veliku bazu obožavatelja. Bilo je osobina koje ste mogli cijeniti, ali nekako paket nije bio takav da privuče horde navijača.
Irvine je izazvao kontroverzu već u svom prvom nastupu, kada je pretekao Ayrtona Sennu, vrativši se u isti krug s njim, pošto mu se činilo da Brazilac previše petlja oko obilaženja za krug Damona Hilla, s kojim se Irac borio za mjesto. To je izazvalo furioznu reakciju, pa čak i Sennin udarac šakom u boksu (obzirom na to da je Brazilac pobijedio na toj utrci, prema toj se njegovoj idiotariji dostojnoj školskog nasilnika s IQ-om 80, a ne trostrukog svjetskog prvaka, čak i onaj lanjski napad Maxa Verstappena na Estebana Ocona čini manje besmislenim), a i idućih nekoliko sezona nastavile su se kontroverze oko Irvinea, optuživanog za izazivanje nekoliko sudara.
Slijedile su diskvalifikacije i prijetnje oduzimanjem licence, ali i dokazivanje nepobitne brzine, koja je dovela do prelaska iz Jordana u Ferrari u sezoni 1996. Prethodnu je sezonu završio samo s bodom manje od momčadskog kolege Rubensa Barrichella, pa se odluka Scuderije nije činila besmislenom.
Na potpisivanje ugovora došao je sa stilom, u desetak godina starom Ferrariju 288 GTO, pokazujući dobar ukus u odabiru cestovnog automobila, ali i to koliko je daleko došao od dana kada je, u tinejdžerskim danima, naporno radio na očevom auto-otpadu u selu Conlig.
Poneka se obrva digla, pitajući se kako će prkosni i samoživi Irac funkcionirati u paru s najboljim vozačem na gridu Michaelom Schumacherom, ali nije bilo većih trzavica. Irvine je prihvatio ulogu vodonoše i vozio u skladu s mogućnostima bolida ili ispod njih, dok je Schumi stalno iz Ferrarija izvlačio ono najbolje, te povremeno izvodio čuda i cementirao mit o sebi.
Nikad nije oduševio
Kada je sezonu 1999. počeo pobjedom, naslijeđenom nakon tehničkih problema na bolidima bržih od sebe… Pa, nije se ništa promijenilo. Schumacher je imao dosta problema, ali prije Silverstonea se nalazio ispred Irvinea u poretku i trebao je biti Ferrarijev kandidat za naslov.
A onda je djevojka s grida, kaže legenda, poželjela Schumiju sreću tradicionalnim engleskim izrazom “break a leg”, a ovaj je potom učinio upravo to. Irvine se najednom našao u ulozi vođe momčadi i, na opće iznenađenje, u borbi za titulu.
https://www.youtube.com/watch?v=c7lK4ux8KHA
Samo što za osvajanje titule treba nešto i pokazati na stazi. A Eddie to nije učinio, mada je ostvario još tri pobjede do kraja sezone.
U Austriji je David Coulthard uspio izgurati sa staze Miku Häkkinena, pa je zahvaljujući Škotu Irac, inače fanatični navijač Rangersa, kroz boksove uspio proći ispred obaju McLarena. U Njemačkoj mu je pak pobjedu poklonio momčadski kolega, Schumijeva zamjena Mika Salo, brži Ferrarijev vozač u toj utrci, koji se tako riješio jedine prilike u karijeri da se upiše u listu pobjednika.
Posljednju pobjedu karijere ostvario je u Sepangu, a donio mu ju je povratnik Schumacher, koji je sjajno taktički zadržao Häkkinena iza sebe. U posljednju je utrku tako Irvine ušao s četiri boda prednosti i četiri pobjede, od kojih niti jednu nije zaslužio nekom izvrsnom izvedbom na stazi.
Häkkinen je izdominirao u Japanu i olakšao nas muka. Bilo je u povijesti Formule 1 vozača koji možda nisu bili najviša klasa, a došli su do titule prvaka — ali da je to uspjelo Irvineu, ne bih nikada više imao dileme tko je najgori, najmanje zasluženi prvak u povijesti ovog sporta. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne kažem da je Irvine bio loš vozač, samo da nije bio materijal za prvaka. I da ne pamtim da me ikada, a gledao sam većinu od njegovih 146 utrka, oduševio nekim nastupom — možda u nekoj od ranih utrka u Jordanu, čak ponajprije u onoj prvoj, kad je navukao Sennin bijes.
Nakon toga je još tri sezone nastupao za Jaguar, donijevši jedina dva plasmana na podij u povijesti momčadi, a potom se povukao iz utrka i posvetio mnogobrojnim poslovnim interesima. Danas je jedan od najbogatijih ljudi u Sjevernoj Irskoj, gdje je razvio pravo carstvo u biznisu s nekretninama. Posljednje zamjetnije pojavljivanje u medijima, ne računamo li one posvećene Formuli 1, bilo mu je 2014. kada je u Milanu osuđen na šest mjeseci zatvora zbog tučnjave u noćnom klubu sa sinom bivše gradonačelnice…
Eddie nije zaboravljen, a i ne propušta priliku nekim sočnim komentarom o svijetu utrka svako malo podsjetiti na sebe. Prešao je dalek put od nadobudnog, ali determiniranog klinca kojem Senna šakom utjeruje vrijednosne odnose u glavu do istinske i rado upamćene legende Formule 1.
