Razgovarali smo s novim trenerom Hajduka koji je upravo Telegram izabrao za svoj prvi veliki intervju

Iza Hajduka su već gotovo dva tjedna priprema. Prvih sedam dana radili ste u Splitu, a od ponedjeljka ste u Sloveniji, na mariborskom Pohorju. Jeste li zadovoljni uvjetima rada i hoće li biti dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu nove sezone, koja već kuca na vrata (prva utakmica igra se 2. srpnja, op. a.)?

Jako smo zadovoljni uvjetima na Pohorju. Malo smo izolirani, lijepa je priroda, svježa klima i sami smo na terenu. Hotel je na vrlo visokom nivou, možemo se služiti fitness centrom sa saunom i wellness centrom. Sami to koristimo tako da je uživanje još veće što se tiče rada i regeneracije poslije napornih treninga. Uvjeti su jako dobri, teren je vrlo dobar, možemo u miru raditi i koncentrirati se na tehničko-taktičke detalje koje želimo provesti. Moram iskreno kazati, sve je za pet. Što se tiče nadolazećih utakmica, vrijeme nam je neprijatelj, moramo svaki dan maksimalno iskoristiti. Tu je također i trening poslije treninga što se tiče analize postojećeg stanja i onoga što je bilo na treningu. Treninge snimamo i analiziramo, jednako kao i utakmice, tako da će iz svega toga proizaći neke upute za individualnu taktiku igrača kako bismo u ovom kratkom vremenu barem videoanalizom podignuli nivo igrača na višu razinu.
No vratimo se na vaš izbor za trenera bijelih. Još od odlaska Igora Tudora iz kluba početkom veljače Hajduk nije uspijevao pronaći trajno rješenje na klupi. Treneri su se mijenjali kao na traci, a uoči završetka prošle sezone vrtjela su se brojna imena kandidata za klupu. Od kada ste vi bili u kontaktu s Hajdukovim čelnicima i kad se odlučilo da će odabrati vas za trenera?

Prvi kontakt sa mnom iz redova Hajduka bio je već nakon odlaska Igora Tudora. Jednostavno, to se nije moglo realizirati odmah jer sam bio pod ugovorom u Werderu iz Bremena, ali sam tražio mogućnost da izađem iz svega toga. Ja sam objektivno već tada rekao da, ali meni nije bilo jednostavno odmah doći zbog ugovora u Bremenu. Međutim, u međuvremenu se to sredilo, razgovori su išli svojim tijekom i Werder mi je konačno dao zeleno svjetlo. Mi smo se na koncu našli na zajedničkoj liniji u kojoj sam ja pristao biti trener Hajduka.
Je li istina da ste u kontaktima s predsjednikom kluba Marinom Brbićem još otprije dvije godine, kako je to predsjednik Uprave rekao na vašem predstavljanju?

Istina je. Marin Brbić je mene već odavno kontaktirao, bilo je to prije možda i više od dvije godine. Imali smo jako dobar razgovor, međutim ja sam tada bio pod ugovorom i nemoguće je tu bilo nešto pomaknuti. U svakom slučaju, ja sam tom prilikom rekao da mogu pomoći Hajduku nekim savjetom ili u vezi dolaska ili odlaska nekih igrača iz inozemstva. To je bilo najviše što sam u tom trenutku mogao, ali kontakt je već tada bio uspostavljen.

Što vama znači izbor za trenera Hajduka i je li vam dugo trebalo da prelomite u sebi i da se nakon više od 25 godina boravka u inozemstvu poslom vratite u svoj rodni kraj?

Gledajte, ne samo ja nego većina ljudi koji su se rodili i živjeli u Splitu imaju u sebi taj Hajdukov gen. Kad se on probudi, to je jako teško kontrolirati. To su emocije, to je strast, ljubav prema tom klubu. U tom trenutku se sve zaboravlja, jednostavno te to vuče kao neki magnet i želja ti je u tom trenutku ogromna. Moram iskreno reći, ovih dana kad sam postao trener Hajduka dobio sam nevjerojatnu podršku sa svih strana, čestitke prije svega. S druge strane, iskreno me iznenadilo kad sam vidio velik broj navijača na treningu, ostao sam paf. Presretan sam da sada mogu i želim Hajduku pomoći, odnosno mislim da mogu sebe dati klubu. Znanje koje sam stekao radeći vani mogu prenijeti i ovdje, što se tiče rada s mladima, što se tiče tehničko-taktičkih stvari, što se tiče organizacije rada. Nogomet je isto tako evoluirao i krenuo naprijed tako da ima tu dosta sitnih detalja na kojima se može poraditi kako bi se nivo cijele momčadi malo podignuo na višu razinu. To je moj plan, a sad kako ćemo i kada to realizirati, to ne možemo znati. Ja se nadam da će to biti vidljivo vrlo brzo.

