Za neke je stvari teško reći čini li vam se onako, na dane, kao da su se odvile jučer ili su fragment nekog prošlog života. Jedna od takvih mojih uspomena potječe iz perioda kada sam počeo ozbiljno shvaćati nogomet kao jednu od najbitnijih stvari u svom životu.

Bio je to period između dvaju milenija; zbijen negdje od čuvene bronce u Francuskoj, onog dramatičnog finala Lige prvaka između Manchester Uniteda i Bayerna 1999. i rimske dominacije u Serie A na početku 2000-tih. Međutim, u moru svih čuvenih događaja iz tog perioda, u kojemu prvake i favorite niste mogli tako jasno unaprijed odrediti kao danas, vrteći film iz današnje perspektive sasvim neprirodno djeluje da je jedna momčad toliko prirodno bila omiljena i popularna, kao da je takav status na globalnoj razini oduvijek imala.

Svoje zlatno razdoblje proživljavao je Deportivo La Coruña, tada znan i pod nadimkom ‘Súper Dépor‘. Tadašnji nevjerojatni uspjeh ove momčadi dodatno je potenciran trivijom koja kaže kako je ova momčad tek jedna od triju koje su u posljednja tri desetljeća uspjele oteti naslov Real Madridu ili Barceloni, dok je A Coruña, grad na galicijskim obalama Atlantika sa svojih nešto više od 240.000 ljudi drugi najmanji grad koji je u povijesti dao španjolskog prvaka, iza San Sebastiána.

Nije ta generacija baš došla niotkud; iako je u pitanju provincijski klub koji je tijekom povijesti imao svoje oscilacije, Deportivo je kroz 1990-e po povratku u najviši razred počeo s uzletom na krilima Bebeta i Maura Silve. Iako mu je 1994. titula izmaknula u posljednjem kolu, i to promašenim jedanaestercem današnjeg Partizanova trenera Miroslava Đukića, takav dramatični rasplet nije označio i kraj snova. Dapače, bio je to tek početak.

Uslijed nabujalih ambicija tadašnji je predsjednik Augusto César Lendoiro odlučio uložiti značajna sredstva u stvaranje blistave momčadi koja neće biti tek prolaznik. Preduvjet je ostvario kada je 1998. iz redova ljutog galicijskog rivala, Celte, dovukao trenera Javiera Iruretu, koji je osim momčadi iz Viga ranije kao trener profilirao i Real Oviedo. Lendoiro i Irureta okupili su ekipu koja je stilom i uspjesima postala jedna od najdraže čuvanih nogometnih uspomena čitave generacije; ona kojoj vjerojatno većina fanova iz tog razdoblja i dalje zna nabrojati sve nositelje momčadi.

Plima s Atlantika

Kako i ne bi, kada je u pitanju jedna od najsavršenije balansiranih ekipa novije ere. S jedne su strane tu bile pouzdane ‘stijene’ u vidu Noureddinea Naybeta, Manuela Pabla, Joana Capdevile i spomenutog Maura Silve, uz Donata kao spone koja ih je uspješno vezala s kreativnim dijelom ekipe. A tu se tek imalo što vidjeti; osim Waltera Pandianija, tu su bili Diego Tristán i Roy Makaay, obojica s titulom najboljeg strijelca La Lige. Iza njih Juan Carlos Valerón, čovjek za kojeg se činilo da je toliko sposoban s loptom da kraj njega bilo koji suparnički igrač koji mu pokušava ući u duel upadne u nekakvu crvotočinu koja ga zamrzne u vremenu i prostoru. Naknadno im se pridružio i Albert Luque, kojem sam zbog tada oprostio čak i ono izbacivanje Hajduka s Mallorcom u produžecima kvalifikacija za Ligu prvaka 2001.

Jedna titula prvaka, dva Superkupa i jedna titula osvajača Cope del Rey – ona osvojena usred Madrida, kada su baš na Realov 100. rođendan oteli kantu Galacticosima. U pet je godina ta Súper Dépor generacija nanizala uspjeha i memorabilnih utakmica koliko prosječna ekipa valjda ne bi mogla u 50: počevši od onog preokreta protiv Paris Saint-Germaina, kada je u skupini Lige prvaka 2001. godine od 0:3 stigla do 4:3, preko tog finala Cope del Rey godinu dana poslije, pa sve do one najčuvenije europske sezone 2003./2004. Krenulo je suludim i tada rekordnim porazom od 8:3 protiv Monaca u grupnoj fazi; nastavilo se nezaboravnim izbacivanjem Milana kada je Deportivo nadoknadio 4:1 s nevjerojatnih 4:0 na Riazoru, da bi ga tek realiziran jedanaesterac Portova Derleija na kraju ostavio bez finala.

