Demon opsjeda nogomet. Poput sjajne dubinske lopte koja sječe suparničke linije, pronašao je prostor i prošao kroz njega do same srži igre, izazivajući epidemiju. Prvo se nevoljko oglasi jedan oboljeli, a onda se ostali, ohrabreni njegovim manjkom straha od stigmatizacije, počnu javljati u potrazi za pomoći. Ogromni novac koji nogometna industrija kreira i još enormnije cifre koje se lijepe za igrače generiraju proporcionalno veliki pritisak da se te brojke ispoštuju, odnosno da se talent što prije i po svaku cijenu razvije te isplati.
Pričali su srećom o tome u recentno vrijeme mnogi, polako ali sigurno. Svaka od tih priča, počevši od Bojana Krkića, Aarona Lennona ili Andréa Gomesa ima identičan ili barem sličan motiv: pritisak koji igraču skida osmjeh s lica dok radi ono što mu je nekoć izazivalo baš suprotnu reakciju — igra nogomet. Neki drugi, poput Bobbyja Zamore ili Benoîta Assou-Ekotta će reći da su se naučili “isključiti” tako što su nogomet percipirali isključivo kao rad i sredstvo stjecanja prihoda: “Igram za novac”, jasno je rekao Assou-Ekotto, bivši Tottenhamov prvotimac. “Nogomet nije moja strast”.
Ovog je ljeta kopačke o klin objesio još jedan igrač koji je prošao kroz simptome te rastuće pošasti koja prožima nogometni svijet. Per Mertesacker je osvajač Svjetskog prvenstva s Njemačkom, ali je nogomet za njega postao noćna mora zbog pritiska s kojim se nije mogao nositi. “S vremenom shvatiš kako je sve to samo teret, psihički i fizički”, rekao je u svom dugom i iskrenom intervjuu za Der Spiegel bivši Arsenalov branič. “To više nije zabava”.
I stvarno, ako pogledate, izuzev proslava golova kod kojih djeluju nekako obligatorno, pa katkad i umjetno, osmijesi na licima nogometaša tijekom igre gotovo da postaju relikt prošlosti. Teško je sada reći da je to baš proporcionalno povećanom pritisku, ali sigurno je da mora biti nešto u tome.
Uz Mertesackera je ovog ljeta Arsenal napustio još jedan igrač, kojeg je upravo Nijemac jednom prigodom opisao kao “savršenog nogometaša”. Na stranu to što je u pitanju zaista sjajan igrač — taj je čovjek ujedno i među rijetkima čiji je smiješak uvijek odavao nepatvorenu radost igre kako kod njega samog, tako i kod navijača.
Taj je igrač jedno od najomiljenijih lica s terena, Santi Cazorla.
636 dana bez nogometa
Sposobnost nošenja s pritiskom s osmjehom na licu nosi sa sobom neku gotovo katarzičnu dimenziju slobode. Prisjetite se na trenutak Ronaldinha i osmijeh vam iste sekunde navrne na lice. Uz sve njegove nevjerojatne nogometne vještine, prva asocijacija na njega ostat će široki i nepravilni kes koji je sam po sebi objašnjavao odakle dolaze sloboda i magija kojima nas je očaravao.
Pojava Santija Cazorle nosi identični efekt. Naravno, omaleni Španjolac nikada neće biti ni približno urezan u pamćenje kao božanstveni Brazilac, ali u u njemu ima dašak nečga sličnog. Guglajte njegove fotografije i ogromna većina njih će ga prikazati nasmiješenog, čak i bez obzira na okolnosti. A sve to prati nadnaravni nogometni talent.
Nije ni čudo da su ga u klubu u kojem je nogometno odrastao, proveo sedam godina karijere i u koji se po treći put vraća prozvali “svojim Ronaldinhom”. “Santi je puno zgodniji”, objasnio je njegov bivši suigrač, Joan Capdevila. Ali sve ostalo je po njemu isto; Santi je, kao i Brazilac, enormni prijatelj, ali i enormno dobar igrač.