Je li dolazak na klupu Hajduka bio vaša životna želja?

Da, budući da je u meni još za vrijeme igračkih dana tinjala želja da budem dio Hajduka, a čak četiri puta sam bio nadomak bijelom dresu. Prvi put me zvao Josip Skoblar, ali trebalo je tada Split spašavati od ispadanja iz lige, zatim Tomislav Ivić kad je trebao postati trener, pa je onda sve već bilo gotovo kad me Jurica Jerković htio dovesti, ali sam već imao potpisan predugovor s Waldhofom iz Mannheima. Zadnji put me zvao Ivan Katalinić kad je Hajduk igrao Ligu prvaka, ali me moj trener tad nije pustio. Kad sam god trebao doći u Hajduk, uvijek bi nešto u tom trenutku iskrslo i nije se, nažalost, nikada realiziralo da zaigram za moj klub. I sada, kad se napokon realiziralo da postanem trener Hajduka, moram kazati da se ispunio moj životni san.
Javnost poprilično zanima vaša životna priča, koja je, recimo to tako, neobična za naše nogometne prilike. Rođeni ste prije 51 godinu u Splitu (7. srpnja 1964., op. a.) Kako je to bilo odrastati u Splitu 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća i kad ste se uopće počeli baviti nogometom?

A čujte, odrastanje u Splitu, kad se sjetiš onoga vremena, Bača, kupanja, izlasci u fronte, Ce Ce (diskoklub, op. a.)… to su bili posebni gušti. Cijela momčad koja je tada igrala, svi zajedno smo išli na pašte i na limunadu u Makedonca, tamo gdje je bio najbolji sladoled. Bila su to posebna vremena, rado se sjećaš tog djetinjstva, ništa ti nije nedostajalo. Što se mojih prvih nogometnih koraka tiče, počeo sam igrati iz gušta, još od malih nogu, ni ne sjećam se kad je to bilo, a trenirati sam počeo u Radničkom nogometnom klubu Split, tako da mogu reći da sam ponikao ‘u Splita’. Moji treneri koji su me od rane mladosti vodili bili su Ljubo Križević i Mile Viđak i oni su najviše utjecali na moj razvoj kao igrača.
Iz djetinjstva vas prati i nadimak Šolta? Kako ste ga dobili?

Taj nadimak nosim još od djetinjstva. Bilo je ljeto i to su bili gušti. Kao dijete sam provodio jako puno vremena na moru. Meni je Šolta bio fenomenalan otok, imao sam tamo prijatelje i svoje društvo. Kad bih otišao ljeti na otok Šoltu, ne bih se znao vratiti. Svi bi u Splitu već počeli s treninzima i s radom, a ja sam još bio na Šolti i meni je tamo bilo odlično, uživao sam. I onda bi me, kad bih se vratio u Split, pitali: ‘Gdje si bio?’, a ja: ‘Na Šolti’. I tako je to ostalo. Znate kako je to kod nas u Splitu s nadimcima, ne okreneš se, a već dobiješ dva nadimka. Split je po tome specifičan, tamo nema onoga tko nema neki nadimak. Ali s druge strane, za moj otok mogu reći sve najbolje. To je jedan biološki raj, jedan od najčišćih ekoloških otoka i netaknute prirode. I dan-danas uživam otići tamo kad uhvatim vremena.

Počeli ste igračku karijeru u RNK Splitu, koji je sredinom 80-ih igrao uglavnom u Drugoj saveznoj ligi i nižim ligama. Unatoč tome, Split su mnogi tada zvali Mali Nottingham uspoređujući ga sa slavnim engleskim klubom Nottingham Forrestom, koji je u ono vrijeme čak dvaput bio i prvak Europe?

Istina je da je ondašnji Split imao jako puno kvalitetnih igrača, čak i budućih reprezentativaca koji su ostvarili velike karijere, i siguran sam, da je bilo malo sreće, da bismo već tada igrali Prvu ligu. No to su bila drugačija vremena. Činjenica je da smo igrali jako lijep nogomet i da je bilo interesa sa svih strana. Ja sam tada mogao prijeći u više prvoligaških klubova, od Olimpije, Rijeke, Dinama iz Vinkovaca. Međutim, ja sam rekao da ne dolazi u obzir. Ili Hajduk ili ništa!

