Za vrijeme Domovinskog rata u Osijeku, u veljači 1992. kad je grad bio pod opsadom, dogodila se jedna epizoda koja savršeno opisuje karakter Zorana Zekića.
“Zujao sam po podrumima tjednima dok mi jedan dan nije došao susjed koji je radio u lokalnom kafiću i rekao mi da ide u vojsku, a da bih ja mogao ići raditi umjesto njega“, ispričao je Zekić novinarki Danijeli Mikoli ono što se dogodilo kada mu je bilo tek 16 i pol godina. “Jedva sam dočekao. Bio je to kafić Karmen u koji su dolazili samo gardisti koji su pili pivo i pelinkovac. Ostao sam zatečen kada su jednog dana dvije žene zatražile cappuccino. Nisam imao pojma kako se to radi pa sam smućkao nešto svoje. Napravio sam kavu s mlijekom, dodao šlaga i posuo ga kakaom. Bile su oduševljene finim cappuccinom, a ja lijepom bakšom, jer su od tada stalno dolazile.“
Zekić se za prvu ruku snašao s onim resursima koje je imao. Bio je tek dijete, školovan za strojara, bez konobarskog iskustva i svojom voljom je ostao u uvjetima u koji su bili stvarno vraški teški, iako je mogao napustiti grad i otići onamo gdje je bilo nešto lakše. Nije imao pojma kako se radi cappuccino, bio je previše ponosan da pita kako da ga skuha i smućkao je nešto svoje. Imao je neku svoju viziju, ideju kako pretvoriti ono što ima u proizvod koji je on smatrao dobrim. I na kraju se od toga nešto izrodilo, gospođama se svidio njegov izum i nagradile su ga napojnicom.
Ili nije znao pa nije htio pitati, ili je po svaku cijenu htio stvari napraviti po svome, nije pretjerano važno. U svakom slučaju, presudila je tvrdoglavost
Međutim, ostaje činjenica da ono što je napravio i dalje nije bio cappuccino.
Problem sa Zekićem nije u tome što to nije cappuccino. Snašao se čovjek, improvizirao je i napravio nešto u užasno teškim uvjetima. Bio je previše ponosan — ili tvrdoglav, sasvim nebitno — priznati da ne zna i pitati, pa je odlučio napraviti nešto po svome. Rezultat toga je možda čak bio stvarno dobar napitak, ali u suštini nije skuhao cappuccino. Zekićev problem je u tome što je on bio uvjeren kako je gospođama na stol donio baš dobar cappuccino.
Ponekad je Osijek bilo muka gledati
Zekić je u NK Osijek došao u teškoj situaciji. Nije usporedivo s ratom jer ništa nije usporedivo s ratom, ali kada je on sjeo na klupu, to mjesto stvarno nitko drugi nije htio. Borio se koliko je mogao, snalazio se s resursima koje je imao i od toga se na kraju nešto događalo jer je momčad pretvorio u čvrst kolektiv koji je ocrtavao njegov fajterski karakter.
Međutim, stvari su se drastično promijenile u tri i pol godine koliko je Zekić bio na klupi Osijeka. Očekivanja su narasla, povećali su se i resursi kojima je raspolagao i od Zekića se s punim pravom očekivalo puno više od improvizacije. U svijetu Lőrinca Mészárosa u koji je Zekić upao, kad netko naruči cappuccino, onda se očekuje da na stol dobije baš cappuccino.
A Zekić to nije mogao ispuniti, iako je dobio veliki kredit.
Osijek je pod njegovim vodstvom u suštini igrao prilično rudimentaran nogomet. Da, i dalje je bio čvrst i organiziran do te mjere da je na taj način je znao razbiti jače momčadi, ali u suštini to je bio ružan nogomet s jako siromašnom napadačkom idejom.
Postoje dva odlična podatka koja to mogu ilustrirati. Od 38 golova koliko je Osijek zabio u prvom dijelu sezone, samo 18 ih je palo iz otvorene igre, dok je ostalih 20 (što čini nevjerojatnih 53 posto) palo iz prekida. Prošle sezone Zekić je u 12 utakmica protiv Rudeša, Istre i Cibalije, koji su bili zadnje tri momčadi na ljestvici, upisao 18 bodova (četiri pobjede i šest neriješenih). Za usporedbu, protiv Dinama, Rijeke i Hajduka, kao vodećeg trojca, upisao je 20 bodova (pet pobjeda i pet neriješenih).
