Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Legenda BiH otkrila zašto nije htjela doći u Zagreb!

‘Trenirao sam svjetske igrače, ali je on neponovljiv, jedan i jedini. On je bio umjetnik!’, jasno je rekao Miroslav Blažević. Zlatna kopačka Darko Pančev govorio je slično: ‘Bio je bogatstvo za svaki napad. Pasovi su bili nevjerojatni. Nekad bi me lopta pogodila, a da je nisam bio svjestan. Činilo mi se da bismo mi ostali igrači trebali plaćati da igramo u istoj ekipi s njim.’

On je Safet SušićPape. Legenda jugoslavenskog nogometa i gost ovotjednog Jedan na jedan. Sušiću je danas 57 godina, posljednje dvije sjedi na klupi reprezentacije Bosne i Hercegovine. Živi na relaciji BiH – Francuska i s nestrpljenjem čeka EURO. No, loptanje u Poljskoj i Ukrajini samo je jedan manji dio priče s nogometnom virtuozom.

Za početak, zašto Pape, odakle taj nadimak?
Nema neke posebne priče. To je dok sam bio mali nastalo nekako od imena. Safet – Papet – Pape, i tako sam ostao cijeli život Pape.

Krenuli ste iz lokalnog kluba Krivaje i postali ste ikona Sarajeva, dogurali do titule najvećeg umjetnika u dresu Paris Saint Germaina. Što je toliko posebno u vodi ili hrani u Zavidovićima?
Teško je objasniti. Bilo je talentiranih igrača, čak i boljih od mene u mom malom mjestu. Zašto sam isplivao? Otkako pamtim koristio sam svaki trenutak da izađem i igram fudbal, odnosno, kako vi kažete, nogomet. Prije škole, poslije škole, ništa drugo nije bilo bitno. Samo lopta, a da se i ne lažemo, nije ni bilo ničeg drugog osim nogometa.

Priča kaže da je Pape za Sarajevo u svim utakmicama zabio oko 250 golova, još toliko puta i asistirao, ali da se oni koje je predriblao ne mogu niti izbrojati. U čemu je tajna Sušićevog driblinga?

To se ne uči u klubovima. To je stvar koju naučiš na ulici, dok igraš kao mali. Imao sam veoma jake noge i mišiće. Nisam niti tako visok, pa sam lagano mogao promijeniti pravac. To je najvažnije u driblingu. Kreneš na jednu stranu, pa finta i odeš na drugu…

Željela Vas je cijela velika četvorka jugoslavenskog nogometa, a Vi niste nikad zaigrali za neki drugi klub u bivšoj državi osim Sarajeva. Zašto?
Samo je jedan razlog. Bilo mi je predobro da odem. Ja sam tip čovjeka koji kad se negdje dobro osjeća, nema razloga išta mijenjati, tražiti nešto novo. Imao sam puno prijatelja, život u Sarajevu za mene je bio odličan. Ljudi su me voljeli, čak i pisali pjesme o meni… Isto tako, kad sam igrao za PSG, zvali su me iz Italije. Tražilo me dosta klubova, ugovor mi je nudio i Marseille, ali nije bilo šanse da odem iz Pariza. Takav sam, zato sam skoro cijelu karijeru proveo u dva kluba.

Kad smo kod pjesama, u to doba u Sarajevu je bila i glazbena revolucija. Koju vrstu glazbe slušate, koja vam je omiljena pjesma?
Uh, davno je to bilo… Sjećam se početaka Harisa Džinovića i Halida Bešlića. Njihove pjesme žive i danas. Zdravko Čolić isto tako. To su sve i moji prijatelji. Zato nekog izdvojiti… Ne mogu, stvarno ne mogu. Naravno da uživam u njihovim pjesmama, volim zabavnu, volim narodnu glazbu.

Tko Vam je draži od hrvatskih velikana, Dinamo ili Hajduk, koga biste izabrali?
Imao sam ponudu Dinama iz sezone kada je bio prvak Jugoslavije. Meni je te 1982. ostalo par mjeseci prije nego što sam mogao otići u inozemstvo. Gospodin Zorislav Srebrić došao je po mene u Sarajevo. Vidjeli smo se, diskutirali, pregovarali. Izazov je bio velik, Dinamo je išao u Kup prvaka. S jedne strane sam htio otići, ali u Sarajevu sam imao sve. Čak smo i mi igrali u Europi, u Kupu UEFA-e, a to nije meni bila neka razlika. Da nismo igrali Kup UEFA-e, vjerojatno bih potpisao za Dinamo. Sjetim se toga i danas, ponekad i zažalim što nisam došao u Zagreb. Uskoro sam mogao preko granice, pa sam otišao u Francusku.

Nažalost, i rodili ste se 20 godina prerano, da igrate u današnje vrijeme, plivali biste u milijunima.
Ha, ha, ha. Vjerojatno ste u pravu, ali nema svrhe žaliti za nečim na što niste mogli utjecati. Kad sad gledam, šteta je što nisam mogao otići s neke 22 godine, promijeniti par velikih klubova, živjeti u nekoliko država, ali takav je bio zakon. Protiv zakona se ne može.

