Kad sam ja bio mlad, tetovaže su bile za mornare, zatvorenike i JNA; muškarci su masturbirali na ogromne sise, a ne na umjetne guzice; planet nije bio ravna ploča, a “ples oko štange” bio je skupi poziv na erekciju.
Puno toga se promijeni dok čovjek sijedi.
Jedna velika promjena se tako dogodila i u svijetu sporta. Nedavno. U listopadu 2017. je pole dance — ples na šipki — i službeno postao sport. Lijepo je da nove generacije konačno neće morati objašnjavati roditeljima da se viseći naglavačke s metalne šipke ne bave prostitucijom, nego fitnessom. Nakon čak 11 godina borbe je Britanka Katie Coates, predsjednica Međunarodne federacija plesa na šipki (IPSF), postigla to da se pole dance uvrstio na popis službenih sportova — jedini novi sport uvršten na tu listu u posljednjih 30 godina. Ispunili su sve uvjete: imali su Saveze u više od 10 država na četiri različita kontinenta. Stigao je pečat pa se odmah krenulo u novu akciju: aplikacija za članstvo u Međunarodnoj olimpijskoj federaciji. Dakle, postoje šanse da ćete za pet do 10 godina ples na šipki gledati na Olimpijskim igrama!
IPSF je osnovan 2009., a tri godine kasnije održano je i prvo Svjetsko prvenstvo u plesu na šipki, uoči kojeg su uspostavljena prva globalna pravila natjecateljskog pole dancinga, sustav bodovanja pa čak i antidoping kontrola. Do 2018. godine, prvenstvo je već bilo toliko popularno da se u Španjolskoj natjecalo 200 osoba iz 40 zemalja, a koje su prije velikog nadmetanja morale proći nacionalne kvalifikacije. Uvedene kao uvjet zbog filtriranja uslijed suludog rasta interesa scene; globalno je čini oko 5.000 profesionalnih plesača, redom željnih dočepati se prilike za osvajanje titule najboljeg na svijetu.
Pokreti na šipki u natjecateljskom sportu posve su drugačiji od onih iz svijeta “egzotičnog plesa” i to se ne prestaje naglašavati kako bi se skinula stigma striptiza
Kao sredstvo tjelovježbe od početka 2000-ih i masturbacijska podloga posljednjih nekoliko desetljeća, pole dance danas živi kao vrsta plesa, rekreacije, sporta i izvedbene umjetnosti kojima je zajednička jedna stvar: tijelo na vertikalnoj šipci.
No, tko bi rekao da taj isti pole dance ima svoje korijene u — indijskom hrvanju!
Kushti, poznat i kao pehlwani, je forma hrvanja s indijskog potkontinenta, porijeklom iz Irana, zapravo spajanje autohtone indijske hrvačke vještine s perzijskim ratničkim vještinama. Kako razviti borca-hrvača koji će prkositi gravitaciji, biti fleksibilan, brz i snažan? Natjeraj ga da balansira na velikom drvenom stupu!
Mallakhamb — malla (snažan čovjek/gimnastičar) i khamb (stup) — razvio se upravo kao forma treninga pehlwani hrvača, a prvi zapisi o postojanju ovog drevnog indijskog sporta datiraju iz 1135. godine, doba dinastije Chalukya, koja je vladala južnim i središnjim dijelovima Indije tijekom šest stoljeća. Kralj Somevara Chalukya pisao je o ranom mallakhambu na sanskrtu u sačuvanom tekstu Manasollas, ali današnju formu i status sportskog natjecanja u izvođenju gimnastičkih poza, asana i hrvačkih hvatova na drvenom stupu mallakhamb je počeo poprimati tek u 19. stoljeću.
Tada slavni indijski hrvač Balambhatta Deda Deodhar oživio je mallakhamb nakon nekoliko stotina godina njegove hibernacije. Povijest tu nije previše čista pa je više riječ o legendi, ali ona je, u najmanju ruku, filmski zanimljiva. Počinje kao većina dobrih starih kung fu filmova — u grad Pune na zapadu Indije dolaze dva hrvačka šampiona i traže najbolje lokalne hrvače kako bi ih izazvali na dvoboj, te dokazali nadmoć svoje škole. Balambhatta je u ovom scenariju bio Bruce Lee i prihvatio je izazov.
