Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR

MIRO PAR: Veliki Žuti je genijalac, ali jedna me stvar kod njega jako smeta. Kako mu to već netko nije rekao…

Miro Par piše o genijalnosti Roberta Prosinečkog, ali i jednoj neobičnoj stvari koju radi kao komentator

Teško mi se odlučiti koji je najbolji potez u karijeri najtalentiranijeg i tehnički najpotkovanijeg igrača s ovih naših područja, moguće i šire, kojemu bi i cjelokupna španjolska reprezentacija pozavidjela na posjedu lopte tijekom jedne utakmice, a čije ime nije potrebno, kažu, posebno spominjati, već je sasvim dovoljno reći – “Žuti”. Ukoliko ste, naravno, malo bolji poznavaoc prilika, nije na odmet ni ispred toga dodati i ono: “Veliki”.

Da li je to, dakle, onaj kad je u prvoj utakmici Svjetskog Prvenstva 1998. godine zarolao onog nesretnog Jamajčanina iz živog zida, koji i dalje traži kompas ne bi li se orijentirao natrag prema svome karipskom otoku, te jednim mangupskim lobom zavarao njihovog golmana koji je, kao uostalom i svi ostali, a neki kažu i sam “Veliki Žuti”, računao na centaršut, ili je to ipak, pitam se, onaj pogodak za vodstvo od 1:0 protiv Nizozemske u zadnjoj utakmici naše reprezentacije na spomenutom prvenstvu prilikom kojega je trojicu Nizozemaca okrenuo na prostoru manjem od izloga u amsterdamskom “Red light districtu”…

Doduše, moguće je da je taj, jedini nogometaš na svijetu koji je na dva svjetska prvenstva postigao pogodak za dvije različite reprezentacije (za Jugu ga je dao 1990. u skupini protiv UAE-a. Također efektan lob), moguće je dakle, da je taj nogometni virtuoz i igrač čije se ime itekako isplati ukucati u “Youtube”, te gledajući njegove minijature i virtuozne driblinge provesti nekoliko sati, imao i boljih poteza od ovih ranije navedenih.

MIRO PAR JE SASVIM UVJEREN: Slobodno se zadužite kako bi uložili na pobjedu Brazila. Na kraju ćete dvostruko slaviti 

Minijature iz Reala i Barce

Imao ih je, moguće, za vrijeme svojih igračkih dana u Realu i Barsi. Klubovima za koje se i ne može previše igrača pohvaliti da su tamo igrali. Ili, štajaznam, na Svjetskom Prvenstvu za juniore u Čileu (1987.g), kada je u jakoj konkureciji igrača koji su u godinama koje su uslijedile itekako ostavili traga po nogometnim terenima diljem Europe, proglašen najboljim igračem tog prvenstva.

A, nešto ranije spomenuta “Youtubeova” arhiva pruža i dobar uvid u njegove minijature za vrijeme igračkih dana u Portsmounthu, koje sam osobno ja, Miro Par, možda i najmanje upratio jer je tih godina engleska liga bila posljednja rupa na sviralu i “Peticu” bih redovno prestajao gledati nakon “Serie A”.

Njegov potez koji mi se najmanje sviđa

O danima u Dinamu i Zvezdinoj šampionskoj generaciji, koja bi to bez njega jako teško bila, da ni ne pričam, a siguran sam da je i u Dragovoljcu, klubu gdje je svoju karijeru već lagano privodio kraju, znao proturiti pokoju loptu kroz noge i pošteno zaslužiti porciju graha za koju je, po Rođinim navodima, u tome klubu igrao…

Ipak, ako me se pita za njegov potez koji mi se najmanje sviđa, a koji ponavlja najmanje jednako učestalo kao što je za vrijeme svog drugog angažmana u Dinamu, tadašnjoj Croatiji, vraćao loptu u vlastitu polovicu – tu nemam nikakvu dvojbu. To je, bezbeli, njegovo je nesvjesno prćkanje po licu, uhu i nosu dok priča!

(O tome nešto više u nastavku…)

MORA LI PONEDJELJAK BITI NAJGORI DAN U TJEDNU? Ovaj kada imamo 4 utakmice na Svjetskom prvenstvu to svakako nije 

Zašto mu to nije rekao neki prijatelj?

