Prvi naslov prvaka koji je Tottenham osvojio potpisao je legendarni Arthur Rowe još 1951., a drugi je — i zadnji — došao 10 godina kasnije pod vodstvom Billa Nicholsona, čovjeka koji je igračku i trenersku karijeru posvetio samo Tottenhamu. Od tada klub prilično odgovara onome kako ga je opisao Neville.

“Klub nije potpuno fokusiran na osvajanje titula“ , ispričao je Mauricio Pochettino za Sky Sports prije utakmice s Manchester Cityjem u 10. kolu Premier lige. “Danas trošimo puno energije na mnoge stvari. Jedna od tih stvari je pobjeđivanje utakmica, ali to nije prioritet. Klub mora biti više fokusiran na to i imam loš osjećaj na početku sezone. Od pet godina koliko sam ovdje, ove sezone imam najgori osjećaj.“

S obzirom na to koliko mu je pruženo i što je napravio, postoji dobar broj jakih argumenata da je baš Pochettino najbolji menadžer Premier lige u zadnjih pet godina

Ironija je u tome što je Tottenham u prvih devet kola ostvario sedam pobjeda i klub je tim učinkom ostvario svoj najbolji start u Premier ligi ikad. I u takvoj dobroj situaciji Pochettino je i dalje javno pričao o lošem osjećaju. No, kad uzmete u obzir da s čime se on kao trener mora nositi, loš osjećaj i nije toliko čudan.

Nakon što je White Hart Lane srušen, Tottenham svoje domaće utakmice igra na Wembleyju, a novi stadion probija sve rokove izgradnje. Od kašnjenja zbog pogrešaka u planiranju konstrukcije, preko pogrešno pročitanih nacrta koji su uzrokovali probleme s dozvolama do kompletnog kolapsa sigurnosnih sustava na terenu, problemi su se gomilali. Na kraju, kulminacija priče o novom luksuznom stadionu je to da je prostor oko kornera toliko skučen da igrači nemaju mjesta uhvatiti zalet za izvođenje udarca iz kuta. Prilično bizaran problem kad je riječ o projektu vrijednom skoro milijardu funti.

Manjak gladi

Dok se čeka više puta odgađano useljenje na novi stadion, klub cijele godine nije doveo pojačanje. Tottenham je i inače jednorog u Premier ligi, u kojoj su čak i klubovi koji se bore za goli premierligaški život u neusporedivo većem minusu dolaznih i odlaznih transfera. Dok svi nižu minuse, Tottenham svoju bilancu drži oko nule i kupovine pokriva prodajama, ali čak i za njega je čudno da u vremenu kad sjedaju najveće rate najbogatijeg ugovora za TV prava uprava menadžeru koji je cijelo vrijeme blizu borbe za naslov ne priušti barem jedno pojačanje.

I zbog toga je Pochettinova frustracija sasvim razumljiva. Dok se svi njegovi konkurenti razbacuju lovom, on mora krpati sastav i izvoditi čarolije s postavom kad se Harry Kane ozlijedi ili kad Son Heung-Min usred sezone ode u Južnu Koreju igrati za reprezentaciju kako bi izbjegao služenje vojnog roka. Čovjek je u crnom oblaku koji ga okružuje.

“Moj odnos s igračima je dobar, nisam ljut na njih“, ispričao je medijima Pochettino nakon što je Tottenham izgubio od Burnleyja. “Jedino sam iznenađen time što nismo u stanju izgraditi taj osjećaj da je svaka iduća utakmica najbitnija u sezoni. Mentalitet zadržava ovu momčad i to me brine, možda je ta promjena posao od 10 godina, možda pet nije dovoljno.“

Do tog trenutka — nakon što je Kane bio ozlijeđen i nakon što je Son igrao na Azijskom kupu i nakon što je u 81 dan odigrao čak 22 utakmice — Tottenham je bio treći uz samo pet bodova zaostatka za Liverpoolom te Cityjem, koji je imao i utakmicu više. Od poraza od Burnleyja, Tottenham je odigrao tri utakmice u Premier ligi i upisao dva poraza i remi, a najveći problem nije taj što City bježi 13, a Liverpool 12 bodova, nego taj što je peti United na tri boda zaostatka, a šesti Chelsea na četiri i Tottenhamu, iako je zadržao treće mjesto, opasno visi plasman u Ligu prvaka.

I baš kao što je Neville rekao, iako Tottenham vodi 2-0, imate osjećaj da će izgubiti 5-2.