Posvetio se treningu i proučavanju majmuna za koje je tvrdio da su najbolji gimnastičari u prirodi. Analizirao je njihove kretnje, posebno oduševljen lakoćom kojom su se kretali skakanjem od grane do grane, s drveta na drvo. U pripremama za meč, vratio se tradicijskom receptu vježbanja na drvenom stupu, a kada je pobijedio, odlučio je da će mallakhamb prepisati kao obavezni dio svakog hrvačkog treninga.
Hrvanje se do danas ostavilo mallakhamba kao sastavnog dijela treninga za borbe, ali se zato mallakhamb razvio u dva samostalna, iako bliska smjera, u formu meditativnog body buildinga (s 12 različitih vrsta, načina i pristupa), ali i oblik natjecateljskog sporta koji se razgranao na čak šest različitih inkarnacija. Najobičnija i najraširenija je ona koja upotrebljava 225 cm visoki i 55 cm široki, u tlo fiksirani stup od tikovine ili palisandrovine.
Viseća verzija podrazumijeva nešto kraće drvo obješeno s lanaca ili kuka; performerska sadrži klateće drvo, koje dodatno zagorčava održavanje ravnoteže, a mlada vrsta mallakhamba stup mijenja s 2,5 cm debelim užetom. Među najmlađom varijacijom nalazi se i realizacija nečije genijalne ideje da drvo i uže zamijeni s 32 boce poredane na drvenoj platformi, što podrazumijeva balansiranje na kolektivu staklenih grlića.
Mallakhamb se u veliki natjecateljski sport počeo pretvarati tek 1958., kada se pojavio na Nacionalnom prvenstvu u gimnastici, a do 1980-ih postao je atrakcijom koja se organizirala u sklopu nekoliko različitih federacija, iskoračivši iz gimnastičkih okvira u samostalni život na razini cijele Indije, od 1981.
Negdje baš u to vrijeme, SAD je počeo masovno seksualizirati pole dance.
Mallakhamb — kao i Chinese pole, akrobacija na dvije šipke i jedna od kineskih tradicijskih atrakcija koja je zaživjela u cirkusu — ishodište su sportske strane pole dancea, ali pitate li prosječnog muškarca zašto bi jednog dana sjedio uz televizor i gledao olimpijske prijenose plesa oko šipke — što mislite, koji ćete odgovor dobiti?
Odgovor su prepoznali još sredinom 20. stoljeća, kada su plesačice putujućih cirkusa inspirirale vlasnike barova da u ponudu ubace i ples na šipki. Pole dance je tako postao tkivom nove burleske i kabarea, a osamdesetih je ‘štanga’ pratila prirodnu progresiju noćne scene te postala potpornim stupom striptiz klubova, u novom mileniju i temeljni sadržaj svakog trap videa koji drži do sebe, jedna od pet najvećih turističkih atrakcija u Atlanti. Pokreti na šipki u natjecateljskom sportu posve su drugačiji od onih iz svijeta “egzotičnog plesa” i to se ne prestaje naglašavati kako bi se skinula stigma striptiza.
Ulogu destigmatizacije na sebe možda najbolje preuzimaju muškarci. Ne treba biti kronično heteroseksualan muškarac kako biste shvatili da muške ikone pole dancea niti ne pokušavaju biti seksi u svojim nastupima (iako ne sumnjam da mnogima to jesu, po defaultu). Iako su prije desetak godina oko 95 posto plesača/akrobata bile žene, pobjednik Svjetskog prvenstva iz 2018. je švedski performer Vecislavs Ruza, plesač porijeklom iz Latvije koji se šipke uhvatio tek 2013., ali jako brzo napredovao na vrh piramide.
Hrvatska ima Petra Brunu Basića, koji je 2016. zaradio titulu četvrtog hrvatskog supertalenta u istoimenom showu Nove TV, zahvaljujući plesu na šipki. U jednom je intervjuu objasnio kako je prijatelju koji ga je pokušao demaskulinizirati uzvratio s: “Ja plešem u dvorani s 30 polugolih cura, a ti gledaš stražnjicu frajera ispred tebe. Želiš mi još nešto reći?”
Ja ne. Osim da pole dance može postati i tisuću puta olimpijski sport, ali određeni dio publike nikada neće smetnuti s uma da polugole cure šire noge oko golemog frojdovskog simbola falusne čežnje. I seksualne fantazije pri tome neće biti tako radikalni ‘iskorak’, poput one sulude i genijalne scene iz filma Ken Park, u kojoj glasni uzdasi mladih tenisačica pri udaranju bekenda i forhenda postaju podlogom za seksualni užitak.