Filmski je očekivati da kapetani tonu sa svojim brodom. No, upravo se to dogodilo Valerónu i Pablu

Oprostit ćete mi na ovolikoj količini uspomena, jer reminiscencija je u ovakvim slučajevima poput pronalaska nekih davnih dragih dnevnika; uvijek će biti samo još jedna stranica, okrenuta sa smiješkom. No, kako je pjevao Freddie Mercury u baladi These Are The Days Of Our Lives, šteta je što se ne može vratiti vrijeme, a ni povući plima. Baš kao što su s Atlantika preplavili Europu, tako su Branquiazuis, odnosno plavo-bijeli, došli i u period oseke.

Od mora ljubavi ostala je samo sol

Filmski je očekivati da kapetani tonu sa svojim brodom. No, upravo se to dogodilo Valerónu i Pablu, jedinim preostalim članovima Súper Dépora koji su u klubu preživjeli toliko dugo da su stigli doživjeti i ispadanje iz najvišeg razreda španjolskog nogometa. Punih 18 godina nakon što je Đukićev promašeni penal protiv Valencije značio gubitak titule, poraz je od istog protivnika u posljednjem kolu 2011. došao kao posljednji čin jedne velike priče, iako je ona već počela blijedjeti nedugo nakon europskog pohoda 2004.

Nema tu neke velike filozofije.

Ona je momčad bila kultna, kul i omiljena, ali kao još uvijek dijete nisam ni razmišljao o tome da je bila i strašno skupa. Godine visokih odšteta i još viših plaća koje je potpisivao predsjednik Lendoiro, uz tvrdoglavo odbijanje ponuda koje bi makar malo rasteretile budžet, počele su biti ozbiljan financijski teret. Dolaskom krize i promjena koje su mnoge klubove ostavile s manjkom lukrativnih sredstava od TV prava, situacija je postala neodrživa.

Do 2011. i ispadanja iz lige, dug je već bio narastao na oko 100 milijuna eura, da bi dvije godine poslije – kada je praktički sav prihod išao direktno u saniranje dugovanja – Lendoiro priznao kako je klub na rubu bankrota, iako je već dvije ranije naglašavao kako je su spreman “prodati sve osim Herculesa”, svjetionika koji je jedan od gradskih simbola. Klub je tada imao dugove prema više od 200 subjekata.

Država je reagirala tako što je definirala otpis dijela dugova Deportivu, ali i još nekim drugim klubovima koji su bili na pragu bankrota, uključujući i drugog ‘milenijskog’ prvaka Valenciju. To je sve bilo previše i za samog Valeróna, koji je nakon što je klub i po drugi put u tri sezone ispao iz La Lige odlučio krenuti dalje, poslije punih 13 godina provedenih na Riazoru. Klub je bio spašen, ali osuđen na životarenje.

Iako je Lendoiro 2014. praktički protjeran s mjesta predsjednika, u klubu kao da žele i dalje održati barem neki fragment uspomene na dane Súper Dépora.

Upravo je Clarence Seedorf, koji je prije mjesec i pol dana preuzeo trenerski posao i u tom periodu sa samo tri osvojena boda od moguća 24 potpisao najgori trenerski start u klubu još od 1966., bio jedan od onih koji su iz prve ruke svjedočili nekoć velikom Deportivu. Kao Milanov igrač je na istom stadionu ispustio onih 4:1 iz prve utakmice u četvrtfinalu Lige prvaka 2004. Ako je na Riazor stigao u potrazi za uspomenama, dobio je samo bolni reality check.

Isto je i s nama koji smo odrastali uz Súper Dépor. Baš kao što je riječ i sa mnogim drugim stvarima u životu, čovjek s godinama izgubi dječačku fascinaciju i shvati da i kod najvećih čarolija postoji falinga koju otkrije ponekad surova životna realnost. I kao što Queenovi stihovi kažu: “Those days are all gone now but one thing’s still true / When I look and I find – I still love you“, tako će i mnogi od nas, unatoč tmurnoj sadašnjosti, zauvijek voljeti uspomene na Súper Dépor.