Villareal je Cazorlin povratak predstavio kroz iluzionistički trik, kako i doliči takvom mađioničaru s loptom
No, kao da je u pitanju neka pokora, Santijeva vjera u vlastiti nesalomljivi duh i u nogomet dovedena je u pitanje na najgori mogući način. Punih 636 dana živio je u strahu hoće li ikada više napraviti ono što najviše voli i najbolje zna: udariti nogometnu loptu. Štoviše, sudbina je htjela da asistencija bude zadnje što će Cazorla napraviti prije nego što mu je igrač Ludogorca tog jesenskog dana 2016. uklizao i ugrozio ne samo karijeru, već i čitav život.
Čak 10 operacija, bakterijska infekcija i liječničke prognoze koje su sezali do sumnji da će ikad ponovno prohodati i realnih prijetnji amputacijom noge bile su realnost za Santija. Inače čovjeka koji je osvojio dva Eura sa Španjolskom i igrao polufinale Lige prvaka s Villarrealom, dok je u Arsenalu bio prozvan Igračem sezone i to u debitantskoj sezoni na Emiratesu. Njegov duh, ali i njegovu igru Topnici su naknadno svim silama pokušali emulirati, ali je nikako nisu nadomjestili. Taj njegov efekt primorao je Marcosa Sennu, koji je s njim sudjelovao u slavnoj, ranijoj epizodi u Villarrealu, da kaže kako je Cazorlin odlazak iz kluba bio nalik osjećaju “otkinutog prsta”.
Ljubav nije osjećaj, već sposobnost
Čitava njegova priča od početka odiše ljubavlju prema nogometu; iskrenom, romantičnom odnosu između igrača i lopte koji je po mnogima nestao, ali je preciznije reći da je transcendirao na drugu, suptilniju razinu.
Cazorla je dijete Real Ovieda, koji ga je pokupio dok je trener Luis Sánchez uvidio nevjerojatnu tehniku tada sitnog osmogodišnjeg klinca na blatnjavom terenu lokalne momčadi zvane Covadonga, koji je uz sav talent bio i ambidekstralan. Istina, nedostajalo mu je brzine i čvrstoće, ali one nedostatke koji nisu uvjetovani biologijom Cazorla je — za razliku od mnogih drugih nogometnih čarobnjaka — učio ispravljati.
Cazorla je uvijek bio strpljiv, pedantan te je u svojoj ulozi metronoma spajao dva nespojiva svijeta; nesputanu, neobuzdanu kreativnost i slobodu s loptom, karakterističnu za period prije ‘nove ere’ ali i potrebu za pripadanjem te služenju sustavu i njegovim zakonitostima, što mu je naložila tranzicija u moderno doba.
Nakon što je 2010. uz Juana Matu bio jedini igrač u Momčadi sezone La Lige a da pritom nije član Barcelone ili Real Madrida, ulovljen je na liniji s Ikerom Casillasom, ali do transfera u Real nikad nije došlo. Kao 23-godišnjak je 2008. debitirao za Španjolsku i odmah s njom osvojio Euru, nakupivši kroz godine 77 nastupa za tu povijesnu selekciju kojoj kreacije nije nedostajalo, kao ni nogometnih ideologa.
Rečenica iz filma Dan in Real Life, u kojoj glavni protagonist, beznadno zaljubljeni kolumnist Marty Barasco, definira ljubav kroz ideju da ona “nije osjećaj, već sposobnost”, dobro pristaje opisu Cazorle. Njegova nogometna sposobnost je izvanredna; ali gledajući, primjerice, onaj fantastični trenutak kada je Santi ronaldinhovskim trikom posramio Giourkasa Seitaridisa u potpunosti shvatite njegovu esenciju. Ljubav prema nogometu je za Cazorlu izrodila sposobnost koju s užitkom adaptira bez da postane manje intenzivna ili izgubi autentičnost. Svijet u kojem od nogometa ostaje jedino sirova sposobnost kao mjerilo uspjeha, odnosno potencijalnog profita, ujedno je i svijet koji ubija tu ljubav za igrom te rađa nove kliničke slučajeve poput onih s početka teksta.
Villareal je Cazorlin povratak predstavio kroz iluzionistički trik, kako i doliči takvom mađioničaru s loptom. Iz kabine na centru terena išetao je, poslije 600 i kusur dana napokon u svojstvu igrača, nasmiješeni Santi Cazorla.
https://www.youtube.com/watch?v=r0EO5SXFsrY
