Komentar Aleksandra Holige: Hajduk se pretvara u masovni pokret i autentični društveni fenomen
Hajduk se nalazi na novoj prijelomnoj točki svoje 105-godišnje povijesti
U to više nema sumnje: koliko god to dobar dio medija ne znao ili ne želio prepoznati, ono što se trenutno događa među Hajdukovim navijačima prerasta u masovni pokret. Po splitskim kvartovima i prigradskim naseljima, od Slavonije i Zagreba do Hercegovine i dijaspore, impresivne se brojke slijevaju u klupski odjel za članstvo.
Hajduk je u četvrtak objavio da je 5.000 ljudi uplatilo članarinu za 2016.; u petak ih je već bilo preko 6.000. A tek je prošlo pola prvog mjeseca u godini i konkretne akcije učlanjivanja traju tek nekoliko dana.
Cilj u 2016. je više od 20.000 članova
Iako klub godinu za godinom bilježi rast članstva – 2015. ih je skupio preko 15.000 – ovogodišnje su početne brojke daleko ispred onih u isto vrijeme lani i premašuju najoptimističnije prognoze.
Cilj je bio u 2016. premašiti 20.000 i to se već sada čini sasvim izvjesnim, ali nitko ne može procijeniti na kojoj će cifri ta epidemija stati – tek je počela ubrzavati.
Jer, naravno, nije tu riječ samo o nogometu.
Završetak godine u operativnom plusu
Cinici kakvima je zakrčen domaći medijski prostor reći će da se Hajduk zadnjih godina odmaknuo od biti jednog nogometnog kluba te umjesto natjecateljskih uspjeha počeo slaviti one knjigovodstvene.
Odgovori na pitanja o projektu stjecanja dionica #Hajduk od strane navijača > https://t.co/LVJlYiOJHY pic.twitter.com/Lur8D34z0g
— HNK Hajduk Split (@hajduk) January 10, 2016
Umjesto trofeja i plasmana u skupine UEFA-inih natjecanja, kritična masa navijača veliča činjenicu da Hajduk završava godinu u operativnom plusu i sa stalno rastućim članstvom, a zbog transparentnosti poslovanja i oslanjanja na demokratsko pravo izbora proglašava sebe moralnim pobjednicima, što je zapravo samo obrambeni mehanizam i šifra za kmečanje.
Iskaznica kao legitimacija pripadnika pokreta otpora
Hajduk je često i predmet podsmjeha jer odbija biti dio lakrdije i zanemarivati ono što drugi – pa i oni koji ga prozivaju – prešutno i kukavički odobravaju. Puno je onih koji nas žele uvjeriti da to nije vrlina, nego znak slabosti; da hajdukovci žive u svijetu bajki i da je makijavelizam jedini put do uspjeha, uparen s doktrinom o jednom Gazdi koji bi uložio puste milijune vlastitog novca. Ironično, sve to u zemlji u kojoj je privatizacija poduzeća apsolutno najveća poslijeratna prijevara i u nogometu kojim dominira klub čiji Gazda uopće ne ulaže svoj novac, nego ga, naprotiv, čak iz njega isisava.
[FOTO] Košarkaši KK Split postali članovi #Hajduk! > https://t.co/WzHR0wUk4Y pic.twitter.com/zVAesEf9sq
— HNK Hajduk Split (@hajduk) January 15, 2016
Ipak, 20.000 ljudi – a možda i znatno više – koji će ove godine izdvojiti 100 kuna za članarinu misli drugačije. Za njih ta iskaznica nije samo izraz ljubavi, nego i svojevrsna legitimacija pripadnika pokreta otpora, a od ove godine i priznanica za budući vlasnički udio. Navijači okupljeni u udrugu ‘Naš Hajduk’ dogovorili su da od 2016. članarine i dalje idu direktno u klub, ali se knjiže kao pozajmica koja će u dogledno vrijeme dokapitalizacijom Hajduka biti pretvorena u vlasništvo.
Manjinsko vlasništvo se isplati
Konačni je cilj preuzimanje većinskog udjela, čime bi se spriječila prodaja jednom vlasniku, ali i povratak u klub politike koja ga je u dva prethodna navrata dovela na sam rub bankrota i nestajanja. Naravno, neće se od članarina skupiti dovoljno za otkup kluba. U pripremi su i druge, ambicioznije akcije, ali masovnost koja se ovih dana naslućuje osnovni je preduvjet za njihovo pokretanje.
