Krajem travnja Igor Tudor će zaokružiti šestu godinu otkako je na Hajdukovoj klupi zamijenio Mišu Krstičevića i zamijesio svoj prvi trenerski kruh. Krenuvši u uzbudljivu avanturu u kojoj je u pet godina prošao stvari koje većina trenera ne proživi za čitavog svog trenerskog vijeka.
Od emotivnog tobogana u Hajduku, nekontroliranog ludila grčkog PAOK-a, privremene oaze mira u turskom Karabüksporu, pritiska i drame velikog Galatasaraya do četiri utakmice u Udineseu u kojima je ostvario zadani cilj i onda iznenađujuće dobio nogu, iako je imao potpisan ugovor i za sljedeću sezonu.
U Hajduku je prošao put od heroja navijača i titule “jednog od nas” do razočaranja kad je zbog neslaganja s upravom napustio klupu tri dana uoči nastavka sezone. U solunskom cirkusu jedno se vrijeme solidno snalazio, ali raditi u grčkom nogometu znači svakog vikenda igrati ruski rulet. Prije ili kasnije te dočeka metak.
Dobar posao u Karabüksporu otvorio mu je vrata Galatasaraya, a tamo ga je opet čekala prilagođena verzija rusko-turskog ruleta. Uz činjenicu da je u ruke dobio isluženu svlačionicu punu domaćih mediokriteta i stranih zvijezda prošlosti i podatak da su mu domaći ‘suverenisti’ od prvog dana sapunali dasku zazivajući novo ukazanje “oca turskog nogometa” Fatiha Terima, bilo je jasno da je samo pitanje trenutka kad će u spremniku municije igla naletjeti na čahuru.
I uz saznanje da se nakon Hajduka nigdje nije zadržao duže od jednog trudničkog kalendara pa stoga nije uspijevao ni ubilježiti neki značajan rezultatski uspjeh, Tudor je prilično brzo pronalazio nove zanimljive trenerske angažmane. I to u pravilu pozicije u kojima su vatrogasne vještine bile daleko važnije od građevinarskih.
Udinese je prošle sezone trebao biti njegova ulaznica onamo gdje je uvijek želio doći. U Serie A. Italija je uvijek bila njegova prva nogometna ljubav. Dobio je težak posao u samo četiri kola spasiti Udinese od ispadanja, ali nije dvojio. Znao je da se vrata talijanskog nogometa otvaraju jako rijetko, a Udinese je zapravo bio idealan početak. Klub koji ne živi u nekom silnom pritisku rezultata, koji ima sjajnu skautsku mrežu diljem Europe i Južne Amerike i koji ima sve potencijale za miran i stabilan prvoligaški život.
Nakon emotivnog ludila, odrastanja i intenzivnog trošenja u Hajduku, PAOK-u i Galatasarayu, Tudoru bi dobro došla jedna mirna luka
Uspio je, Udinese je u četiri kola spasio od ispadanja, ali onda je neočekivano dobio nož u leđa. U upravljačkom kaosu koji se najbolje manifestira lošim rezultatima zadnjih sezona, Tudoru je usprkos potpisanom ugovoru i za ovu sezonu uručen otkaz, a za trenera je postavljen malo poznati Španjolac Julio Velázquez. Bez nekog lucidnog objašnjenja.
Talijanski klubovi, međutim, imaju jedno zanimljivo pravilo. Kad daju otkaz treneru, u većini slučajeva ne raskidaju s njim ugovor nego ga nastavljaju plaćati. Na taj način zadržavaju kontrolu, jer ako taj trener pronađe novi, bolji angažman, raskinut će ugovor na svoju štetu, možda čak klubu priskrbiti i nekakvu odštetu. A ako ostane i dalje na plaći kod njih, uvijek ga mogu pozvati natrag da gasi vatru ili, oprostit ćete na izrazu, čisti govna kad nitko drugi neće. Jer ako ne prihvati — raskinut će ugovor na njegovu štetu.
Najsuroviji primjer takve situacije zadesio je Tudorova prijatelja Ivana Jurića, koji je u ljeto 2016. potpisao trogodišnji ugovor s Genoom. U sličnom upravljačkom kaosu kakvog proživljava i Udinese, Jurić je hirom svog gazde Enrica Preziosija, koji mu je tijekom sezone rasprodao pola momčadi, već nakon pola sezone smijenjen s klupe prve momčadi. No, samo dva mjeseca kasnije opet je vraćen na klupu da bi završio sezonu i krenuo u novu.
U drugoj sezoni zadržao se tek do studenoga, da bi niti godinu dana kasnije opet kao ‘vojnik kluba’ dobio zapovijed da navuče čizme i spusti se u kanalizaciju. Postavljen je na klupu uoči niza teških utakmica u kojima su ga redom čekali Juventus, Milan, Inter, Napoli, Torino i Sampdoria, a kad je izgubio sve što je izgubiti morao — još je jednom dobio nogu u guzicu, a na njegovo je mjesto postavljen Cesare Prandelli.
Tudor je na sličan način dočekao drugu šansu u Udineseu. Nakon što je eksperiment s Velázquezom u studenome definitivno propao, za njegova nasljednika postavljen je Davide Nicola. Tip koji je poznat po obećanju kako će biciklirati 1.300 kilometara od Crotonea do Torina ako mali klub s juga Italije ostavi među prvoligašima. Uspio je. I spasiti Crotone i odvoziti biciklistički maraton duž ‘Čizme’.
