IZ VOLEJA

‘SVI VI KOJI NAVIJATE ZA DINAMO, OSTAVITE SVAKU NADU’: Ne pamtimo ovako kritičnu situaciju, klub je došao do – točke puknuća

Komentar: Biti navijač Dinama, de facto, postao je čisti mazohizam jer se gotovo iz sezone u sezonu ponavlja isti scenarij…

“Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu”. Dante Alighieri je u svojoj Božanstvenoj komediji postavio ovaj natpis na ulazak u sam Pakao. Predložili bismo da se ovakav natpis postavi i negdje na stadionu Maksimir, domu zagrebačkog Dinama, aktualnog nogometnog prvaka Hrvatske. Možda bi ga bilo simpatično i parafrazirati, eto ovako nekako – “svi vi koji navijate za Dinamo, ostavite svaku nadu”.

Jer baš je tako. Beznadežno je biti navijač Dinama, pa čak i pristalica ili poklonik. Biti navijač Dinama, de facto, postao je čisti mazohizam jer se gotovo iz sezone u sezonu ponavlja isti scenarij – uzdizanje, gradnja neke nove momčadi i rađanje nade da će konačno biti nešto… I onda potpuno krahiranje i urušavanje, pa zamalo i do samih temelja. Jasno je nama kako funkcionira nogometni svijet, to jest, biznis, jasno nam je da Dinamo ne može opstati bez prodaje najboljih igrača, niti kažemo da treba biti drugačije, niti je to suština cijele priče.

Igor Kralj/PIXSELLFoto: PIXSELL

Krah u godinu dana

Dinamo je u samo godinu dana od momčadi koja je mogla poremetiti račune puno jačima i bogatijima od sebe, momčadi koja igra nokaut fazu Europa lige i skuplja impozantan broj bodova u grupnoj fazi lige prvaka, nadigrava Atalantu, hit-momčad Serie A, drži u egalu Manchester City više od poluvremena i hrva se sa Šahtarom za nokaut fazu Lige prvaka, došao do momčadi koja ispada iz kvalifikacija od Ferencvaroša i koju bez većih problema nadigraju znatno slabije momčadi Prve HNL.

Glupo je da se čak i retorički zapitamo kako je to moguće. U Dinamu je to postala čista rutina. Svega sezonu i pol uspjeli su, nekako, izdržati s najboljim trenerom u novijoj povijesti, Nenadom Bjelicom. Uveo je čovjek reda, stvorio je ekipu koju je bio čisti gušt gledati, jasno se vidio njegov potpis, jasno se vidjela ideja u igri, filozofija, momčad je baratala s podosta ozbiljnih i efikasnih mehanizama na koje u HNL-u gotovo nitko nije imao odgovor, a nisu baš svi niti u Europi mogli s “modrima”. Bio je to Dinamo zbog kojeg je vrijedilo doći na tribinu, zbog kojeg se konačno isplatila kupiti karta, šal, dres, zbog kojeg se isplatila kupiti TV-pretplata. Bio je to Dinamo koji je zaslužio podršku navijača i u konačnici, bio je to Dinamo koji je konačno nakon desetak godina vratio navijače na tribine.

Usudimo se reći da je tim navijačima bilo sasvim svejedno tko igra, je li to Dani Olmo, domaći dečko Lovro Majer, je li to Teophile-Catherine ili Joško Gvardiol. Sasvim je bilo nevažno koja to imena sačinjavaju momčad, važno je bilo da ti igrači, ponajviše zahvaljujući treneru koji ih je vodio, konačno znaju za koga igraju, konačno znaju da će ih netko nagraditi pljeskom čak i kada izgube utakmicu, a to su navijači Dinama uvijek radili onoj ekipi koja je to i zaslužila.

Marko Prpic/PIXSELLFoto: Marko Prpic/PIXSELL

Od sudbine se ne može pobjeći

Međutim, da ne evociramo više lijepa vremena posebice kada smo otvorili komentar onako notornim citatom. Nije bajka trajala dugo, niti je vjerojatno bilo predviđeno da ona potraje. Bjelica je počeo smetati, to je bilo evidentno. Može Zoran Mamić danas pričati što želi, da je Bjelica sam htio otići, da je samo tražio šansu da ode, da nije pristao na smanjenje plaće… Ali pitamo se mi, retorički dakako, zašto je onda, pobogu, htio otići iz kluba s kojim je mogao napraviti puno više, s kojim je mogao graditi tradiciju, status, stvoriti još jači renome i brend?

Je li to zato što se stvorio dojam da Zdravko Mamić više nije “glavni”, je li razlog što je Bjelica htio autonomiju koju zaslužuje kao menadžer u klubu, je li razlog što nije promovirao oveći broj mladih igrača na kojima klub planira uzeti ogroman novac već je gradio šaroliku, ali iskusnu ekipu koja je sposobna napraviti veće stvari? Je li razlog što su se tribine ponovo napunile i što se na njima ponovo počelo pojavljivati Mamićevo ime u negativnom kontekstu? Je li problem što su igrači počeli graditi dobar odnos s tim navijačima? Je li problem što im je Bjelica postao mezimac? Je li razlog to što se stvorila golema nada da ćemo konačno gledati Dinamo koji smo sanjali? Ne znamo, možda je sve navedeno, ali zapravo je i nevažno jer kako god se okrene od sudbine se pobjeći ne može.

