Rođeni ste u Prečkom, igrali u NK Španskom, a otišli u inozemstvo i odjednom se pojavili kao prvi strijelac Belgije i belgijske reprezentacije. Kako je sve počelo? Ja sam ti rođen i odrastao u Prečkom, i dan-danas živim u Prečkom, ali sam išao u susjedstvo igrati, u Špansko, i da, završio kao prvi strijelac Belgije i belgijske reprezentacije. Ma to ti je luda priča sve skupa. U Španskom sam bio do 24. godine, onda je jedan moj prijatelj Albanac, koji je igrao za Dinamo, Hassi (danas je pomoćni trener Anderlechta) otišao u Genk i preporučio me njima. Tražili su još jednu jaku špicu, visoku, koja zna igrati leđima prema golu, i on je rekao moje ime. Ja sam i u Španskom bio prvi strijelac, ali mislim, kad sam poslije postao zvijezda u Belgiji i kad su Belgijanci došli u Špansko raditi te dokumentarce i vidjeli odakle sam došao, ostali su u šoku, nisu mogli vjerovati. Zato su me, valjda, obožavali još više. Prvo pitanje je bilo: 'A gdje je stadion?' Rekoh: 'Pa tu ti je, i glavni teren i pomoćni, tribina nema, odnijeli su ih preko noći jer ih nisu plaćali, a bile su montažne, ha, ha, ha. Ma smijeh...
Vi ste u Genku postali apsolutni heroj, doveli ste klub iz druge lige do naslova prvaka! Pa su Vas pozvali u reprezentaciju i tamo ste postali junak nakon prve utakmice... Priča je, zapravo, nevjerojatna... Da, dvije godine smo bili u drugoj ligi, ja sam zabio 47 golova. Onda smo prešli u prvu ligu i bili osmi, pa sljedeće godine drugi, i uz to smo osvojili Kup, a onda smo postali prvaci Belgije – ispred Club Bruggea i Anderlechta. To je bio, ne znam kako to opisati, to se valjda nikad neće ponoviti. Ne volim pričati o tome i hvaliti se, ali emocije su stvarno velike. Ne bih htio nikoga podcijeniti, ali zamisli da Marsonija osvoji naslov prvaka Hrvatske, eto to je takvo čudo. Na granici nemogućeg, a ipak je moguće.
Koliko ste Vi zabili u toj sezoni? Prvi strijelac Belgije, 22 gola. Ma evo, i dan-danas stavljaju na YouTube videe iz tih dana, slike, svašta, to moja mala kći svako malo vidi pa mi kaže.
Postali ste apsolutni heroj, bili ste u svim emisijama, sportskim i zabavnim. Hrvat koji je osvojio ljubav cijele Belgije... Bio sam stalno gost na televizijama, to ti je danas kao da si na svim televizijama iz dana u dan. I ne samo u sportskim emisijama. Pa još kad sam naučio flamanski, stvarno su me obožavali i plakali od smijeha kako sam pričao. Sjećam se jedne emisije, zvala se otprilike Prvi Belgijanac koji je napravio ovo. I jedan frajer, Belgijanac, odlučio je u Španskom, kod našeg igrališta, otvoriti frituur. To ti je onaj kazan k'o tri kamionska volana s pomfritom i raznim kobasicama, pljeskavicama, praktički belgijsko nacionalno jelo. I dođem ja u emisiju, a oni puste prilog o njemu i odjednom krene hrvatska muzika, tamburice, vidim neki kamion ide kroz Zagreb, rekoh što je ovo. I evo ti njega, otvorio frituur na igralištu Španskog. Prvi Belgijanac. Zbog mene, pazi! Suze su mi potekle, meni se taman rodila prva kći, ona je bila stara par mjeseci i ja na televiziji gledam njega na igralištu u Španskom, a tamo su i moja žena i mala, pa rulja iz Španskog, a mei suze na oči. Uff, znaš, uvijek su me Belgijanci zvali 'osjetljivi Hrvat', zbog tih emocija, i s jedne strane, ono, bilo im je čudno što to pokazuješ, a s druge strane su me obožavali zbog toga.
