Čovjek, je, vele, umno biće i zbog toga ga nazivamo homo sapiens — dakle, čovjek koji misli. Stručnjaci u naziv za čovjekovu vrstu uključuju još i homo faber — čovjek-kovač u doslovnom prijevodu; čovjek koji umije napraviti alat ili oruđe. U svakom slučaju, od rođenja čovjek spoznaje i uči ne bi li postao homo sapiens, odnosno homo faber. No, postoji još jedna definicija čovjeka koja upotrebljava naziv homo ludens. Čovjek koji se igra. Prvi put se spominje 1938. kao naziv knjige o čovjeku-igraču nizozemskog povjesničara i teoretičara Johana Huizinge; za razliku od sapiensa i fabera koji postajemo, svi se rađamo kao ludensi, a primijećeno je da se mladunčad sisavaca igra puno više i češće od ostalih mladunčadi. Igra simulira život, te mladunci najbolje uče iz igranja.
Živimo u vremenu u kojemu je igra, u svim svojim vidovima, doživjela pravu afirmaciju među ljudima. Pripadam generaciji kojoj je, recimo, normalnije igrati video igre u svojim četrdesetima nego ih ne konzumirati. U osnovi nas samih i svega oko nas je, dakle, igra.
No, svaka igra treba publiku. I s publikom treba početi priču o eSportu.
Djeca se ne bave sportom, ona ga igraju — i to je jedna od lijepih, sigurnih stvari na ovom svijetu. Zato dječji nogomet na ulici ili bilo kakav hakl na igralištu ima publiku. Nije isto igrati s publikom ili bez nje, stoga se među igračima i publikom sklapa prešutni savez: igrači će dati igru, a publika pažnju i svi su na dobitku. Kvaliteta hakla u kvartu ne ovisi samo koliko su dobri hakleri. Ovisi i o publici koja će se uvijek pojaviti kad je dobra igra ili igrač u pitanju;
I to ne vrijedi samo za sportske igre, tako je i s igrama bilo koje vrste. Stariji čitatelji pamte vrijeme kad su bili popularni fliperi — u životu nisam vidio nekog da stoji sam i igra fliper. Barem bi se jedna kuštrava dječačka glava pojavila pored aparata. Popularnost automata za videoigre mjerila se publikom — najbolja igra je ona uz koju stoji najviše ljudi. Nikad nisam vidio dvojicu taksista kako igraju šah bez barem petorice kibicera. Publika je uvijek prisutna, moglo bi se reći oduvijek, a svako vrijeme odgaja svoju publiku.
Šoubiznis treba publiku, inače ga neće biti
Nedavno sam među stvarima pokojnog oca pronašao malu, sivu knjižicu bez naslova. Skoro sve stranice su bile ispisane nizovima šahovskih poteza bez ikakvih objašnjenja, samo su na prvoj stranici ovlaš bila ispisana malim pisanim slovima dva prezimena: “fischer spaski”. U razgovoru s majkom saznao sam malo više. Dakle, u tu je knjižicu stari zapisivao poteze meča — svih mečeva — između Bobbyja Fischera i Borisa Spaskog za naslov svjetskog prvaka koji se održao 1972. na Islandu. Ukupno je odigrana 21 partija, a sve skupa je trajalo čak mjesec i pol dana. Novost je bila ta da se sve prenosilo na televiziji, a mi smo među rijetkima u društvu imali televizor. Šah je u to vrijeme bio popularan, a meč Spaski–Fischer spadao je u simbolične spektakle kroz koje se prelamao Hladni rat.
“I tako bi ti tvoj otac i ona njegova raja sjedali kad bi počinjao meč i mezili, pili, kartali… A sve, kao, prate šah. Popušili su cigara, ja mislim da se kuća nikad od tog nije potpuno izvjetrila. Na vrh glave su mi se bili popeli”, zaključila je čeznutljivo stara. A ja sam se prisjetio sebe i svoje raje i gledanja nedavnog SP-u u Rusiji. Neke stvari se, eto, ipak ne mijenjaju. Promijenio se onaj televizor.