Marko Lukunic/PIXSELLFoto: Marko Lukunic/PIXSELL

Zapeli u limbu

Nama se jednostavno čini da Dinamo zapeo u limbu, u limbu koji nekome savršeno odgovara. Kao po nekoj kazni, svaka lijepa priča u Dinamu, jednostavno mora imati tragičan kraj. Dinamo je danas opet na početku, opet je tamo gdje je bio prije dolaska Bjelice i to je bilo jasno još proljetos kada je letargija pokosila momčad i nažalost još uvijek nije napustila svlačionicu, barem ako je suditi po onome što prikazuju na terenu.

Dinamo će vjerojatno izboriti Europa ligu, ali ne bi se baš usudili prognozirati im proljeće u Europi, posebice ne nakon izdanja koja su pokazali proteklih mjeseci. Izdanja u kojima se ne nazire niti neka filozofija, u kojoj se ne nazire neka volja kod igrača i trenera, u kojoj se ne nazire neka kvalitetna igra, izdanja u kojima su iščezle sve Bjeličine ideje i mehanizmi koje je uvježbao. Isprazan je to, dosadan i već sto put viđen Dinamo, ali ovaj put, posebice zbog koronakrize koja je i njih financijski znatno oštetila, moglo bi se dogoditi i nešto gore.

ProfimediaFoto: Profimedia

Egzodus

Naime, ovih dana čitamo, iz medija vrlo bliskih Dinamu koji kada i najave neki transfer na kraju ispadne da se on i ostvari, da Dinamo sprema nekoliko jakih izlaznih transfera veću ovom prijelaznom roku. Joško Gvardiol, Dominik Livaković, Antonio Marin, Amer Gojak, Emir Dilaver, svi oni bi, navodno, trebali napustiti klub. Spominjala su se tu i imena Lovre Majera, Luke Ivanušeca pa i Mislava Oršića i Brune Petkovića. Većina ili gotovo svi su na prodaju, a ako je vjerovati napisima pojedinih medija bliskih klubu, dobar dio će ih napustiti Maksimir do kraja ovog prijelaznog roka.

Dinamo ove sezone neće dobiti financijsku injekciju u obliku premija koje nosi Liga prvaka, a koja iznosi oko 30 milijuna eura i koja je mogla pokrpati budžet za ovu sezonu, dobit će onu mizerniju koja nosi Europa liga, ako se uopće tamo i plasiraju, a to znači da se budžet mora pokrpavati prekomjernom prodajom ključnih igrača. Gvardiolov transfer iznosit će negdje između 15 i 20 milijuna eura, ostali će pak, ako ih i bude, biti znatno manji, tek će onaj Livakovićev možda sezati iznad 10 milijuna eura. Dakle, da bi pokrili sezonski budžet i izbjegli krizu i mogući financijski krah, morat će prodavati i igrače koji još nisu dosegli očekivanu prodajnu vrijednost, koji se još nisu dokazali, a to znači da će ih prodavati ispod cijene.

Goran Stanzl/PIXSELLFoto: Goran Stanzl/PIXSELL

Točka puknuća

Ako je dosita vjerovati tim napisima, Dinamu slijedi egzodus kakav nismo vidjeli već godinama. Pazilo se do sada da po sezoni ne odu više od dvojice važnih igrača i pazilo se da za njih uvijek postoji adekvatna zamjena, ali zamijeniti pet ili šest ključnih igrača u pola sezone ili sezonu je gotovo nemoguća misija. Mogla bi to biti točka puknuća Dinama. Da, Dinamo ima jake mlade igrače, ali teško da oni u kratkom roku mogu preuzeti uloge ključnih igrača, teško da mogu igrati na dvije, tri fronte, a istovremeno se nositi s ne baš najzdravijom atmosferom u klubu i oko kluba.

Teško će se nositi i s golemim pritiskom koji će na njih svaliti mediji pa i sam klub koji će očekivati i naslov prvaka i plasman u Europu. Mogao bi to biti začaran krug u kojem će izgorjeti mnogi mladi igrači na koje se računalo, začaran krug u kojem će mnogi od njih biti prodati prerano i prejeftino jer Dinamo si baš i neće moći priuštiti tri, četiri sezone uigravanja i stvaranja “hypea” oko nekih igrača kako bi ih što skuplje transferirali.

Goran Stanzl/PIXSELLFoto: Goran Stanzl/PIXSELL

Ostavite svaku nadu

Ne pamtimo kada je posljednji put situacija na Maksimiru bila ovako beznadežna. Navijači su nedavno opet najavili bojkot zbog Mamića, bilo je jasno protiv Cluja u drugom pretkolu Lige prvaka da će se ove sezone teško izboriti ulazak u skupinu, a potvrda je stigla odmah protiv Ferenca.

U HNL-u ih nadigravaju momčadi poput Slaven Belupa, Varaždina, trener Mamić i dalje luta i traži neki sustav, iako je u klubu već godinama i bio je menadžer više od dvije godine, te na koncu i sportski direktor. A u klubu i oko njega se ovih dana priča isključivo o transferima, preživljavanju i zaradi. Pa eto ako ste mazohist, ako volite gledati uspone i padove svog kluba na “fast forward”, iz sezone u sezonu, onda izvolite – uđite i ostavite svaku nadu.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr