U međuvremenu, u današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na prošlogodišnji tekst o (nogometnom) novinarstvu, vikinzima, repi i Einsteinu — malo zabavnog, light štiva za ovo sumorno vrijeme…

xxx

Sve stvari, govorio je to Ragnar Lothbrok svojim drugovima nagovarajući ih da mu se pridruže u prvom pohodu na Englesku, “počinju i završavaju kao priče”. Govorim, naravno, o televizijskoj seriji; u stvarnosti Ragnar možda jest, a možda i nije postojao. No, kao što su za Vikinge Engleska i njena bogatstva bili samo priča prije nego što su se odvažili svoju pljačkašku ekspediciju umjesto na istok usmjeriti na zapad te razvili dovoljno dobre brodove i opremu za to, tako je i legenda o tome preživjela kroz narodnu predaju i srednjovjekovne vikinške sage.

Praktično otkako je civilizacije, narodni su pjesnici, pripovjedači i glazbenici imali važnu ulogu u stvaranju i čuvanju povijesti. Opjevavali su heroje, njihove vrline i herojska djela, portretirali zloću ili opresiju neprijatelja i okupatora; kao medij preko kojeg se narod informirao i stjecao stavove o važnim ljudima svog i prošlog vremena, zapravo su bili prvi kroničari, kritičari, opinion-makeri i influenceri. I nije to bio jednostavan ni lak posao, jer morali su biti jako oprezni što i pred kim pričaju ili pjevaju; nerijetko bi svoju indiskreciju ili ‘pogrešne’ stavove platili glavom.

Na prepričavanju i interpretiranju stvarnosti vremenom su se razvile specijalizirane profesije poput povjesničara i novinara, čiji su postulati stremljenje objektivnosti i činjeničnom izvještavanju. Ali objektivnost, pa i nepristranost, ideali su nikad posve dostižni ljudskom biću: “živjeti znači birati stranu”, pisao je talijanski marksist i filozof Antonio Gramsci, a često se ponavlja i ona da “povijest pišu pobjednici”.

Ako je tehnologija revolucionarizirala širenje i dostupnost informacija, to ne znači da je dokinula subjektivnost i iskorijenila fikciju iz real-time epova o javnim ličnostima i događajima — samo to da su metode postale sofisticiranije. Spin doctoring je, uostalom, možda i najznačajniji mračni zanat suvremenog doba, kao i alat za stjecanje i očuvanje moći, a manipulacija činjenicama nešto čemu smo izloženi svakodnevno i na svim razinama. Objektivnost ne postoji, jer način izvještavanja može biti uvjetovan političkim, vlasničkim, sponzorskim i mnogim drugim interesima, ali ponajprije i bez iznimke jest autorskom i uredničkom kapacitiranošću i afinitetima.

Međutim, vjerojatno ste čuli i onu da su “mišljenja poput šupaka — svatko ih ima”. Što nečije mišljenje čini vrijednim i kako se stječe autoritet koji će mu dati težinu, pogotovo nakon uspona digitalnih medija i društvenih mreža koji je doveo do inflacije javno iznesenih mišljenja? I, naravno, što to konkretno znači u svijetu sportskog novinarstva kojim se ovdje bavimo?

Ako su igrači vojnici, a treneri vojskovođe, onda novinarima pripada uloga narodnih pjesnika, guslara koji će veličati njihove bitke i pohode, ali i kritizirati ih

Prije nekoliko je dana preminuo doajen britanskog sportskog novinarstva Hugh McIlvanney, a u njegovu nekrologu u The Guardianu našla se zanimljiva anegdota. Nakon što je kritizirao igru engleske nogometne reprezentacije, izbornik Sir Alf Ramsey upitao ga je koliko on ima nastupa za nju.

“Nijedan”, odgovorio je McIlvanney, “ali ako pošaljem repu oko svijeta, neće se vratiti kao stručnjak za geografiju”.

Njegova je izjava zapravo ekvivalent onoj čuvenoj i neumorno citiranoj koju će mnogo kasnije dati Arrigo Sacchi, referirajući se na nedostatak svog igračkog iskustva i rekavši kako “ne mora najprije biti konj da bi bio džokej”. Iako kao nogometaš nije bio dovoljno dobar ni za niželigaške klubove, Sacchi se dokazao kao trener svjetske klase. Ni Maurizio Sarri ili Julian Nagelsmann nisu ozbiljno igrali nogomet; Jürgen Klopp bio je solidan drugoligaški igrač, Thomas Tuchel ili Jose Mourinho niti to. S druge strane, nepregledan je niz velikih nogometaša koji kao treneri nisu uspjeli, mnogo ih je više od onih koji jesu, poput Zinedinea Zidanea i Pepa Guardiole.

S vremenom je nogomet u globalu postao otvoreniji i spremniji prihvatiti Sacchijevu maksimu, mada na njegovim marginama i dalje postoji podcjenjivački odnos prema stručnjacima bez značajnog igračkog iskustva, barem dok se ne dokažu.

