Bila je srijeda ujutro tog 5. travnja 2017. kada je Daniel Gómez Flores, mladi 20-godišnji igrač meksičke Tijuane krenuo na doručak u — drugu državu.
Tijuana je grad na samoj granici Meksika i Sjedinjenih Američkih Država, pa mnogi građani svakodnevno putuju u, primjerice, San Diego, koji je udaljen tek 30-ak kilometara. Flores, koji se probijao kroz redove rezervne momčadi Xolosa odlučio je kako će doručak prije treninga odraditi u popularnom američkom lancu zalogajnica Denny’s. Stigao je na granični prijelaz Otay Mesa, na kojem su mu graničari primjetili čudno stanje rezervne gume u prtljažniku. Podrobnijim pregledom gume istina je izašla na vidjelo; Flores, koji je imao i američku putovnicu, nije išao tek doručkovati prije treninga. U toj gumi je na kraju pronađeno više od 20 kilograma metamfetamina, vrijednog gotovo pola milijuna dolara koji je trebao predati za daljnje raspačavanje.
Floresova priča samo je jedna od više sličnih, karakterističnih za polarizirajući odnos meksičkog nogometa i društva koji nekako objedinjava najbolje i najgore za problematičnu kulturu mladih u toj državi.
Ranije ovog mjeseca meksička Liga MX, jedno od najuzbudljivijih nogometnih natjecanja izvan Europe, započela je svoju Clausuru. Kao i mnoge južnoameričke lige, Liga MX je zbog povećane kompetitivnosti uvela podijeljeni format kako bi održala razinu zanimljivosti što je moguće većom; pobjednici Aperture i Clausure, odnosno jesenskog i proljetnog turnira, u srpnju se susreću u velikom sudaru nazvanom Campeón de Campeones koji će utvrditi konačnog prvaka. Općenito, format s dvaput po 17 utakmica drži napetost na ogromnoj razini, a kako se ispadanje iz Lige MX računa prema akumuliranom broju bodova unazad tri sezone, momčadi koje nemaju baš šanse konkurirati za naslov prvaka također moraju stalno održavati svoj bodovni konto da ne bi potpale pod rizik od eliminacije.
Ta napetost, uz izraženu nogometnu kulturu — kako u samom Meksiku, tako i među brojnim pripadnicima dijaspore koja živi u Sjedinjenim Državama — čini Ligu MX jednom od najgledanijih liga na svijetu. Prošle je sezone imala prosječnu gledanost od 23.202 gledatelja, a El Súper Clásico u kojem se sastaju Club América i C.D. Guadalajara jedan je od najgledanijih derbija na svijetu — lani ga je uživo gledalo čak 69.486 gledatelja. Dakako, sve to je zalog za ogromni interes oglašivača i TV kuća, pogotovo s ogromnim brojkama koje utakmice akumuliraju putem prijenosa unutar, ali i izvan meksičkih granica.
Ogromni bazen talenata
Tu počinje i drugi dio priče.
Liga MX je u ovom obliku službeno upogonjena 2012., kada se, slično kao u Engleskoj 20 godina ranije, oformila organizacija zvana LIGA MX / ASCENSO MX, koja je od Meksičkog nogometnog saveza preuzela upravljanje najelitnijim razredom meksičkog nogometa. Najupečatljivija promjena uslijed te mini-revolucije bila je oko TV prava, koja se u Ligi MX distribuiraju sasvim decentralizirano, tako da svaka momčad pojedinačno bira svoju TV kuću kojoj će prodati prava na svoje domaće utakmice. Manifestacija toga može biti itekako konfuzna, pa ste tako jedno vrijeme domaće utakmice CD Guadalajare, ponajvećeg kluba u državi, mogli pratiti samo na njegovu klupskom kanalu koji je pokrenuo nezadovoljan ponudama komercijalnih TV kuća. Na prvu je to pomalo i teško za poloviti, ali na kraju svake priče je novac koji se upumpava u toj ogromnoj utrci na terenu i izvan njega, a koji raste iz sezone u sezonu.
