Uistinu je teško razumjeti kaos u kojem radi i djeluje splitski Hajduk, ali je lako razumjeti da zbog takvog kaosa klubu ne ide ni približno dobro u posljednje vrijeme. Štoviše, ide mu tako loše da je na jedvite jade izbjegao stečaj i bacanje u županijsku ligu, što bi bilo po slovu zakona da Grad Split nije odlučio dati jamstvo svom klubu za kredit od 30 milijuna kuna.
A za taj kaos i potencijalnu opasnost stečaja, svojevrsne propasti kluba, krivi su doslovce baš svi u i oko njega! I bivše uprave, i igrači, i navijači. Pa i vlast u gradu i županiji. U priči oko posrtaja Hajduka uistinu nema nevinih. Hajdukova kriza traje već godinama, skoro pa i dva desetljeća, pa se i naša javnost praktički navikla na teze o krizi u Hajduku... I u općem kolapsu društva posrtaj Hajduka malo koga brine, osim jezgre najžešćih navijača.
Hajduk kao ikona hrvatskog sportskog života i nogometa dugo je 'na aparatima' i svježi događaji oko jamstva za kredit, kojim bi se Hajduk spasio od stečaja, tek su točka na 'i' svih događaja oko splitskog kluba. Dakako, kriza rukovođenja i rezultata utječe i na financijsku situaciju u klubu, a ta je situacija doslovce dramatična. Hajduk je dužan, ne isplaćuje plaće, jedva funkcionira... I to traje dugo, predugo.
A što se sve nije pokušalo ne bi li se Hajduk izvadilo iz gliba. Nema što nije. I baš ništa nije uspjelo. To ne može biti slučajno i zaključak ne može nego biti takav – za propadanje Hajduka su krivi svi i u njemu i oko njega.
Zaista je nevjerojatno da klub koji je okružen tolikom ljubavlju i podrškom navijača propadne na tako 'slavan' način. Čim se Hajduk malo uzdigne, tribine poljudskog stadiona su pune, ožive i Split i Dalmacija. I to opet ne znači ništa za opstanak kluba, jer u klubu se smjenjuju poput filmskih traka uprave kooptirane iz političkih stranaka koje trenutačno vladaju.
Hajduk je 1994. godine došao i do četvrtfinala Lige prvaka i zaradio tada enormnih 10 milijuna maraka i svi su mislili da je klub osigurao svijetlu budućnost. Međutim, od tada i kreće pad Hajduka, da bi ovih dana taj slobodan pad doživio kulminaciju, tresak o tlo.
Istina, navijači su okupljanjem ispred zgrade splitske Banovine uspjeli napraviti pritisak na Grad Split za jamstvo oko kredita koji bi trebao spasiti Hajduk. No, slične stvari su se događale u nedavnoj Hajdukovoj povijesti i uvijek bi Hajduk za godinu-dvije dana iznova bio na konopcima poput premlaćenog boksača. Teško će i ubuduće ovim načinom upravljanja izbjeći sličnu sudbinu.
Usput su u Hajduku tražili krivce i u Hrvatskom nogometnom savezu, Dinamu, Mamiću, makar je i laiku jasno da je Hajdu za svoj posrtaj, propadanje isključivo sam krivac.
Hajduku novca uvijek nedostaje, što je dokaz lošeg vođenje kluba svih uprava u zadnjih dvadesetak godina, a loša uprava kadrovira i loše igrače, nestručne trenere, na kraju se uzimaju sve jeftiniji nogometni djelatnici, što rezultira potpunom Hajdukovom nekonkurentnošću u našoj nogometnoj ligi.
Kako novca uvijek nedostaje, izmišljale su se metode kako do njega doći. Pa su u klub četvorica Vatrenih prije desetak godina, za vrijeme predsjednikovanja Branka Grgića, uložila četiri milijuna eura. Da, Alen Bokšić,Aljoša Asanović,Slaven Bilići Igor Štimac posudili su Hajduku svaki po milijun eura kako bi klub stao na noge i prevladao krizu. Dali su taj novac, svi su ih slavili, klub je novac na brzinu spiskao, kriza nije izbjegnuta, a spomenuta četvorica do danas svoju posudbu nisu dobili natrag.