Tehnička (konkretno, informatička) revolucija koju živimo promijenila je našu stvarnost i učinila ju virtualnom u posljednjih 20 godina na način koji nismo mogli zamisliti. Internet je donio mnogo toga dobrog, dosta toga lošeg i — društvene mreže. I jednu genijalnu stvar koja se zove YouTube. Ispočetka se činilo da su stvoreni minitelevizori s bezbrojnim, osobnim sadržajima koji su uskoro donijeli mogućnost osobnih emitiranja nekakvog sadržaja. Svima je to bilo super, ali gejmeri su zbog te mogućnosti potpuno poludjeli. Bilo je to ostvarenje sna. Video igre su vremenom evoluirale u mnogim smjerovima i pružile su priliku ljudima da se igraju na nezamislive načine. Osim toga, u samom korijenu gejmerstva stoji gledanje. Razlog je jednostavan: tako se uči igrati video igra koja vas zanima. Bez obzira koliko ste dobri u nekoj igri, uvijek će vas zanimati tuđe igranje iste. Sličan stvar je s bilo kojom drugom igrom: želite bolje igrati šah? Igrajte protiv boljeg. Ili ga barem gledajte.
Ono što je započelo na YouTubeu, ubrzo se proširilo na platformama koje su stvorene zbog toga. Stranice na kojima možete streamati igranje poput Playstation Now, GeForce Now ili Jump, a pogotovo Twitch u posljednje vrijeme, rastu eksponencijalno po pitanju publike i, posljedično, sadržaja. Naprosto, publika je preuzela cijelu stvar u svoje ruke i stvorila svojevrsni virtualni perpetuum mobile, u kojem sadržaj privlači publiku koja proizvodi sadržaj, koji onda privlači publiku itd. Publika se igra, gleda, pobjeđuje i otkako je eSport uobličen kao serija raznih turnira u igranju raznih video igara, sponzori su poludjeli za cijelom stvari. Više nego nego ikad, šoubiznis — to jest, svaka stvar u njemu — treba publiku, inače ga neće biti. Iako eSport nikad neće biti sport, kao što nisu šah, poker, bridž ili bela, netko mu je đavolski dobro nadjenuo ime.
600.000 uživo gleda virtualni meč
Naravno, nije trebalo puno da se netko sjeti kako bi upravo eSport mogao pomoći sportu tamo gdje je tanak, a tanak je obično po pitanju publike.
Tako su se u prvoj polovici ove godine po završetku Zimskih olimpijskih igara u Južnoj Koreji mogle čuti izjave o tome da bi eSport trebao ući među olimpijske sportove, ljetne ili zimske. Naravno, “želje i pozdravi” stizali su iz tabora eSportaša, pametno čačkajući bolnu ranu proteklih Igara, a to je bio upravo nedostatak publike. Nema mjesta čuđenju, nedostatak publike na ovako velikim natjecanjima nosi ozbiljne probleme i doslovno prijeti egzistenciji, ali zamislite samo razgovor olimpijskog marketinga sa sponzorima Igara. Nakon takvih razgovora, učinit će se sve da se ne smanji dobiveni novac — to jest, da se vrati publika. Uključivanje eSporta takvom jednom natjecanju bi doista donijelo publiku, a ne može se reći da bi odudaralo od olimpijske tradicije. Jer, kvragu, ako je Giovanni Pellegrini 1912. dobio olimpijsku zlatnu medalju u — slikarstvu, zašto ne bi netko za četiri godine osvojio zlato za najboljeg u, štajaznam, Doti 3.
Ali eSport nije sport, primijetit će dežurni pametnjaković. Nije bitno dok je publika tu, odgovorit će uglas svi marketingaši i sponzori s onog sastanka. A što je s olimpizmom i smislom sporta kao takvim, zavapit će pametnjaković, pri čemu će svi ostali prasnuti u gromoglasni, pomalo dobronamjeran smijeh.