Liga MX je s vremenom uravnotežila kvote domaćih i inozemnih igrača tako da su više išle u korist stranaca, poput bivšeg francuskog reprezentativca Andréa-Pierrea Gignaca, koji je unatoč dobroj formi u Marseilleu 2015. preselio u Tigres. Ondje trenutno nastupa i Enner Valencia, koji je u ljeto 2017. prešao iz West Hama za 15 milijuna eura. Ali — za razliku od, primjerice, Kineza — Meksikanci imaju ogromni bazen talenata koje mogu razvijati, što se najbolje očituje i na mladim reprezentativnim selekcijama. Meksička reprezentacija do 17 godina je u devet sudjelovanja na CONCACAF kupu, regionalnom ekvivalentu Europskog prvenstva, tek dvaput propustila finale, dok je selekcija do 20 osvojila 13 od 21 izdanja istog turnira.
Usto su mladi Meksikanci i na globalnoj razini dolazili do zapaženih rezultata; na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji 2011. bili su brončani, dok su 2017. u Južnoj Koreji ispali u četvrtfinalu, a njihova olimpijska selekcija osvojila je zlato u Londonu 2012.
Međutim, u Ligi MX mladi igrači nisu dobivali previše šansi upravo zbog tih kvota definiranih visokom kompetitivnošću lige; rijetko je koji trener bio spreman davati priliku mladićima i tako riskirati poziciju unutar tog relativno malog broja utakmica. Rezultat svi većinom traže u provjerenim i dobro plaćenim igračima koji u Meksiko dolaze iz Sjeverne i Južne Amerike. Iznimku je predstavljao jedino CD Guadalajara — odnosno Chivas, kako ga zovu u Meksiku — koji gaji nešto nalik politici Athletic Bilbaa, s rosterom koji se sastoji isključivo od meksičkih igrača. No ni ondje to ne podrazumijeva da su u pitanju ujedno i igrači odgojeni u vlastitoj omladinskoj školi.
Pet milijuna djece i adolescenata u ekstremnom siromaštvu
Od ove sezone su zato na razini lige ponovno promijenili pravilnik: prema njemu je svaka momčad trebala osigurati 765 minuta za igrače rođene 1997. ili mlađe unutar Aperture, odnosno 1.000 minuta igračima rođenima 1998. i mlađima u Clausuri. Kazna za neispunjavanje takvih odrednica je oduzimanje bodova, pa se tome pristupilo vrlo ozbiljno. Cilj je da se povećanjem naglaska na razvoj domaćeg talenta omogući razvoj zvijezda poput Javiera Hernándeza ‘Chicarita‘, Héctora Morena, Andrésa Guardada i Hirvinga Lozana, posljednjeg u nizu prominentnih igrača koji su razvoj dobili u domaćem okruženju prije uspješne karijere u Europi.
Razvoj mladih igrača od krucijalne je važnosti za razvoj meksičkog društva u cjelini.
Prema izvještajima iz 2017. gotovo pet milijuna djece i adolescenata u Meksiku živi u ekstremnom siromaštvu, a prema UNICEF-u od ukupne brojke od 40 milijuna djece i mladih u državi njih barem polovica (!) živi u siromaštvu. U zemlji u kojoj dobar dio populacije živi od 120 dolara mjesečno, zaista je veliki podvig osigurati egzistenciju sebi i svojoj obitelji.
Zbog toga se, kao i u mnogim drugim zemljama koje se bore s velikim siromaštvom, mnogi okrenu nogometu kao rijetkom izlazu. Osim toga, klubovi koji imaju organizirani i sistematizirani rad s mladima — poput CF Pachuce, iz čije su poznate akademije krenuli Lozano, Érick Gutiérrez te Héctor Herrera, koji su također bili dio reprezentacije na prošloljetnom Svjetskom prvenstvu — osiguravaju i formalno obrazovanje. Načelno je to pozitivna priča o nogometu koji pomaže djeci onoliko koliko može, a to zapravo i nije malo.