Kako to nije pomoglo, pristupilo se drugim metodama prikupljanja novca. Pa je izmišljena dionica od pet stotina kuna kako bi se pomoglo Hajduku. Dio navijača uistinu je dao novac kupujući kvazidionice koje danas ne vrijede ni kunu. Ne vrijede jer se ne mogu prodati. Simpatizeri Hajduka koji su kupili dionicu mogu čuvati taj papir kao dokument da su željeli pomoći Hajduku, no ta dionica nema nikakvu nominalnu vrijednost, osim, eto, sentimentalnu.
Kad je i nakon toga 'vrag' i dalje bio sklon, šali tako je i klub padao u sve veće i veće dugove. Pa je izmišljena i privatizacija kluba u vrijeme kad je u Hrvatskoj premijer bio Ivo Sanader. On je doista inzistirao na Hajdukovoj pretvorbi, fond dionica je raspoređen, prodan, između navijača, četvorice Vatrenih kojima je klub bio dužan, nekih tvrtki i Grada Splita, kojem je pripao većinski paket dionica. Koje su i danas bezvrijedne. Skupilo se tu desetak milijuna eura koji su ubrzo nestali. Kako, zašto, na to danas nitko ni moralno ne odgovara, kamoli sudski. Usput, Hajduk nije ostvarivao nikakve uspjehe i novi svježi kapital se nije uprihodio.
Usput, Hajduk je u posljednjih dvadesetak godina i prodao najveći dio svojih igrača, bilo je tu zanimljivih transfera, no taj novac isto je netragom nestao, potrošen na kojekakve ideje bivših uprava. Hajduk je prodavao uvijek, a uvijek je nedostajalo novca. Pogledajte, uostalom, listu najboljih prodanih igrača u posljednjih dvadesetak godina:
Aljoša Asanović, Alen Bokšić, Robert Jarni, Igor Štimac, Slaven Bilić, Goran Vučević, Joško Jeličić, Stipe Andrijašević, Milan Rapaić, Ardian Kozniku, Ivica Mornar, Tomislav Erceg, Dean Računica, Ante Miše, Darko Butorović, Nenad Pralija, Josip Skoko, Vedran Runje, Igor Tudor, Ivan Jurić, Jurica Vučko, Mate Baturina, Stipe Pletikosa, Darijo Srna, Ivan Bočnjak, Stanko Bubalo, Mate Bilić, Josip Buljat, Hrvoje Vejić, Goran Sablić, Mario Carević, Ivan Leko, Vlatko Đolonga, Srđan Andrić, Mato Neretljak, Nino Bule, Darko Miladin, Nikica Jelavić, Niko Kranjčar, Mirko Hrgović, Mladen Bartolović, Dragan Blatnjak, Ante Rukavina, Nikola Kalinić, Drago Gabrić, Jurica Buljat, Anthony Šerić, Florin Cernat, Senijad Ibričić, Danijel Subašić, Ivan Strinić, Ante Vukušić...
Slom Hajduka razbjesnio je navijače koji isto snose odgovornost. Opredijeljeni uvijek za neke opcije radili su pritisak na uprave klubova, a da pritom nisu snosili odgovornost. K tome, navijači su se isticali brojnim incidentima i klub je u razdoblju neovisne Hrvatske samo UEFA-i i HNS-u platio više od milijun eura kazni. Navijači kojima bi cilj trebao biti podržavanje kluba to ne bi smjeli činiti, to je barem jasno. Često ističući "kako klub vole više od sebe", navijači su akcijom Naš Hajduk preuzeli vodstvo kluba, na način da članarinom za tu akciju sami navijači biraju nadzorni odbor kluba, koji će, kao, kontrolirati upravu. Očito ni to nije uspjelo, kao ni dioničarstvo, posudbe, transferi i sve ono što je Hajduk u posljednje vrijeme radio.
Upravo je zapanjujuće da za slom Hajduka, u kojem sigurno nije nedostajalo ni vrhunskog gospodarskog kriminala, nitko nije kazneno odgovarao. Klub je praktički za dlaku izbjegao stečaj, potrošen je golem novac, predsjednici, uprave i sportski direktori su se smjenjivali i baš da nitko nije odgovarao?
No, to je već klasična hrvatska priča i Hajduk nalikuje na brojne slične priče u Hrvatskoj. Sve oteto, sve uzeto, a nitko nije odgovarao!