Koju ste poziciju igrali u momčadi Splita?

Igrao sam sve pozicije. Dosta sam igrao na desnoj strani kao krilo, ofenzivno, mogao sam igrati i beka i krilo. Poslije toga sam opet igrao u sredini, na srednjem veznom. Jedno vrijeme sam čak morao igrati i halfa jer je bilo potrebe na tome mjestu. Igrao sam na jako puno pozicija što mi je poslije dosta značilo. Bila mi je to jako dobra baza kad sam otišao vani jer sam morao jako brzo učiti i još više si bio potreban u nekim situacijama. Tako sam jednom kod Volkera Finkea u istoj utakmici promijenio čak tri pozicije, od lijevog beka, desnog beka do srednjeg veznog, sve po potrebi. To mi je davalo znanje koje mi je bilo potrebno da se bavim ovim poslom kojim se bavim. Kad si u stanju dobro odigrati više pozicija, to je za trenera bogatstvo, a za igrača siromaštvo jer igrač onda nema svoju standardnu poziciju, a s druge strane za trenera nema ništa bolje.

U Parku mladeži tada je rasla talentirana generacija splitovaca koju je vodio Mile Viđak. S kim ste igrali u toj generaciji Splita?
Mile Viđak je s tom momčadi Splita napravio fenomenalne rezultate i uspjehe i izbacio velik broj igrača. Kad se samo sjetim te generacije nogometaša, svi su poslije toga bili u prvoligaškim klubovima, od Janka Jankovića, Tonća Gabrića, Mate Plazibata, Joze Bogdanovića, Čakića, Pekasa, Jelavića… ne bih htio nikoga zaboraviti. Bili su to odlični igrači.

Na koncu, u dobi od 24 godine dolazite u Njemačku i potpisujete za bundesligaša Waldhof iz Mannheima gdje ste proveli nekoliko godina. Uslijedila je jedna polusezona u Ingolstadtu, zatim godine u Freiburgu, a nogometnu karijeru završavate 2000. godine u Borussiji Mönchengladbach u dobi od 36 godina. Što posebno pamtite iz tog razdoblja života i kako se na početku bilo prilagoditi na jedan sasvim drugi nogometni svijet kakav je bio onaj u Bundesligi, za razliku od ovog našeg, domaćeg?
Bile su to ogromne razlike što se tiče brzine nogometa i uvjeta koje sam zatekao tamo. Ja sam se pozitivno iznenadio u smislu da nisam dobivao takve batine kao što sam dobivao prije po terenima Druge lige. Tamo te ipak sudac štitio. Bila je to za mene jedna pozitivna priča u nogometnom smislu jer sam shvatio da ima jedan drukčiji nogomet od one ‘divlje’ lige koja se igrala tada u Jugoslaviji i kada si išao na gostovanje, nisi znao hoćeš li izvući živu glavu. Iz jedne takve lige doći u Bundesligu za mene je bio raj i uživao sam u svakom trenutku i svakom treningu. To mi je otvorilo neke nove vidike i motiviralo me za daljnji rad.

Volker Finke mi je pokazao neke stvari koje su tada bile jako moderne što se tiče fizičke pripreme igrača. Mi smo 90-ih godina radili u grupama individualni rad dok su se neki pitali što je to. Pobjeđivali smo tada i Bayern, i to više puta. Jako se rado sjećam vremena provedenog u Freiburgu jer smo igrali poseban i ofenzivan nogomet, pun dinamike i moderan za ono vrijeme. Jedne godine završili smo čak 3. u Bundesligi što je bio izvanredan uspjeh. Sam ostanak u ligi nama je bio ravan osvajanju prvenstva, a ovo 3. mjesto bila je fantazija.
Neko vrijeme ste igrali i u Ingolstadtu kao igrač-trener (u dobi od 26 godina). Jeste li već tada znali da vam je suđena trenerska karijera ili je to tek poslije sazrijevalo u vama?

