U prošloj sezoni je Real Madrid imao čak 18,58 udaraca prema suparničkom golu, najviše u ligi. Pet od tih 18 i pol bilo je Ronaldovih, a u cijeloj sezoni je šutnuo loptu 180 puta. Cijeli sustav igre je zapravo bio konstruiran na tranziciji i napadanju otvorenog terena u velikim utakmicama te na tome da zaspe suparnika nevjerojatnim volumenom udaraca u malim utakmicama.

Kad je Ronaldo otišao, taj je sustav prestao postojati jer više nije imao centralnu figuru oko koje se gradio. Čitav kontekst igre se nužno promijenio — i to ne samo Iscu i Marcu Asensiju, koji su morali preuzeti njegov dio tereta, nego i Luki Modriću, Toniju Kroosu, Garethu Baleu, Karimu Benzemi, Marcelu i Daniju Carvajalu koji moraju preuzeti nove uloge u igri jer ono na što su navikli više ne postoji. A čini se da nisu bili spremni za to.

Jednostavan rondo koji je osnova Barcelonine škole nogometa prelomio je utakmicu

Možete razloge neuspjeha svesti to pod navike i držanje zone komfora koja je donijela tri uzastopne Lige prvaka ili uz psihološki zamor materijala. Možda je stvar u sukobima u svlačionici i tome da novi trener nije prihvaćen. Možete kao glavni razlog označiti čak i nestrpljenje, jer trener u ovako kratkom vremenu nije mogao izvesti tako drastičan prijelaz u strategiji; svima je bilo jasno kako taj proces mora trajati. Precizni odgovor teško možemo znati, ali činjenica je da Julen Lopetegui nije uspio i da kostur momčadi koji je ostao nakon Ronaldova odlaska nije mogao preuzeti nove uloge u igri. Jednostavno se igrači nisu bili spremni promijeniti.

Najbolje se to očitavalo u samom početku utakmice protiv Barcelone gdje se Realova momčad naprosto nije mogla uključiti u utakmicu koja se događala oko nje.

Kao na treningu

Barcelona, po običaju, drži vrh ljestvice po posjedu lopte s 65,4 posto. Tako je bilo i na početku ove utakmice; Barcelona je težila preuzimanju kontrole nad utakmicom kroz preuzimanje posjeda lopte. Međutim, u generalnim okvirima Real nije daleko u zaostatku s prosječnih 64,2 posto posjeda po utakmici. To bi značilo da je kontrola lopte značajan dio i njihove strategije. Pa ipak, Real se postavio iznimno reaktivno, držeći središnji blok i čekajući da se otvori šansa za guranje lopte iza leđa Gerarda Piquéa i da Bale iskoristi svoju brzinu na otvorenom terenu. Posljedica takvog pristupa je bila to da je Barcelona nakon pola sata imala čak 70 posto posjeda uz potpunu kontrolu zbivanja na terenu.

A način kojim su Barcelonini igrači došli do takve dominacije — i, posljedično, do dva gola prednosti na otvaranju — bio je krajnje jednostavan. Iskoristili su ono što je Real ponudio svojim pasivnim pristupom i sveli utakmicu na elemente svakodnevnog treninga.

Realova zadnja linija je stajala usko s Nachom Fernándezom na desnom beku koji je često više bio treći stoper nego desni bek. Ernesto Valverde je to iskoristio tako što su oba krila ulazila jako usko. Luis Suárez je vezao obojicu stopera (iako je nužno bilo da blokira Raphaëla Varanea i spriječi iskakanje), a Philippe Coutinho je za sobom povlačio Nacha i usput privlačio Casemirovu pozornost. Za posljedicu je to imalo rondo oko centra, nešto što Barcelona godinama radi na apsolutno svakom treningu, a kao rezultat prvi gol koji pada nakon 30 uzastopnih dodavanja, utrčavanja u prostor bez lopte bočnog igrača i povratne na Coutinha.