“Jako je teško razumjeti zašto smo igrali na način na koji smo igrali u drugom poluvremenu“, komentirao je Pochettino poraz od Southamptona, još jedan u nizu onih u kojima je Tottenham vodio. “Pokazali smo manjak gladi koja je potrebna za ubijanje utakmica ako želite biti izazivači za naslov. Ako se borite za pobjede, ne možete igrati ovako. Zabrinut sam zbog načina na koji smo se promijenili u drugom poluvremenu i jedini razlog za to je samozadovoljstvo i arogancija.“

Majmuni u kavezu

Glupo je govoriti da je ovo isti Tottenham o kojem je govorio Neville, jer u klubu nema nijednog igrača koji je igrao prije 10 godina, a niti jedan član stručnog stožera nije iz tog vremena. Međutim, obrasci ponašanja su upravo oni o kojima priča Neville.

Postoji jedan eksperiment koji kombinira psihologiju i sociologiju. Unutar kaveza u kojem je pet majmuna na komad konopca objesite bananu, a ispod nje postavite ljestve. Za očekivati je da će se jedan od majmuna početi penjati prema banani. Međutim, čim priđe ljestvama i pokuša dohvatiti bananu, ostala četiri majmuna treba poprskati ledenom vodom. Nakon smirivanja, ponovo je za očekivati da će neki majmuni pokušat isto i opet treba poprskati ostalu četvoricu hladnom vodom jer će se s vremenom razviti Pavlovljev refleks — to jest, majmuni će penjanje po bananu povezati s negativnim iskustvom. Tu je psihološku činjenicu utvrdio Ivan Petrovič Pavlov, koji je na primjeru psa, hrane i zvonca ustanovio postojanje klasičnog uvjetovanog refleksa. Uskoro, nakon što jedan od majmuna krene prema banani, svi ostali će skočiti da ga fizički spriječe zbog uvjetovanja ledenom vodom.

Međutim, zanimljivo je situacija koja se događa kad izbacite jednog majmuna iz kaveza i dovedete novog. Kad on krene prema banani, ostali majmuni će ga napasti kako bi izbjegli negativni podražaj. Nakon nekoliko pokušaja i napada, majmun će naučiti da nije dobro prilaziti banani bez da uopće zna zašto. I to je razumljivo, jer svaki od ova četiri je razvio refleks da posezanje za bananom izjednačuje s negativnim iskustvom. Ako zamijenite drugog, opet će novi majmun pokušati dohvatiti bananu, a ostali će ga po običaju napasti — među kojima će biti i on, jer je preuzeo obrazac ponašanja.

Poanta eksperimenta je da postupno zamijenite sve stare majmune u kavezu; kod zamjene petog, četvorica koja su bila u kavezu će novog majmuna spriječiti da se penje ljestvama iako nitko od njih nikad nije bio prskan ledenom vodom. Ne znaju zašto, ali se opet tako ponašaju.

Stvari koje Neville govori imaju smisla jer igrači preuzimaju kulturu kluba u kojem se nalaze i sve obrasce ponašanja koji dolaze s tom kulturom.

Poch treba veći klub

Bivši Unitedovi igrači će isticati povezanost s klubom, obilježavat će njegove obljetnice i stavljati zajedničke slike na društvene mreže. Kao što je David Beckham napisao u svojoj autobiografiji, sa Sir Alexom Fergusonom ste se osjećali kao da pripadate dijelu jedne priče. Isto tako su se osjećali i igrači koji su dolazili sa strane i bili prolaznici. Ta mitologija je bitna u stvaranju kulture kluba, toliko da je nakon utakmice s PSG-om objavljena slika na kojoj su kraj Sir Alexa stajali Éric Cantona i Ole Gunnar Solskjær slaveći pobjedu stisnutom šakom. Slika s porukom da je sve dio jedne priče koja kontinuirano teče.

I onda, iako nitko od ovih igrača Tottenhama nije iskusio polijevanje hladnom vodom o kojoj Neville priča, logično je da su preuzeli obrazac ponašanja koji određuje klub. To zna i Pochettino, zato toliko to naglašava, zato priča o lošem osjećaju, krivom mentalitetu i pogrešnim očekivanjima. Pobjeđivanje mora biti prioritet.

Za to je kriv najmanje kriv on sam. Pochettino radi fantastičan posao, igra na tuđem stadionu i prebacuje očekivanja u odnosu na ulaganja u okruženju gdje se trpaju hrpe love na pojačanja koja on sam stvara iz unutrašnjih rezervi. S obzirom na to koliko mu je pruženo i što je napravio, postoji dobar broj jakih argumenata da je baš Pochettino najbolji menadžer Premier lige u zadnjih pet godina.

Baš zbog toga, Pochettino više treba United ili Real Madrid nego što oni trebaju njega. Zbog kornera oko kojeg nema mjesta za izvođenje, zbog nedovođenja pojačanja, zbog loših osjećaja, prioriteta pobjeđivanja, mentaliteta i hladne vode treba izlaz iz crnog oblaka koji ga okružuje.