Ja sam u to vrijeme uz nogomet četiri godine studirao sport na Kineziološkom fakultetu. Te stvari u vezi treninga, regeneracije, medicinske strane, uvijek su me interesirale. Kad mi je ponuđeno da budem igrač-trener, nisam se nimalo bojao i bilo je to jako lijepo razdoblje. S puno strana sam dobio dobar feedback u smislu da je to što radim jako dobro. I onog trenutka kad sam došao u Freiburg, odmah sam tražio od trenera da završim trenersku akademiju.
Završavate igračku karijeru s 36 godina i okrećete se trenerskoj. Najprije ste bili trener u školi/internatu Freiburga, potom pomoćni trener u stožeru prve momčadi u mandatu Volkera Finkea i Robina Dutta. S trenerom Duttom nastavili ste suradnju u Bayeru iz Leverkusena te konačno u Werderu, gdje ste također bili prvi suradnik glavnog trenera. Postoji li neki igrač koji je prošao kroz vaše ruke a da biste ga voljeli istaknuti?

Sjećam se igrača koje sam selektirao još u pionirima i juniorima i kad sam došao u prvu momčad, oni su već bili seniori. Imao sam tako kompletan uvid u njihov rast i razvoj u profi igrača. Na pamet mi pada Oliver Baumann koji je za šest milijuna eura prešao u Hoffenheim, pa onda Ömer Toprak, za kojeg sam, dok je još bio kadet, bio uvjeren da će biti pravi igrač, a koji je danas jedan od glavnih igrača u Bayeru iz Leverkusena, zatim Daniel Caligiuri, koji je u Wolfsburgu. To su sve momci koji su ponikli u Freiburgu i ostavili velik trag i u drugim sredinama.
U Kolnu ste završili nadaleko poznatu trenersku akademiju Hennes Weisweiler…

Tako je. Da biste dobili uvjete za akademiju Hennes Weisweiler, morate imati mnogo godina rada iza sebe da biste uopće bili primljeni tamo. To se poklopilo 2005. godine kad sam je završio. Tema mi je bila Sistemi u nogometu i promjena sistema, a pamtim da smo imali jako dobre predavače koji su dolazili i iz drugih sportova poput rukometa, džuda, košarke. Tako ste mogli dosta stvari usvojiti i iz drugih sportova, npr. pitanje skočnosti, eksplozivnosti, promjene mjesta, blokada u treningu itd. Bilo je to dosta interesantno iskustvo.
Surađivali ste s brojnim trenerima u Njemačkoj. Od koga ste najviše naučili? Tko je najviše utjecao na vas u vašem trenerskom oblikovanju?

Moram kazati da sam jako dobro surađivao s Robinom Duttom. Robin je jedan fenomenalan čovjek koji je jednostavno ispred vremena što se tiče organizacije i razmišljanja i od njega sam vidio puno stvari koje mi mogu pomoći. Isto tako, ja sam od svakog od mojih trenera uzeo neke stvari koje su se meni svidjele kod njega. Tako je u ophođenju s medijima Volker Finke bio broj 1, onda Robin Dutt što se tiče organizacije, strukture, razmišljanja, planiranja, igranja. Jako sam puno pratio i Joachima Löwa, način na koji igra i sustav kako vodi momčad. Uvijek pokušavaš učiti od velikih.
Uz svjetskog prvaka iz Brazila Joachima Löwa veže vas i osobno poznanstvo. Odakle se poznajete?

Pa dobro, on je iz Freiburga i živi tamo, često i dolazi na utakmice Freiburga, interesira se, pita, prati što se događa. S druge strane, upoznali smo se još dok sam ja bio igrač Freiburga, a on trener Stuttgarta. Jednostavno, to poznanstvo traje već godinama.

Koga biste istaknuli kao svog trenerskog uzora?

Istaknuo bih, recimo, Ottmara Hitzfelda. Fascinira me što je čovjek sve osvojio, način na koji on djeluje na momčad te na nju prenosi jednu mirnoću, sigurnost i veliko znanje te mu momčad vjeruje. Hitzfeld je uvijek bio moderan trener, što je dokazao u Dortmundu, Bayernu i u reprezentaciji Švicarske. Jednostavno, pravi džentlmen, pravi čovjek i pravi trener.

Koga danas posebno cijenite kao trenera i zašto?

Od ovih mlađih jako cijenim Jürgena Kloppa, Joachima Löwa. Pep Guardiola je također jedan skroz drugi nivo trenera koji svoju nogometnu filozofiju provodi s različitim momčadima i pokušava svoj stil igre prikazati. Možeš jako puno toga od njega vidjeti i naučiti. Pravi trener.

Koja je vaša nogometna filozofija i osnovni postulati nogometne igre? Je li to njemački red, rad i disciplina ili su to i kreacija i maštovitost koje su karakteristične za ovo naše podneblje?