Šestorica igrača oko centralnog kruga i Sergio Busquets kao džoker u sredini protiv četiri bijela dresa u sredini fantastičan je primjer kako na utakmici primijeniti metodologiju s treninga. Jednostavan rondo koji je osnova Barcelonine škole nogometa prelomio je utakmicu, kao dokaz da se sve može pretvoriti u situacijski trening. Na taj je način Barcelona zgužvala Real na prostor u kojem joj ne može uzeti loptu, jer su jednostavno predobra u takvim okolnostima, a otvorila je bočne pozicije za visoko podignute bekove. I ono što se kreiralo u sredini terena u rondu, realiziralo se u širokoj zoni — najčešće preko Jordija Albe, koji je napadao dubinu koju je otvarao Coutinho tako što je ulazio u halfspace toliko usko da je dolazio sve do granice s centralnom zonom i sa sobom odvlačio Nacha.

Tračak nade, pa raspad

Modrić je bio nevidljiv, Casemiro je čuvao prostor kroz koji Barcelona nije ni namjeravala igrati, krila su bila povučena predaleko za suparničkim bekovima da bi bila opasna u eventualnoj kontri, nitko nije mogao braniti dubinu i Real je bio potučen do nogu.

Međutim, Julen Lopetegui nije ostao bez odgovora. Nakon što je Varane napustio teren, u drugom je poluvremenu Real Madrid prešao u formaciju 3-4-1-2.

S trojicom u zadnjoj liniji došla je i veća stabilnost u prvoj liniji distribucije lopte, a Lucas Vázquez je dao opciju širine, tako da je Real postigao kontrolu lopte i utakmice. Taktičkom izmjenom sustava Lopetegui je otvorio opcije u igri svojoj momčadi kojima može izbjeći pritisak centralne zone i koridor preko kojeg može vrlo brzo prenijeti loptu do zadnje trećine u kojoj ima dvojicu napadača — jednog koji napada dubinu i drugog koji se nudi za kombinatoriku, spuštajući se među linije, s prostorom koji se otvarao za Marcela.

Zapravo, puno toga što je Alba radio Realu, Lopetegui je ovom izmjenom napravio Barceloni. Zadnja linija se morala stisnuti, krilni igrači su se morali povlačiti više prema svom golu i postajati pasivniji, a Real je i dalje imao brojčani višak u otvaranju napada. I Real je prodisao.

Marcelo je smanjio, a Real je ušao u nekoliko dobrih situacija i nakratko se činilo da još postoji šansa povratka u utakmicu. Međutim, ono što nisu zabili Benzema i Modrić, zabio je Suárez. I sve što se događalo od tada je do kraja bilo taktički sporedno, postalo je samo pitanje egzekucije napada i čisto iživljavanje nad suparnikom koji je izgubio svaku motivaciju za borbom.

I upravo je taj treći gol bio stvarni kraj priče. Tu je Lopetegui postao bivši — jer kad se dogodi ovako katastrofalan poraz, razlog je rijetko isključivo taktičke naravi.

Nakon ovakvog poraza i činjenice da Real Madrid u zadnjih sedam prvenstvenih kola ima četiri poraza i samo jednu pobjedu, bio bi sulud potez zadržati trenera na klupi kada stvari očito ne funkcioniraju, iako je Lopetegui doveden da odradi cijeli proces tranzicije. Gubio je od Barcelone José Mourinho 5:0, Rafael Benítez 4:0 i Zinedine Zidane 3:0 u utakmicama u kojima su bili puno manje konkurentni nego što je to bio Lopetegui bio na početku drugog poluvremena. Međutim, način na koji se momčad predala nakon trećeg gola dobar je indikator da to jednostavno nije to. Precizni odgovor na pitanje zašto su se stvari raspale teško možemo znati, ali činjenica je da Lopetegui nije uspio i da momčad nije preuzela nove uloge.

Ovih pet lakih komada su samo posljedica toga.