Frazu “laptop-treneri” među prvima je lansirao i popularizirao Mehmet Scholl, silno talentirani playmaker koji je proveo 15 godina u Bayernu i 36 puta nastupio za Njemačku; usprkos tome, nije se uspio dokazati kao trener u drugoj momčadi bavarskog giganta i njegova je gorčina time razumljivija. S obzirom na to da je val progresivnih mladih trenera zadnjih godina itekako unaprijedio njemački nogomet, Schollovo je gunđanje u javnosti uglavnom prihvaćeno benevolentno, a on sam kao tek nešto više od benignog redikula.

Postoji, međutim, analogija koja se djelomično može primijeniti i na odnos između sportskih novinara i trenera o kojima pišu. Novinari su oduvijek izražavali (i) svoje mišljenje i ono je i ranije smetalo ljudima iz najužeg nogometnog miljea — ako je bilo negativno, naravno — pa je argument s kojim se suočio i McIlvanney bio klasični obrambeni mehanizam.

Njega je Barney Ronay nazvao “never kicked a ball in your life” teorijom i ona podrazumijeva da onaj koji nije imao dara i sreće da u životu bude plaćen za igranje nogometa ne može uistinu razumjeti ono što se događa na terenu. Ronay spominje i primjer povjesničara Simona Schame i njegove Twitter-prepirke s Garyjem Linekerom tijekom Svjetskog prvenstva, zaključujući da je Schamin stručni rad uvažen i vrednovan iako “nikad u životu nije jurišao na Bastilju” ili “upucao austrijskog nadvojvodu” — ali zar bi netko takav, koji je čitavu karijeru izgradio na proučavanju dokaza i logičkom razmišljanju, mogao znati išta o nogometu?

U Engleskoj se u posljednje vrijeme relativno često piše i govori o ovom aspektu, mogli bismo ga tako nazvati, nogometne kulture. Prije nekoliko je godina raspravu potaknuo baš Mourinho, nekoć autsajder i ikonoklast u nogometnom establišmentu, koji je naknadno očito postao konvertit.

“To je novi nogomet — pun je einsteina”, gunđao je. “Einsteini trebaju novac da bi živjeli — ne znaju trenirati, ne znaju sjediti na klupi, ne znaju dobivati utakmice. Znaju pričati, znaju pisati, mogu kritizirati rad drugih ljudi…”

Nehotično ili ne, time je zapravo dotaknuo srž.

Kao što je za uspjeh u trenerskom poslu potreban drugačiji set vještina od onoga u igračkoj karijeri — a Mourinho je upravo idealni primjer za to — tako se i znanja i vještine potrebne za novinarski, komentatorski ili analitički posao uvelike razlikuju i od onih igračkih i od onih trenerskih. Dakako, to što je netko (bio) dio jednog svijeta i ondje stekao specifična iskustva može mu biti ogromna prednost u drugom ili trećem, ali isto tako i nedostatak tog iskustva može rezultirati svježim i drugačijim pristupom. Igrači, treneri i novinari/analitičari mogu puno toga naučiti jedni od drugih, ali u osnovi je riječ o trima zasebnim skupovima koji se samo dijelom preklapaju.

U svom se radu sportski novinari-komentarori često susreću s komentarima tipa “Ako si tako pametan, kako to da ti nisi trener?” i slično, ali koliko često čujete da netko trenera pita “Ako si tako stručan, kako to da ne uspijevaš spojiti dvije koherentne rečenice i objasniti ono što smo vidjeli na terenu?”. A upravo je lagani, postupni prodor analitike u nogomet kao nuspojavu iznio na vidjelo koliko bivših nogometaša ili sadašnjih trenera to ne zna i ne može, barem ne na razini iole višoj od one najbazičnije.

Niti je nužno biti konj da biste postali džokej, niti će se repa s puta oko svijeta vratiti kao ekspert za geografiju. ‘Einsteini’ možda ne bi znali ni otkud početi kad biste im povjerili momčad na treniranje, iako ima i sasvim suprotnih primjera — ali koliko trenera bi se snašlo u novinarskom ili kolumnističkom svijetu? Ne može svatko biti Johan Cruyff, koji je dosegao svjetski vrh u sva tri aspekta.

Ako je nogomet “koreografirana sublimacija rata”, kao što je pisao Eduardo Galeano, onda su igrači njegovi vojnici, a treneri vojskovođe. Nama, novinarima, pripada uloga narodnih pjesnika, guslara koji će veličati njihove bitke i pohode, ali i kritizirati ih. Za zdravlje društva — ali i nogometa, koji je najčešće samo njegova preslika — važno je da to možemo raditi po vlastitoj savjesti, bez pritisaka ovih ili onih interesa.

U zemlji koja je odavno izgubila moralni kompas i u kojoj, kako se čini, traje svojevrsni lov na novinare sredstvima u rasponu od tužbi do javnih poziva na linč, čini mi se neobično važnim ponavljati da pravo na iznošenje subjektivnog mišljenja postoji kao civilizacijska stečevina.

Uostalom, sve stvari počinju i završavaju kao priče. Jednom kad vojnici i vojskovođe napuste bojno polje, jedino što će od njih ostati osim suhih brojki i činjenica su zapisi guslara i narodnih pjesnika koji su ih opjevali.