Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

NI ČUDA NISU SLUČAJNA

KOMENTAR: Sara Kolak nije željela čekati ‘svoje’ Olimpijske igre, uzela je zlato odmah!

Često smo od mladih sportaša koji prvi put nastupaju na Olimpijskim igrama čuli onu famoznu rečenicu: “Sljedeće Igre bit će moje!” I vrlo često te sljedeće Olimpijske igre, baš kao ni bilo koje kasnije, ne budu njihove. Sara Kolak nije od onih sportašica koje žele čekati još četiri ili osam godina.

Ludbrežanka se požurila i sa samo 21 godinom OI u Rio de Janeiru napravila svojima. Bacila je u finalu koplje do rekordnih 66.18 i osvojila – olimpijsko zlato! Do (prvog) olimpijskog zlata 21-godišnja Sara došla je godinu dana prije čak i od veličanstvene Sandre Perković. Sandra je, naime, na OI u Londonu imala 22 godine.

Istina, kad je 2013. na Europskom juniorskom prvenstvu u Rietiju osvojila broncu, pa godinu dana kasnije odličje istog sjaja i na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Eugeneu, baš nitko ju na atletskom Olimpu nije očekivao već u Riju 2016. Naročito kad se ubrzo nakon toga ozlijedila i 15 mjeseci izbivala s atletskih borilišta.

Slovenski trener je jedini vjerovao u medalju

Čak i kad se nakon operacije ramena vratila i već na prvom natjecanju bacila novi hrvatski rekord (60,24 metara), ispunila normu za Europsko prvenstvo u Amsterdamu, a ubrzo još jednom oborila rekord (62.75) i kvalificirala se na OI u Riju, činilo se da bi “njezine” mogle biti Igre u Tokiju 2020. Mislila je tako i Sandra Perković kad joj je nakon kvalifikacija u Riju rekla neka samo uživa u finalu. Jer za medalju će se, dakako, boriti u Tokiju.

Sara Kolak je Ludbrežanka, u svojem gradu već ima spomen-ploču s oznakom duljine njezinog brončanog hica iz Amsterdama, no Sara Kolak u Ludbregu nikad ne bi postala olimpijskom pobjednicom. Iz Ludbrega je, zato, otišla već sa 16 godina. Studira u Rijeci, članica je riječkog Kvarnera, ali živi i trenira u Celju. Trenira s već spomenutim Hajnšekom i odličnom slovenskom kopljašicom Martinom Rataj.

Bez toga joj neosporna činjenica da “ima talent i glavu” vjerojatno ne bi previše značila. Kao ni to da joj je uzor dvostruki olimpijski pobjednik u bacanju koplja, Norvežanin Andreas Thorkildsen.

Braza i Horvata danas dijele svjetlosne godine

Da je tome uistinu tako pokazuje slučaj našeg najboljeg skakača s motkom Ivana Horvata. Svjetski juniorski doprvak iz 2012. iste je godine debitirao na Olimpijskim igrama u Londonu i sa 5.35 zauzeo 20. mjesto u kvalifikacijama. “Plan” je bio ući u finale za četiri godine u Riju, a onda u Tokiju… To bi trebale biti “njegove” Igre.

U Riju je, međutim, 23-godišnji Horvat s 5.30 bio tek 27. u kvalifikacijama. Olimpijsko zlato je s fantastičnih 6.03 osvojio njegov vršnjak Thiago Braz, Brazilac koji je na spomenutom Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni 2012. osvojio zlatnu medalju, preskočivši istu visinu (5.55) kao i drugoplasirani Horvat!

ATHLETICS-OLY-2016-RIO

Što je Sari Ludbereg, to je Ivanu Osijek

Razlog zbog kojeg prije četiri godine izjednačene Horvata i Braza danas u rezultatskom smislu dijele svjetlosne godine vrlo je jednostavan. Braz trenira u Italiji s Vitalijem Petrovim, bivšim trenerom najboljeg motkaša svih vremena Sergeja Bubke, a Horvat ne želi otići iz Osijeka. Iako je i on bio u kampu kod Petrova i vrata su mu tamo i dalje otvorena (što bi, dakako, trebalo nešto i platiti).

Ono što je Sari Kolak Ludbreg to je Ivanu Horvatu Osijek: voljeni rodni grad u kojem nikad neće postati olimpijski pobjednik. Kao što, primjerice, ni Duje Draganja nikad ne bi u Ateni osvojio plivačko olimpijsko srebro da iz Splita nije otišao studirati na američki Berkeley. U vrhunskom je sportu to, naprosto, tako.

Sari Kolak se nije dalo čekati Tokijo ili neke sljedeće Olimpijske igre. Ono što joj se zahvaljujući talentu i radu ponudilo u Riju, uzela je u Riju. Kada bi barem i Horvat (i ljudi oko njega) konačno shvatio da se velike medalje ne kuju tamo “gdje ti je lijepo” već tamo gdje se mogu iskovati…

Povratak na Net.hr