No, Nicola je ipak bio dovoljno pametan da ne obeća trčanje od Udina do Torina ako od ispadanja spasi i klub s talijanskog sjeveroistoka. Iako je u zadnja četiri kola dvaput pobijedio, šefove je uhvatila panika nakon osam komada koje je primio na gostovanjima kod Juventusa i Napolija, dviju vodećih momčadi prvenstva. Pa su se, baš kao i Genoa Jurića, sjetili Tudora. I na splitsku mu adresu poslali čizme. S porukom da ponese sav potreban alat za ispumpavanje govana u kojima opet plivaju.
I zgodno je koliko su Tudor i Jurić u principu povezani gomilom detalja u svojim karijerama i životima. Od igračkih dana u Hajduku u kojima se razvilo veliko međusobno prijateljstvo, preko igračkih dana u Italiji, potpisa višegodišnjih trenerskih ugovora koji su im vezali ruke, do činjenice da se baš Tudor u talijanskim medijima spominjao kao mogući nasljednik Jurića u Genoi.
Usto je sudbina htjela da je Nicola naslijedio Jurića u Crotoneu, a Tudor Nicolu u Udineseu, pa je u kolopletu brojnih međusobnih poveznica pomalo i logično da će Tudorov drugi debi na klupi Udinesea biti upravo protiv *Jurićeve Genoe.
Međutim, iako njihovi ‘vatrogasni’ angažmani na prvu ruku ne zvuče kao nešto primamljivo ili priznato, imajte na umu da je talijanski strukovni ceh uvjerljivo najzatvoreniji od svih najjačih europskih nogometnih liga. I da se na klupu u Serie A izvana teže probiti nego u bilo kojoj od preostalih liga Petice.
Za razliku od engleske, španjolske, francuske ili njemačke klupske elite, najjače talijanske klubove u pravilu vode talijanski treneri ili stranci koji su igrački i trenerski oblikovani u Italiji. Štoviše, ove sezone samo su četvorica stranih trenera vodila klubove iz Serie A, od čega su dvojica — Jurić i Tudor. A trenutno su samo Tudor i Siniša Mihajlović, koji je zamijenio Pippa Inzaghija u Bologni, stranci na klupama tamošnjih prvoligaša.
Tudor je na svom drugom predstavljanju u Udinama ovog tjedna rekao kako misli da ga “čeka lakši posao nego prošle sezone”, želeći odmah zadobiti simpatije svlačionice iz koje je prošle sezone najuren. Ipak, složeći se da je načelno bolje ispred sebe imati 11 utakmica za spas golog života nego četiri, ispred Tudora je prilično neugodan raspored koji ga do kraja prvenstva vodi u goste Milanu, Laziju, Romi i Atalanti, a na Dacia Arenu mu dovodi Inter.
Udinese je trenutno samo bod ispred Bologne na 18. mjestu koje vodi u Serie B, ali osim deprimirane svlačionice pred kojom ga je uprava već jednom izbušila, Tudor će se morati nositi i s očiglednim upravljačkim lutanjima koji su klub zadnjih sezona redovito dovodili do ruba druge lige.
U Udinama su godinama radili sjajan posao filozofijom “dovedi mlado i jeftino, prodaj malo manje mlado i skupo”. No, zadnjih je sezona ta priča počela poprilično ‘štrapati’. Gazda Giampaolo Pozzo kupio je i Granadu i Watford, pa se puno energije, skautinga i ideja iz Udina prelilo u Španjolsku i Englesku. U međuvremenu se Pozzo riješio Granade, ali Watford se prometnuo u igračku koja je u obiteljskom nogometnom biznisu dobila prioritet.
Pa tako nekoliko godina Udinese nije uspijevao dosegnuti transferne visine koje je dodirivao sjajnim prodajama Marcija Amorosa, Alexisa Sancheza, Stefana Fiorea ili Juana Cuadrada debelo iznad 20 milijuna eura, i to u vremenima kad je taj novac vrijedio duplo. Ali onda su prošlog ljeta pokazali kako i dalje ima ‘nos za posao’, prodavši 22-godišnjeg vratara Alexa Mereta Napoliju za 22 milijuna eura, iako je ovaj ubilježio tek dva seniorska nastupa za Udinese, i to u talijanskom kupu.
Shvativši da su zapeli u rezultatsko-transfernom međuprostoru, prošlog su ljeta ondje oborili sve klupske rekorde izvadivši 20 milijuna eura za 21-godišnjeg Juventusova veznjaka Rolanda Mandragoru i još osam milijuna za 22-godišnjeg Argentinca Ignacija Pussetta. Uz još nekoliko zanimljivih izložbenih eksponata, poput Seka Fofane, Rodriga de Paula, Antonina Baraka, iskustvo Valona Behramija, Jensa Strygera Larsena, Kevina Lasagne, računali su da će bez problema izbjeći prošlosezonsku stresnu zonu ispadanja i vratiti se glavnom poslu. Transferima.
No, ni Španjolac ni Talijan na klupi nisu od ponuđenih sastojaka uspjeli napraviti ukusno jelo. Godinu dana kasnije Udinese je ondje gdje je bio i prošle godine u ovo vrijeme. Ako ništa, Tudoru su barem dali nešto više vremena da ih spasi.
Uspije li i ovog puta, teško je vjerovati da će klupski čelnici opet imati obraza uskratiti mu prigodu da od ljeta umjesto s visokim čizmama i vatrogasnim šmrkom na Dacia Arenu uđe s arhitektonskim nacrtima i građevinskim materijalom.
Nakon emotivnog ludila, odrastanja i intenzivnog trošenja u Hajduku, PAOK-u i Galatasarayu, Tudoru bi dobro došla jedna mirna luka. I projekt duži od trudničkog kalendara.
Jer Tušo je dobar trener. Vrijeme je da to potvrde i rezultati.