Zbog toga je eSport nezaobilazan, zbog hladnih i nemilosrdnih brojki. Sredinom kolovoza u Vancouveru održan je najveći esport događaj godine — osmi The International, ultimativni Dota 2 turnir na svijetu s najbogatijim nagradnim fondom u povijesti, 24 milijuna dolara. Nedavno je virtualni meč između dvojice poznatih gejmera uživo pratilo 600.000 ljudi. Pazite, uživo. Naknadno su milijuni ljudi gledali taj meč. Na te brojke svako marketingašu procure sline. A kad cure sline, stvar je bitna.
Zasad, gledajući samo natjecanje u igri, eSport nudi zanimljivu timsku dinamiku, ali stvar je još uvijek nerazumljiva ljudima koji dotične igre ne igraju. Osim toga, eSport ne nudi širinu, kombinatoriku i jasnoću šaha, ali nudi odličan spektakl i atmosferu. Turniri u eSportu tipa League of Legends, Dota 2 i slični pokazuju da se igranje ovog tipa nalazi u perodu koji bi se mogao nazvati “krajem djetinjstva”.
Promjenu bi mogao donijeti Fortnite Battle Royale, superpopularna igra preživljavanja koja sa sobom zbog svoje strukture nosi nešto što dosad još uvijek nismo vidjeli u postojećim igrama. To nešto je — jasnoća. Nju uvijek možete izmjeriti na postojećim igrama: dakle, koliko bi nekom neupućenom koji vas gleda kako igrate neku igru trebalo da počne vikati, upozoravati i ‘pomagati’. Fortnite je fenomen poput, recimo, Tetrisa — u već drugom gledanju imat ćete ideju što je, zapravo, netko drugi trebao napraviti dok je igrao. I zato je u toj igri strašan potencijal koji bi mogao eSport izmijeniti naglavce i ponuditi nešto što u dosadašnjim igrama nikad nismo imali prilike vidjeti. Esport koji bi gledali svi.
Operacija s Playstation kontrolerima
S obzirom na to da publika u eSportu nezadrživo raste, budite spremni na sve. U svakom slučaju, ne postavljajte glupa pitanja vlastitoj djeci poput: “Kako možeš gledati kako netko drugi igra na tom… YouTubeu, šta li je već!?”. Pustite ih, to je dio revolucije koja nas je pojela, a koju su ona — odigrala. Bolje je da se uključite — zapravo, odavno je bilo vrijeme za saznati elementarne stvari o konačnoj pobjedi publike i stvari zvanoj eSport. Treba poželjeti sreću eSportu, nek se razvija u svim smjerovima i svim platformama, pogotovo kroz nadolazeću VR tehnologiju.
Također, Hrvatska bi umjesto nacionalnog stadiona trebala razmisliti o gradnji nacionalne arene za eSportove. Jednom prilikom je netko pametan rekao: “Svemirska sudbina ovog svijeta neće se odlučiti ni na nebesima, ni u generalštabovima velesila, nego u dječjim vrtićima našeg planeta!”. Nisam uspio pronaći autora izreke, ali u pravu je da ne može biti više. I zato pustite djecu da se igraju — oni će voziti svemirske krstarice, ne vi i ja. Mislite da pretjerujem? O ne, budućnost je već tu.
Uvijek se sjetim anegdote iz bolnice prijatelja na kojemu su vršili iznimno kompliciranu operaciju želuca. Naime, jedan liječnik je, uz pomoć kamere i svjetla, kroz usta prema želucu navodio malu kuku, a drugi liječnik je s druge strane — dakle, khm, odozdo — navodio malu omču. Kuka i omča trebale su se zakvačiti u prijateljevu želucu. Ono što je zaprepastilo frenda jest činjenica da su doktori usmjeravali kukicu i omčicu kroz pacijenta s — kontrolerima za Playstation.
“Molio sam boga da su se dovoljno igrali u životu”, bile su zadnje misli frenda prije nego što je pokleknuo pred anestezijom. Naravno, operacija je prošla u najboljem redu, a moj prijatelj otada drugim očima gleda na pitanje gejmerstva.
Uostalom, što bih mogao reći protiv eSporta, video igara i virtualne stvarnosti, kad mi je najbolji sportski film kojeg sam gledao u životu o — izmišljenom sportu!?