Što se u nogometu promijenilo u tih 20 godina?
Uvijek je bilo i bit će vrhunskih igrača. Ranije je možda malo lakše bilo igrati. Imao si više prostora na terenu. Danas su igrači okretniji, možda i brži, pa je teže doći do izražaja. Sada su puno više spremniji, ali ne treniraju više nego što smo mi trenirali. Pridodaje se više značaj fizičkoj pripremljenosti, naglasak je na tome, tehnika se zapostavlja. Nema više toliko tehničara kao što je bilo. Opet, onda pogledam kako igra Leo Messi

Ima li neki nogometaš koji danas podsjeća na Safeta Sušića? Koji je najbolji nogometaš s kojim ste igrali?
Uhvatili ste me, nisam baš razmišljao o tome. Teško je izdvojiti, ali mislim da je to Johan Cruyff, on je bio daleko najveći u moje vrijeme. Igrao sam i protiv Franza Beckenbauera, a najveći ikad su Pele, Cruyff i Maradona. Kako danas igraju Messi i Ronaldo, malo tko je igrao u povijesti. Messi je na najboljem putu da ih zasjeni. Ma po meni bi se već sada mogao smatrati najboljim svih vremena.

U reprezentaciji ste u debiju zabili dva gola. U drugoj utakmici hat-trick. Uza sve zvijezde, Jugoslavija nikad nije napravila nešto veliko. Ima li neki razlog?
Pa, nije da nikad nismo imali rezultat. Igrali smo četvrtfinale SP-a 1990. u Italiji. U Beogradu na EURU 1976. smo vodili 2:0 protiv Zapadne Njemačke u polufinalu, na kraju izgubili na produžetke. Objektivno smo tamo i zaslužili biti kvalitetom. Znate, mi smo možda previše cijenili sebe. Ne samo mi igrači, nego i novinari, publika. Manje smo poznavali ostale reprezentacije i govorilo se uvijek – mogli smo više. Nismo. Moglo se onoliko koliko se napravi. Uvijek je bilo boljih od nas. Nogomet je i sreća, ona puno znači. Sreća nam je okrenula leđa protiv Maradonine Argentine u Italiji. Uvijek ću pamtiti kako smo cijelu utakmicu izdržali s igračem manje. I onda na penale oni zabiju, ti pogodiš prečku. Da smo prošli, tko zna bi li nas itko dobio.

Što mislite o regionalnoj ligi?
Dobra je to ideja, kvaliteta bi se popravila. Gledam bosansku ligu, nema tu kvalitetnih momčadi, ali ni kvalitetnih igrača. Sve što vrijedi, sve bježi van s prvom ponudom. Mogla bi se napraviti takva liga, ali bi dominirale momčadi iz Hrvatske i Srbije. Nikad više se neće ponoviti onakva liga kao u Jugoslaviji. Igrači su bili do 28. godine u zemlji, to je razlog. Zamislite da iz inozemstva vratite sve igrače, da se to napravi u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini… Tek tada biste imali ligu kvalitete kao nekad.

Za koga ćete navijati u Poljskoj i Ukrajini?
Navijat ću… Uf, nisam se još odlučio… Sigurno bi mi bilo drago da Hrvatska nešto napravi. To iskreno mislim. Za Francusku isto tako, pa 30 godina živim u toj zemlji. Ali sumnjam da Francuzi nešto mogu na EURU. Prije će vaši. Mogla bi Hrvatska iskoristiti sve ove probleme u Italiji. Ne zavaravajte se, prvo mjesto je rezervirano za Španjolce. Za drugo mjesto će biti borba Italije ili Hrvatske. Irska? Ne vidim da mogu išta napraviti. Izgubili smo od njih u prijateljskoj utakmici na smiješan način, ali prijateljske utakmice baš i nisu mjerilo. Izgledaju dobro u obrani, ali kako gledamo prema naprijed, sve su tanji. Napad im ovisi o onom što igra u Americi, onom… Keaneu.

Znači, Bilić i društvo mogu među osam?
Možete i dalje. Kad prođe prvi krug, onda jedna utakmica odlučuje. Bit će sigurno bunkera, da se ne primi gol, igranje na 0-0 i čekanje penala. I onda treba sreća, što sam već rekao. Nema ništa i bez sreće.

Kakav nogomet očekujete na turniru?
Ne možemo očekivati neko veliko prvenstvo i spektakularne utakmice. Nemamo pravo na to. Iza mnogih igrača je 60-70 utakmica u sezoni. Već su potrošeni, a sad svi traže da još mjesec dana igraju na vrhuncu forme. Teško.

Postoji li neki igrač BiH koji bi pojačao Hrvatsku? Kojeg biste Hrvata željeli u svojoj momčadi?
Ne bi bilo loše da si uzmemo nekog, koristilo bi vama i nama. Hrvatskoj nedostaje sad napadač, čitao sam da Ivica Olić ne može, da se ozlijedio. Šteta je to velika. On puno znači za reprezentaciju, iako se pisalo da će startati s klupe. On je iskusan igrač, prošao je mnogo u karijeri, po meni je Olić lider na terenu. Tko još? Ja jako cijenim Luku Modrića, slab sam na tehničare, a on je po svemu i vrhunski igrač,

Za kraj, što je lakše biti, igrač ili izbornik?
Igrač, nema dileme. Kad se izgubi, igrač može biti i dobar u porazu ako odigra bolje od ostatka momčadi. Izbornik je dobar samo kad mu momčad pobijedi. Ponekad ni to nije dovoljno, traži se i da igra bude atraktivna.

Povratak na Net.hr