Elem, primijetio sam to i ranije, dok je davao izjave za televiziju još uvijek kao igrač, a onda kasnije i kao trener, ali kako sam vjerovao da će mu neki dobronamjerni prijatelj iz njegove “Prosikito” pizzerije ili, s malonogometnog terena gdje je Robi nastavio nizati uspjehe, ukazati na to, te da će Robi prilikom slijedećeg intervjua smisliti nešto pametnije što će s rukama, kada već ne može, k’o čovjek, pripaliti jednu, nisam se time previše bavio.

“Uostalom…”, pomislio sam tada, “i ne pojavljuje se toliko često na TV-u da bi morao paziti na svoj govor tijela!”

Sredinom 2014.godine, međutim, nakon trenerskog angažmana u Turskoj i glumačkog u reklami za Kutjevački gemišt, “Veliki Žuti” – taj posljednji nogometni romantik i svakako jedan od većih heroja moje mladosti – prihvatio je sukomentatorsku poziciju na HRT-u i, dok je Atletico Madrid junački gazio Mourinhov Chelsea u polufinalu Lige Prvaka, sjećam se toga kao da je bilo jučer, on je u studiju, kraj elokventnog Igora Štimca koji je, nota bene, za tu prigodu odlučio odjenuti odijelo Al Caponeovog potrčka iz prohibicijskog razdoblja s početka 20-ih godina prošlog stoljeća u Chichagu (isplati se potražiti tu sliku na internetu), Robi je dakle, za to vrijeme, vrijedno prćkao po uhu dok je govorio, ćaćkao ga i, trljao krmeljave oči…

Isto se događa i tijekom ovog prvenstva

A, isto to se, eto, nastavilo i za vrijeme komentiranja Svjetskog prvenstva u Brazilu, dok je pomalo bezvoljno sjedio kraj analitičnog Antona Samovojske i Brune Kovačevića koji na listu svojih životnih postignuća, uz dokumentarni film o obitelji Kostelić, te autorstvo teksta za pjesmu njegova šulkolege Borisa Novkovića “Tamara”, može uvrstiti da je tih dana uzgojio bradu kao Conchita Wurst.

Ne moram posebno ni spominjati da se ista stvar, primijetili ste, događa i tijekom ovog prvenstva u Rusiji…

Stoga, koliko god mi “Žuti” bio drag, te unatoč činjenici da njegova Panini sličica i dalje krasi ulazna vrata moje dječje sobe u roditeljskom domu, nisam se mogao suzdržati da ga ovim putem zamolim, isto kao Brunu Kovačevića da se obrije, da – za njegovo dobro, ali i nas gledatelja koji bi ga više voljeli pamtiti po onim lijepim potezima kao što je pogodak za tadašnju Croatiju protiv Manchester Uniteda u Ligi Prvaka, ili kako je u tom istom plavom dresu potopio Celtic – ruke stavi u džepove.

Ili, ako ni to nije primjereno za TV, da ih, štajaznam, poput Samovojske – “koristi kao oružje”.

Žuti je zvijezda svjetskog kalibra

Pri tome, naravno, treba biti sasvim pošten i reći da Robi to ne radi iz manjka kulture ili zato što je nepristojan, već upravo suprotno – a to će vam u svakoj knjizi koja se bavi govorom tijela pisati već na prvoj stranici – zbog jedne lijepe i, pogotovo kod nogometaša rijetke osobine, a zbog koje je i taj njegov najgori potez mnogo bolji i od najboljeg poteza bilokoga drugog: skromnost! (Nešto što njegovom komentatorskom partneru u studiju kronično nedostaje)

Žuti je, naime, unatoč tome što je zvijezda svjetskog kalibra, prije svega jedan skroman i sramežljiv čovjek koji prilikom govora izbjegava sugovornika pogledati u oči, rijetko gleda i u kameru, često u pod, a dok je sva pozornost usmjerena na njega – kao što je to sada slučaj dok izvrsno analizira taktike, utakmice i igrače na HRT-u – prćka si od nelagode po licu, popravlja frizuru, te pomalo mrljavo govori…

Kako je to, međutim, jedina zamjerka spram te svjetske klase, dok bi se o svakom njegovom suigraču iz generacije mogao sastaviti jedan poduži popis, o nekima u DORH-u moguće već i jeste, nema nikakve sumnje da će prva asocijacija na “Žutog” uvijek biti oni virtuozni potezi s nogometnog terena, a zbog kojih obrambeni igrač protiv kojih je nastupao tijekom svoje itekako bogate karijere, ni danas ne spavaju mirno. Onaj Jamajčanin s početka priče, a koji zbog Robijeve finte i dalje luta negdje u Karipskom moru između Malih i Velikih Antila, on pogotovo…

Povratak na Net.hr