Pa kad ste radili čuda. U Genku ste ukupno odigrali 168 utakmica i zabili 106 golova. Kako je to izgledalo kad ste osvojili naslov prvaka? Navodno je bilo svega? Trebala nam je pobjeda u posljednjem kolu, u gostima, a stadion je bio pun naših navijača. I uspjeli smo. Kad je sudac odsvirao kraj, u roku šest sekundi smo bili goli na terenu, samo u gaćama, doslovno. Uzeli su nam sve, kopačke, štucne, emocije, ludnica, prvi put sam postao prvak jedne zemlje. Pazi, Club Brugge je bio drugi, a Anderlecht treći. A mali Genk prvi. Onda ti je sve jasno. To nikad neću zaboraviti.
I onda su Vas pozvali u belgijsku reprezentaciju... Da, 1998. sam počeo igrati za reprezentaciju i odmah zabio dva gola Nizozemskoj, pa dva gola Engleskoj... I onda sam postao nacionalni heroj. A mogu ti slobodno reći, kad igraju Belgija i Nizozemska, to ti je kao da igraju Hrvatska i Srbija. I još utakmica završi 5:5. Sjećam se da je Pele bio na tribinama i da je poslije rekao da mu je to najbolja utakmica koju je ikad vidio. A pazi, kao prijateljska utakmica, ha, ha, ha. Ma kakvo prijateljstvo. Tu je bilo svega. Ja sam zabio dva gola, a koljena su mi se tresla kad sam izlazio van. Pa ja sam te igrače viđao samo na televiziji. Nijedan igrač Nizozemske nije igrao u Nizozemskoj. Pazi imena: na klupi Van Nistelrooy i društvo, a igraju Bergkamp, Kluivert, Overmars, Seedorf, Van der Saar je branio do prošle godine, znaš onda kako je branio čovjek. Ja sam mu tada zabio dva gola, a jedan je proglašen golom godine. Ali, iskreno, meni su se noge tresle.
Je li Vas itko ikad zvao iz Hrvatske? Zašto ste igrali za Belgiju, a ne za Hrvatsku? Ma nešto je kao bilo, sad je već puno godina prošlo i danas je jako jednostavno doći u reprezentaciju. A u moje doba, ja sam zabio 40 golova u prvoj ligi, bio sam zlatna kopačka, bio sam sve živo što se moglo biti, ali ni to nije bilo dovoljno. Ma ne znam. Možda sam rođen u pogrešno vrijeme, znaš. Šuker, Bokšić, Cvitanović, Vlaović, oni su bili neprikosnoveni, a ja sam ta generacija, govorim samo o špicama, da ne kažem Prosinečki, Boban, Stanić... Bili su treći na svijetu i teško je bilo. Nešto su mi starci javljali da sam u nekoj predselekciji, ali bilo je 30 igrača u igri. I bolje da je ispalo ovako, bio sam prvi napadač Belgije, igrao na Europskom i Svjetskom prvenstvu, što je za igrača plafon. Objektivan sam, to je bila ta generacija Vatrenih i ja sam jednostavno i nažalost rođen u krivo vrijeme.
Da, bilo bi tu i puno komentara naših ljudi: 'Pa tko je sad ovaj?' Ma da, i nikad nisam imao negativnosti oko toga, nikad nisam prigovarao. Znaš, oni me uvijek pitaju za koga navijam. Navijam za neriješeno, nemojte me više pitati. Sad su me zvali belgijski novinari i pitaju tko će biti prvi u skupini. Ma nemojte me pitati, ima još puno utakmica. Ja mislim da će odlučiti utakmica Hrvatska – Belgija u Zagrebu, i moram reći da Belgija igra bolje u gostima. Naravno, pitanje je tko će sve još do kraja kiksati.
