Teško je reći u kojoj je fazi svoje karijere Sylvester Stallone imao najviše steroida u organizmu, ali za pretpostaviti je da je to negdje u eri između Rockyja 4 i trećeg Ramba, barem po ‘odokativnoj’ vizualnoj procjeni. S golemom rudlavom fudbalerkom, kakvu podnosi samo 1988., John Rambo pomaže napaćenim mudžahedinima u borbi protiv zle ruske dominacije. U odmoru od bitke, relaksira se uz narodne običaje s afganistanskih planinskih lanaca, te zaigra tradicionalnu gorštačku razbibrigu: buzkaši.
Buzkaši se igra jašući konje. Žive. Umjesto lopte, koristi se koza. Mrtva.
S crnom trakom oko glave, crnom potkošuljom na prsima i crnim konjem pod dupetom, Stallone vitla, već pogađate, crnom prepariranom kozom, pokazujući nam 13 godina prije izuma Wikipedije da je buzkaši real deal a ne samo još jedan blesavi, mitski fake news s Interneta. Sama riječ na perzijskom znači, doslovno, “povlačenje koze”, a obzirom da se ova dražesna nekrofilična igra prakticira širom Središnje Azije, ima i druga imena: u Turskoj je popularna pod imenom kokboru, a zovu ju i kokpar i kupkari u Kirgistanu i Kazahstanu.
Što nazivamo ružom, isto bi mirisalo i pod drugim imenom, govorio je William Shakespeare, pa je tako i u ovom slučaju — kako god je nazivali, igra smrdi po mrtvoj životinji i pravila su manje-više ista, uz sitne varijacije kao što su broj natjecatelja i konja (10 do 12) ili trajanja poluvremena (45 do 60 minuta). Povijest same igre nije previše jasna; kao izumitelja ovog sporta neki spominju Džingis Kana, a izumitelj je definitivno netko s teritorija koji se proteže od regije nekoć znane kao “istočni Sovjetski savez” pa do Kine.
Koliko je buzkaši bolan sport najbolje pokazuje Azizovo lice — udarci bičem prekrili su ga ožiljcima koji se šire po cijelom tijelu
Razlog zašto se za međunarodne potrebe uhvatio naziv buzkaši, kao i zašto si ga Stallone može skinuti s bucket liste, jest upravo taj da ga koriste u Afganistanu gdje je buzkaši popularan nacionalni sport — naime, utakmice emitira televizija! Igra se svaki petak na adrenalinskim spektaklima koje prati tisuće fanova, baš kao nogomet kod nas, s tom razlikom da je teren za buzkaši velik kao dva terena za nogomet. Afganistanska olimpijska federacija donijela je strogi popis pravila za utakmice — ali samo one koje se igraju u Kabulu, dok su, recimo, kirgistanske i tadžikistanske verzije pomalo drugačije.
Sve se svodi na eksploataciju tradicije dominacije: onako kako se u prilično nasilnom buzkašiju (padovi, sudari, bičevanje suparnika umjesto konja i sl.) uspostavlja dominacija najspretnijeg i najautoritarnijeg, tako se i vodstva u afganistanskim plemenima smjenjuju u svojim unutarnjim Igrama prijestolja: dominacijom i prezentacijom sile. Buzkaši je sport koji je, ukratko, simbolički odraz mentaliteta i kulture, ali i svojevrsni pečat odrastanja. Kad navrše 15-ak godina, klinci postaju muškarci jašući, urlajući i mlateći se oko mrtve koze; dakle, igrajući buzkaši.
Chapandaz je naziv za igrača koji jaše na konju u svom timu, a cilj mu je dovesti lešinu koze na drugu stranu terena, čitavu i u jednom komadu. Dakle, kao ragbi, samo na konjima i s mrtvom kozom. Sportskom rekvizitu — dakle, kozi — odreže se glava i dvije noge, a potom i iščupaju crijeva te se rupa u trbuhu napuni pijeskom radi zadržavanja težine. Ponekad se truplo cijeli dan i noć namače u hladnoj vodi kako bi se stvrdnulo, iako je nakon utakmice često svedeno na mljeveno meso. Ovisno o tome koliko se vatreno bore za njega.
Tko je buzkašijski Michael Jordan? Afganistanac (točnije, Tadžik iz Afganistana) Aziz Ahmad se borio na strani mudžahedina kad i Rambo, a nakon 11. rujna i rušenja WTC tornjeva krenuo je u boj protiv talibana na strani proameričke koalicije. Razumljivo je to, ako znamo da je buzkaši u Afganistanu bio zabranjen jedino za vrijeme talibanske vladavine. Između tih dviju ključnih točaka suvremene afganistanske povijesti koje je proveo kao gerilac na konju prenoseći (umjesto koze) oružje preko pakistanske granice, ostaje zapisano da ga je kao chapandaza otkrio gospodar rata Mohammed Fahim, ministar obrane od 2001. do 2004. Ministar je osobno sponzorirao Aziza te ga je čak iz sela u kojem je živio doveo u Kabul, i to helikopterom.
Koliko je buzkaši bolan sport najbolje pokazuje Azizovo lice — udarci bičem prekrili su ga ožiljcima koji se šire po cijelom tijelu. Nekoliko prstiju mu je deformirano, a osobno je gledao četvoricu kako umiru tijekom utakmice, zgnječeni pod kopitima u žaru igre.