Nije Zekić baš isključivi krivac za krizu u koju je Osijek upao. Prodani su mu Mateo Barač, Eros Grezda, Borna Barišić, Benedik Mioč, Haris Hajradinović i Robert Mudražija koji su bili oslonci ekipe; Petar Bočkaj je eliminirao sam sebe i Zekić je ostao bez doslovno pola ekipe, a prava pojačanja nisu dovedena. Međutim, kad trener vodi ekipu koja zabije više golova iz prekida nego iz igre i koja lakše pobjedi klub koji je među najjača tri nego među najslabija tri, to onda nešto govori samo za sebe.
Ponekad, pogotovo protiv slabijih momčadi, Osijek je bila prava muka gledati. Sve se svodilo na pokušaj dinamike na bočnim pozicijama i volumen ubačaja u kazneni prostor. Protiv jačih suparnika Osijek je imao svoje šanse jer je imao jako dobru tranziciju iz organiziranog postavljenog bloka u napad, gdje su se mogli vidjeti i neki zanimljivi mehanizmi stvaranja viška, ali protiv slabijih suparnika je Zekić pokušavao pobijediti na snagu. A kad klub ima ambicije kao što ih ima Osijek, onda treba puno više u napadu. Treba organizaciju, sistem i ideju.
Čovjek koji je simbolizirao Osijek
Tu je Zekić zakazao i to ga je u konačnici stajalo posla. Dobio je dovoljno vremena, imao je kredit u klubu koji ga je pokrivao nakon svih kiksova protiv slabijih protivnika, ali napretka nije bilo. Tvrdoglavo se držao svojega, tvrdoglavo nije odustajao od nekih ideja, tvrdoglavo je rotirao stvari na terenu bez pravog razloga i na kraju je došlo do očitog zasićenja. Na kraju se umorio Zekić, ali se umorio i Osijek i kriza je samo išla sve dublje.
Njegov nasljednik Dino Skender se u Drugoj ligi pokazao kao trener koji ima puno suvremenije ideje igranja nogometa. Ono što je pokazivao u Osijekovoj drugoj momčadi je bilo vrijedno pozornosti i šanse u prvoj ligi, jer malo je trenera u našem nogometu koji stvari rade drugačije, a Skender se zasad pokazao kao jedan od takvih.
Međutim, na neki čudan način, Zekić je bio čovjek koji je simbolizirao Osijek. Imao je tu tvrdoglavost koja je utjelovljavala inat Slavonije i — iako je Skender osoba koja je možda puno više prilagođena za ovaj moderni Osijek Lőrinca Mészárosa, kojem nakon gola na stadionu svira Scooter i koji gradi kamp i novi stadion — običan navijač se mogao lakše poistovjetiti s Zekićem. Bio je običan dečko s Juga 2, fajter kojem bi se sa klupe otela sočna psovka puno prije nego kakav taktički savjet.
No, u suštini Zekić je svoj dio zadatka u Osijeku obavio i to mu nitko ne može oduzeti.
Mogao je više, to je jasno iz načina na koji je otišao. Morao je popravit puno toga u igri, imao je dovoljno vremena i situaciju u kojoj tvrdoglavost nije bila toliko potrebna. Naprosto, da je pitao gospođe kako se to radi i da je priznao da ne zna, mogao je donijeti na stol cappuccino. Možda ne bio bio ukusan kao ono što je on smiksao, ali bi barem bio cappuccino. Ista je stvar i sa njegovim mandatom na Osijekovoj klupi. Iza sebe je ostavio neke dobre uspomene koje navijačima ostavljaju dobar ukus, pobjedu nad PSV-om i nekoliko velikih skalpova u derbijima, ali u suštini nije donio ono što se od njega tražilo.
Ili nije znao pa nije htio pitati, ili je po svaku cijenu htio stvari napraviti po svome, nije pretjerano važno. U svakom slučaju, presudila je tvrdoglavost protiv koje Zekić naprosto nije mogao. Tvrdoglavost zbog koje je u jednom trenutku bio idealno rješenje za Osijek i zbog koje je sad vrijeme za nova rješenja.