Što se tiče reda, rada i discipline, to se podrazumijeva, to mi je baza i to već mora biti u momčadi i osnovni sadržaj. Od toga se kreće, ali ja zahtijevam i više od toga. A mi ćemo to nadograditi tako da ćemo u neke naše uvjete i odnose svakodnevnog rada dati neke svoje finese tako da se malo promijeni način razmišljanja o treningu, o svom tijelu, o suigraču i način razmišljanja o klubu u kojem igraš. Da bi se to dogodilo, ti moraš s igračima puno razgovarati. No, osim toga, naravno da morate biti i kreativni.

Zna se da u momčadi zahtijevate veliku disciplinu. Postoji jedna anegdota da ste kao pomoćni trener u Bayeru iz Leverkusena veliku njemačku zvijezdu Michaela Ballacka potjerali s treninga na kojem se uvježbavala taktika nakon čega je morao skupljati lopte za suigračima. Je li to istina?

Ma to su samo priče. Što se mene tiče, bez obzira na ime i kakav igrač bio, bez obzira na sve, ako postoji nešto što treba kazati, ja mu odmah kažem. Uopće nije bitno radi li se o Michaelu Ballacku ili, ne znam, golmanu Fabjanu Tomiću, tu ne pravim nikakvu razliku. Što se ima reći, mora se reći. To je vrlo jednostavno.

S obzirom na to da ste u Hajduku zatekli mnoštvo mladih igrača, a i klupska politika je forsiranje mladih snaga, njima će osim nogometnog trenera zasigurno trebati i pravi pedagog i psiholog kako bi se znali nositi s pritiscima koje donosi igranje u Hajduku. Kako se nosite s tim i kako ćete im pristupiti? Koliku pozornost posvećujete individualnim razgovorima s igračima i njihovoj psihologiji?

To je iznimno bitno u cijelom procesu treninga. Upravo radim na tome i želim, kako na treningu tako i individualno, a neke stvari i pomoću videoa, jednostavno igračima pokazati u kojem velikom klubu igraju i koju sreću imaju da su tu gdje jesu. Veliku pozornost posvećujem individualnom radu sa svakim od igrača. Meni svaki igrač treba i ja ću sa svakim od njih popričati. Ne želim raditi podjelu na mlade i stare, dobre i loše, nema toga. Meni je svaki igrač vrijedan i važan i svakom ću posvetiti dovoljno pažnje.

Zna se i da jako puno polažete u taktiku. Imate li neki sustav igre, formaciju koju posebno preferirate ili pak to prilagođavate igračima koje imate na raspolaganju?

Naravno da imam svoj plan i već potpuno formiranu viziju što ću i kako s momčadi, ali ne bih sada s time izlazio u javnost. To su neke stvari koje volim držati za sebe i ne volim unaprijed govoriti o tome. Kad počnu utakmice, onda možemo razgovarati o taktici, što je dobro, a što nije.

Veliku pažnju posvećujete pripremi i realizaciji treninga. Koja je vaša metodologija rada na treninzima? Je li naglasak na nabijanju kondicije, trčanju, što više prijeđenih kilometara, igri bez lopte ili pak isključivo igra s loptom i rad na tehničkom usavršavanju?

U modernom nogometu najvažnija riječ je varijabilitet. U modernom treningu i modernom načinu razmišljanja mora biti sve zastupljeno i jedino je na taj način to pravi i kvalitetan nogometni trening, a ne, recimo, atletski. Pričao sam igračima kako je pokojni maser Hajduka Božo Soldo rekao: ‘Igrač koji nije fit i koji je nespreman smiješan je igrač.’ Znate li kad je on to rekao? Pa bilo je to još prije 40 godina! Do danas se nije promijenilo ništa. Varijabilitet je bitan i sve to mora biti u skladu. Kompletna trka i fizički dio može se odraditi s loptom, neki se dijelovi mogu odraditi i bez lopte, ali bit je svega da je fizička sprema jedan od sastavnih dijelova nogometne igre. Bez jednog specijalnog pogleda na individualne mogućnosti igrača što se tiče trke, izdržljivosti, eksplozivnosti, snage, ako mi to ne ukomponiramo i igraču ne pomognemo, on će imati ogromne probleme na utakmici. Mi moramo to savršeno dobro izbalansirati i analizirati kako bismo mu pokazali na treningu što je za njega najbolje i da to odradimo na najbolji mogući način.
S obzirom da ste sad u funkciji glavnog trenera, a dosad ste navikli na onu pomoćnog, koliku ćete odgovornost prebaciti na leđa vaših pomoćnika Joška Španjića, Tonća Gabrića i Marija Tomljanovića? Hoćete li i dalje vi analizirati treninge, protivnike ili ćete to prepustiti pomoćnicima?