Luda je i priča o Vašem prelasku u Derby County, pa i poslije u Dinamo... Da, u Englesku sam otišao praktički preko noći, sjećam se da sam samo odjednom igrao s Leicesterom, tamošnji susjedski derbi, i praktički sam sa sobom imao samo neseser. Umjesto da odem u Hrvatsku na božićne praznike, potpisao sam ugovor krajem prosinca za Derby, Genk je dobio tri milijuna funti, i to je bilo to. I 1. siječnja 2000. godine zabio sam prvi gol u novom tisućljeću, u Engleskoj, i moj prvi gol za Derby County. Doma, protiv Watforda, nakon minute i dvadeset sekundi. I onda zabijem i drugi, i to pazi kako. Bio je slobodan udarac za nas na jedno 25 metara od gola, a ja ne znam jezik baš dobro. I znaš, oni su imali uhodano tko će pucati i njih četvorica stanu kod lopte. I ja dođem i rukama im mašem: 'Ne, ne, ne', oni me gledaju kao: 'Pa šta sad ti hoćeš, daj se makni.' A ja dolazim pred loptu i vičem, samo se makni, ajde, ajde, ajde, makni. I s 25 metara opalim, preko zida ravno u rašlje, za 2:0, moj drugi gol na utakmici. Ej, tribine su podivljale, delirij. Nisam mogao izaći sa stadiona, morao sam počasne krugove trčati.
Ali onda su došle ozljede i tri godine poslije prelazak u Dinamo. U 33. godini. Da, do 30. godine nisam imao, valjda, nijednu ozljedu, a u Engleskoj me satralo, imao sam četiri operacije trbušnog zida, pa križne ligamente, baš sam patio, pogotovo s tom engleskom medicinom. Mnogi su to rekli, a ja sam baš to i prošao. Oni te hoće ubrzati da što prije igraš, a tamo ako nisi sto posto spreman, ubiju te oni stoperi. Pa to je fizički najjača liga na svijetu, bez premca. U Engleskoj igraju samo reprezentativci, ne možeš igrati ako nisi reprezentativac. Onda je Derby County ispao u drugu ligu, više nisu mogli plaćati igrače, i to je bilo to...
Kako ste došli u Dinamo? A Zoran Mamić. Ja sam ti trebao ići kod njega u Ahlen u njemačku drugu ligu. Tamo je bio i Želko Sopić, on tu priču i dan-danas zna pričati. Bio sam tamo tri dana i odmah prijateljska utakmica protiv Schalkea, a tamo tri moja Belgijanca iz reprezentacije. Još me pitaju, pa šta ti radiš tu u drugoj ligi. A rekoh: 'Križni ligamenti, vratio sam se iz Derbyja, još malo igram i povlačim se.' I odigramo mi protiv Schalkea, ubijao sam ove tamo stopere, ove što su igrali za poljsku reprezentaciju. Odigrao sam baš dobro, a trener mi dođe nakon utakmice i kaže da bih trebao ostati još tjedan dana, na probi kao. Molim?! Ne, ja idem doma. Ja u auto i za Zagreb. A kod Zokija Mamića smo stalno kartali. I veli meni Zoki: 'Ma daj, ti nisi normalan, dođi u Dinamo.' Molim?! Ja sam mislio da me zeza. A velim, svaki dan smo kartali, zezancija, kartanje, trening i to. Ja na putu za Zagreb, a on kaže: 'Ja ću zvat Zdravka.' Ja rekoh: 'Zoki, daj nemoj se zajebavat, idem doma i to je to.' I Zoki ti je, bome, zvao Zdravka, a s njime sam sve dogovorio u pet minuta. Ma ja sam samo želio igrat derbi Dinamo – Hajduk. Evo, iskreno, to mi je bilo sve u glavi. Meni je bila čast igrati za Dinamo. I dođe derbi, zabijem prvi i drugi gol, Dinamo pobjedi 3:1. Zabijem za 1:0, Hajduk izjednači, opet zabijem za 2:1 i gotovo. Meni se sve promijenilo. Rekoh, jednog sam zabio za jednu kćer, drugog za drugu, i rekao sam Zdravku: 'Neću više igrati.' 'Ma daj, nemoj!', viče on. 'Neću više igrati, to je sad to!' I tak je i bilo, zabio sam desetak golova, ali sam samo htio igrati taj veliki hrvatski derbi. Kaj bum ja s 33 u Dinamu?