Liga MX je liga u kojoj igrači koji se uspiju probiti do prvih momčadi mogu računati na itekako lukrativan život. Prosječna godišnja plaća u ligi prelazi 300.000 dolara i to je stavlja među 10 najbogatijih liga na svijetu za igrače; po tom pitanju izvan Europe bolje kotiraju jedino Kinezi i Brazilci. Taj novac je nezamisliv za nekoga siromašne pozadine, ali to znači i da je želja za uspjehom tolika da na trenutke može postati nezdrava. Kada u računicu ubacite strukturalne probleme koji ograničavaju etabliranje mladih Meksikanaca među tom nogometnom elitom, problem eskalira do te mjere da se događaju strašni scenariji, poput onog Floresova s početka teksta.
Popularnost je još jedan toksični element razvoja u meksičkom nogometu, što je zapravo svojstveno mladim igračima koji u trenutku kao pripadnici samog dna društva počnu zarađivati novac kakav velika većina meksičkih građana ne može ni zamisliti. Mnogi od njih se okrenu tulumarenju i trošenju, a kad zbog toga napraviti korak naprijed profesionalizmu, ostaju na visokoj plaći, a klubovi na prenapuhanim budžetima.
“Neki će uspjeti debitirati za prvu momčad i postati vrlo dobri igrači, ali drugi će zaostati putem zbog niza različitih distrakcija” tvrdi Miguel Gómez, trener u Pachucinu omladinskom pogonu. “Ti mladići ne stavljaju dovoljan naglasak na obiteljske vrijednosti jer im roditelji zbog svojih poslova nisu prisutni, pa su prepušteni sami sebi. Tada donose krive odluke.”
A oni koji će između ostalog profitirati od krivih odluka su oni koji u Meksiku kontroliraju velik dio društva. Naravno, riječ je o narkokartelima.
Márquezov ‘Ujak’
Legendarni Rafael Márquez je prošle sezone u dresu svog dječačkog kluba Atlasa završio blistavu karijeru koja je uključivala igranje za Barcelonu, kao i rekordnih pet nastupa na Svjetskim prvenstvima u dresu meksičke reprezentacije. Čovjek je to na kojeg se ugledaju vjerojatno svi mladi nogometaši u zemlji i koji je jedan od općenito najvećih igrača u meksičkoj povijesti.
No, u ljeto 2017. javnost je potresla informacija koja je omiljenog Márqueza povezala sa zloglasnim narkokartelima, zbog čega mu je zabranjen ulazak u Sjedinjene Američke Države. Márquezu su pronašli navodne poveznice s Raúlom Floresom Hernándezom, poznatijem pod nadimkom El Tio, odnosno, ‘Ujak’. Hernández je visoko rangiran krijumčar droge, a Márquez je osumnjičen da je zajedno s još 22 ljudi otvarao poduzeća koja su pomagala u pranju novca za narkokartele. Radi se, između ostalog, i o školi nogometa koju je Márquez otvorio, a zbog toga mu je do okončanja postupka blokirana sva imovina u SAD-u, gdje je i proveo dio karijere igrajući za New York Red Bulls. Sam se Márquez od aktivnog igranja oprostio prošlog ljeta nakon svog petog Svjetskog prvenstva.
Bile te optužbe na kraju potvrđene ili ne, činjenica da je takav idol uopće doveden u korelaciju s najgorim kriminalcima dovoljno govori o tome kakve šanse imaju oni anonimni klinci koji donesu krive odluke i tako ispadnu žrtve pritiska uspjeha koji im donese sve, ali im može sve i oduzeti.
Početak Clausure u Ligi MX znači i novu publiku na globalnoj razini koja će sa zanimanjem pratiti tu atraktivnu i posebnu ligu, ali će pritom slabo poznavati njenu kompleksnu i mračnu pozadinu. Onu koja mladima daje tračak nade i obećanje da će im omogućiti bijeg iz siromaštva i opasnosti, ali skriva mnoge stranputice, kušnje i prečice do crne kronike umjesto do naslovnica.