Stvar je u tome da, što se tiče fizičke pripreme, kondicije, kako individualne tako i grupne, mi smo u permanentom kontaktu s Marijom Tomljanovićem, koji je izuzetno dobar stručnjak. Njegov tim ljudi s Jakovom Previšićem, Franom Žuvelom kao dijagnostičarom i s Teom Bešlijom u stanju je odraditi jako dobar trening s momcima. Meni je to nevjerojatno važno i bitan segment u svakodnevnom radu. Oni će morati odraditi jedan dio posla koji je integriran u naš svakodnevni rad, tako i Joško Španjić što se tiče analize treninga i gledanja protivnika. Svatko ima svoj segment koji mora odraditi i onda mi to sve spajamo u jedno i to se provodi na terenu. U svakom slučaju, moji će pomoćnici morati jako puno raditi.

Velik značaj u uspjehu svake momčadi predstavlja dobro ozračje u momčadi, atmosfera među igračima. Navodno upravo vi poseban značaj posvećujete tom momčadskom duhu i poznati ste po organiziranju zanimljivih team buildinga? Hoćete li nešto slično provoditi i u Hajduku?

Što se toga tiče, meni nije teambuilding kad otiđemo gore u brdo i idemo skakati po nekom parku ili voziti rafting na rijeci. Meni je team building na svakom treningu, kad kažemo donesi branku, odnesi branku, donesi vodu, pokupi sve s terena, svakodnevni odnos između igrača, respekt igrača jednih prema drugima. To je meni team building i on se događa svaki dan. Važnije mi je to nego da ih jedan dan odvedem negdje i sad smo mi kao zajedno. Mi smo skupa svaki dan i jako mi je bitno što se događa u svlačionici, da nema psovanja i da postoji respekt među njima. Ja im kao pedagog i psiholog to mogu pokazati, a oni neka se ugledaju.

Znam da ste prekratko u Splitu i Hrvatskoj, ali pratite, a pratili ste vjerujem i prije, hrvatski nogomet. Što mislite o razini hrvatskog nogometa u odnosu na Njemačku? Može li se to uopće uspoređivati ili su to dva nepomirljiva svijeta?

Razlika je golema. Kad gledate broj gledatelja na stadionima, Bundesliga je daleko ispred svih i svi ostali kaskaju za njom. Ako želite doživjeti spektakl i osjetiti što znači nogomet, onda odeš na Allianz Arenu ili na stadion Borussije u Dortmundu i ono što doživiš tamo, takvo navijanje prije i poslije utakmice, to je nešto posebno. Kod nas je ekonomska situacija dovela do toga da mi nemamo nekih osnovnih uvjeta, da stadioni nisu na nekoj razini, gledatelja je malo i nisu u stanju u velikom broju dolaziti na utakmice.

Kako poraditi na pitanju atraktivnosti lige, kako vratiti gledatelje na stadion, to moramo svi zajedno. Moramo poboljšati uvjete rada, vratiti vjeru u nogomet i vjeru u fair-play natjecanje, želju za pobjedom. Mislim da ljudi u Hrvatskoj jako dobro rade s obzirom na uvjete i da ima ljudi koji su sa svojim znanjem na jako visokom nivou. Mi moramo poraditi na tome da danas-sutra gradimo stadione i sportske centre kako bi naša djeca imala gdje trenirati. Talenta imamo na izvoz, ali velik je problem infrastruktura.

Za kraj, kakav će biti vaš Hajduk i što možete poručiti navijačima Hajduka koji u vas polažu velike nade da ćete njihov klub vratiti tamo gdje mu je i mjesto?

Navijačima poručujem da vjeruju u ovaj mladi i moderan Hajduk koji će biti dinamičan, agresivan, borben i koji će uvijek igrati na granici mogućega, a onda ćemo na kraju vidjeti. Znate što je, za mlade igrače treba imati jako puno strpljenja i ja se nadam da će navijači biti strpljivi s ovom mladom momčadi i da ćemo uspjeti u nadolazećoj sezoni još jednog ili dva igrača izbaciti u prvi plan.

---

Objavljeno 20. lipnja 2015. u tiskanom Telegramu