Kako Vam se čini Štimčeva Hrvatska? Pa super su, 10 od 12 mogućih bodova je super. Ne znam jesu li i oni to očekivali. Prva, uvodna utakmica je bila malo problematična, a s Belgijancima, koji su stvarno najmoćniji uz nas, neriješeno. I to je to. Wales smo trebali razbiti, nisu u našem rangu.
Kako Vam izgleda igra? Pa dobro, dobro. Pričao sam sa Štimcem u Belgiji prije utakmice. Još dok se nije puno toga znalo. Pokušava on neke novitete uvesti, ubaciti Radoševića, ne znam. Mene su pitali Belgijanci tko je ovaj. Rekao sam da ne znam, da ne znam uopće iz kojeg je kluba. Znaš, ono, iznenađenje je veliko, to je kockanje, ali dečko je odigrao sasvim pristojno. Trebalo je hrabrosti za to. Pazi, dečko igra u Belgiji protiv Belgije prvu utakmicu za repku. Ali svaka čast, sve je super ispalo. Što se tiče igre, ne vidim da je to neka razlika od Bilićeve. Ali protiv Walesa smo gazili, to mi se sviđa, oni su još jako dobro prošli.
Kako komentirate ovaj slom Srbije i pobjedu Makedonije? A gle, to je kao kad igraju Srbija i Hrvatska. To je više od utakmice. I tu je Mihajlović previše kemijao. Taj novi igrač koji mu je igrao umjesto Ivanovića, glupo skrivi penal i dobije crveni karton, tako da to ide Mihajloviću na dušu. Znam da je rekao poslije Belgije da su najveći krivci Kolarov i Ivanović. Ivanovića je ostavio na klupi i ubacio dečka koji ga je uništio praktički. Obilo mu se sve o glavu, iako mnogi i u Srbiji likuju zbog toga. Jer Mihajlović se čudno postavio od samog početka, kao da je sve želio protiv sebe, tjera po svome i ne sluša nikoga. Makar, neće nama biti lako sa Srbima. Ako Mihajlović dobije Hrvate, ne mora ni ići na Svjetsko prvenstvo. Sve će mu oprostiti. Tko zna što će se još dogoditi!
Tko će biti prvi u skupini A? Znam što može Belgija i znam naše iz prve ruke. Nakon četiri utakmice, sve je kristalno jasno, postoje dva velika favorita i mislim da će biti neizvjesno do samoga kraja. Ali ne mogu tvrditi da ćemo i mi i oni dobiti sve ove takozvane manje utakmice do kraja. Teško je igrati i u Škotskoj i u Srbiji...
A koga biste radije vidjeli na SP-u – Hrvatsku ili Belgiju? Pa to uopće ne bi trebala biti dilema za jednog dečka iz Prečkog? Ha, ha, ha! Gle, ja sam rekao, Belgija mi je sve dala u nogometu, a rođen sam i živim u Zagrebu. Iskreno, ja bih volio da se obje zemlje plasiraju. Belgija čeka SP već 10 godina, ima tako jaku reprezentaciju i igrače koji zaslužuju odlazak u Brazil. Bila bi šteta da ne odu. A Hrvatska, treba li uopće reći što osjećam?