Ako vam sve ovo zvuči pomalo bizarno, onda ste valjda u redu, to je samo kulturni šok.
Ipak postoje i oni koji su se trudili uskladiti s vremenom, pa je tako jedan posve drugi, ali opet sličan sport — argentinski pato — leš životinje zamijenio loptom. Pato je u osnovi buzkaši s mrtvom patkom umjesto koze. Eh, ali nije kao nogomet niti ragbi na konjima, nego — košarka!
Argentinci su kroz godine shvatili da su pato + patka = pâté. Naime, igranje košarke na konjima i s mrtvim patkama ‘drobi’ pernatu loptu u paštetu, pa su (tek!) tijekom 1930-ih odlučili ‘likvidirati’ patku i u uporabu uvesti posebno dizajniranu loptu. Prvi zapisi o postojanju pata (što na španjolskom doslovno znači “patka”) datiraju iz 1610., a unatoč popularnosti zabranili su ga 1790. zbog stravično visokog body counta; ne samo da su igrači umirali pod konjima, nego bi se često posvađali i poklali noževima na terenu. Zabranama unatoč, uvođenjem lopte umjesto peradi i dodatnom popularizacijom sporta koji je sve više počeo sličiti košarkaškom polu, 1953. pato postaje nacionalni sport, s potvrdom statusa koji je osobno potpisao Juan Peron, diktator koji je, u ludilu povijesti, skrivao Hitlerove naciste i bio blizak Che Guevarin prijatelj — u isto vrijeme.
Moderni pato podrazumijeva dva tima s po četiri jahača koji se bore za loptu na kojoj su četiri čvrste kožne ručke. Ručke oponašaju dijelove patke za koje se igrač mogao uhvatiti manevrirajući terenom — također, služe i za potezanje i natezanje koje slabijeg i lošijeg može baciti na tlo, a jačeg i boljeg pogurati ka cilju: osvajanju boda bacanjem “ručkaste lopte” kroz “koš” — točnije, vertikalno postavljen prsten. Utakmica je podijeljena na šestine koje traju po osam minuta.
Puno se toga promijenilo u Argentini od Peronova doba do danas; status argentinskog nacionalnog sporta preuzeo je nogomet, a pato se proširio u Francusku i Portugal kao horseball, slična disciplina koja je “košarkaški ragbi na konjima” dodatno gurnula u mainstream. Tako danas imamo redovita svjetska prvenstva u horseballu.
Sinteza svega je, naravno, polo, najpoznatiji od svih “na konju sam i igram” sportova, ujedno poznat i kao “sport za kraljeve”, ali i kao mješavina golfa, kriketa, nogometa i jahačkog sporta na jednom terenu, u dvorani ili u eksterijeru. Zvuči kao koktel spojen iskustvom svih disciplina u post festumu isprobavanja istih, ali vidi vraga — polo je najstariji, štoviše, kažu i jedan od najstarijih od svih timskih sportova, nastao prije cca 2.000 godina, ako ne i više.
Danas se igra na pijesku, snijegu, ledu i blatu, a svoj mali doprinos tisućljetnom razvoju ove discipline dala je Mongolija gdje se igra polo s jakovima umjesto konja. Tajland je tek nedavno, pod pritiskom društva za zaštitu životinja, ukinuo maltretiranje slonova za potrebe nečega što je bilo iznimno popularno i zvalo se elephant polo. Osnove su manje-više iste, osim što su slonovi sporiji od konja pa su smanjili igralište u odnosu na teren za polo. U Indiji i Nepalu ne planiraju tek tako odustati od ovih profitabilnih sportskih atrakcija; polo sa slonovima izmišljen je u Nepalu, domaćinu svjetskih prvenstava.
Polocrosse je neka vrst sportskog kentaura s tijelom konja i glavom lacrosse mrežice. Pogađate — riječ je o spoju pola i lacrossea, pa jahači nemaju palice nego štapove s mrežicama kojima hvataju loptu od spužvaste gume. Nastao je u Australiji uoči Drugog svjetskog rata, a inspiriran je konjičkom vježbom u Engleskoj, u kojoj su koristili štapove za polo na čiji bi vrh vezali glavu reketa za skvoš. Polocrosse se igra na konjima koji su manji od onih koje uzgajaju i treniraju za polo, a sport se danas natjecateljski igra posvuda, od Europe preko Australije i Novog Zelanda do dijelova Azije i Afrike.
Polo je inspirirao Japance za stvaranje sporta dakyu, koji se u Koreji igra pod imenom Kyuk Koo. Izvorno iz Kine, dakyu je kao japanska modifikacija pola vladao japanskim konjičkim sportovima sve do 986., kada je iščezao sa scene. Odjednom i niotkud uskrsnuo je u 18. stoljeću, zahvaljujući tome što je šogun Tokugawa, kad nije bio zauzet ubijanjem kršćana, obožavao dakyu pa ga propisao dijelom vojne obuke.
Ako uplatite dobar turistički aranžman, dakyu možete gledati i danas, ali više kao dio folklorne ponude, kao putovanje u doba viteških igara. Nešto kao najpoznatiji hrvatski konjički sport — Sinjska alka, natjecateljski vremeplov u kojem čaroliju putovanja u prošlost narušavaju tek pokoji ručni sat i reklame za mobilne tarife pokraj konjičke staze.