Radi se o modelu najbližem onome koji postoji u Njemačkoj, gdje su klubovi (uz povijesne iznimke) obavezni ostati u većinskom vlasništvu svojih članova, pa to svejedno ne sprječava ulazak „svježeg kapitala“ u Bayern ili Borussiju Dortmund. Manjinsko vlasništvo u uređenom i transparentnom klubu itekako se može isplatiti i čini se da Hajdukov najveći pojedinačni dioničar, Tomislav Mamić, to sasvim dobro razumije.
Može li pojedinac ikada uistinu posjedovati nogometni klub? Može li ekskluzivno prisvojiti uspomene, tugu, radost i strast onih koji taj klub vole i smatraju ga za nešto bitno u svojim životima?
Svaki klub predstavlja zajednicu
Nećemo odlaziti u patetiku i posezati za referencama tipa poglavica Seattle. Umjesto toga, evo što kaže Stefan Szymanski, vodeći svjetski nogometni, poznat kao protivnik institucionalne regulacije poput Financijskog fair playa i hladni analitičar koji naglasak uvijek stavlja na financijsku moć.
U svojoj novoj knjizi ‘Money and Football’ Szymanski piše ovako: „Nogometni klub ne može se smatrati samo kreacijom svojih ulagača. Svaki klub, neovisno o veličini, predstavlja zajednicu. Gotovo svugdje, u gradu, predgrađu ili selu, nogometna momčad je dio identiteta. Jezikom trgovine, nogometni su klubovi dio industrije zabave. Međutim, to zvuči gotovo jednako profano kao kada biste rekli da je katolička crkva dio industrije savjetovanja. Vjerojatno je pretjerano reći da bi navijači bili spremni dati život za svoj klub, ali važno je prepoznati da, dok su gotovo sve ostale vrste biznisa samo sredstvo za postizanje cilja, nogometni klubovi su više od toga.“
U nas su klubovi daleko od pravog biznisa
Nogometni klubovi nisu ustrojeni tako da bi stvarali zaradu i – uz malobrojne iznimke – njihovi vlasnici je u pravilu i ne ostvaruju. Na izuzetno kompetitivnom tržištu kao što je nogometno, oni gotovo uvijek reinvestiraju dobit natrag u klub kako bi održali povećali njegovu konkurentnost.
Benfica fans joining @hajduk #hajduk #benfica #torcida #NoNameBoys #brothers #lisboa #splizt #budičlan #dphvukovar pic.twitter.com/OEpaci5A5M
— DPH Vukovar (@dphvukovar) January 14, 2016
Mnogi od njih na tom ‘gazdinstvu’ gube više nego što bi od njega mogli direktno zaraditi, iako im pravila FIFA-inog Financijskog fair playa sada ograničavaju mogućnost ulaganja bez odgovarajućeg povrata.
U nas su, međutim, nogometni klubovi daleko od pravog biznisa i gledaju samo kako preživjeti prodajom igrača – u najboljem slučaju i od UEFA-inih nagrada – te eventualnim sklapanjem kakvog sponzorskog ugovora, maštajući o tajkunu koji će iz čista mira doći baš u njihov klub i izbaviti ih iz siromaštva.
Hajduk je možda posljednja stvar u koju ljudi vjeruju
S druge strane, ‘zajednica’ je postala gotovo prljava riječ u društvu u kojem se stalno iščekuje neki Deus ex machina – bila to država, lokalna vlast ili ulagač-kapitalist. Pomisao da bi se nešto – bilo što, pa bio to i nogometni klub – moglo organizirati u interesu svih kroz građansku participaciju, tako da u njemu zainteresirani pojedinac nije samo pasivni promatrač nego i aktivni sudionik, spada u domenu „bajki“ o kojima pričaju cinici kada pričaju o Hajduku.
Prvog dana 2016. godine Hajduk upisao više od 450 članova! https://t.co/Gv3qZ9Py6j #AjmoBijeliAle #Hajduk pic.twitter.com/YFebffG6AA
— HNK Hajduk Split (@hajduk) January 2, 2016
Mogu li hajdukovci uspjeti u tome? Ako itko može, mogu oni.
Ljudi su duboko razočarani u politiku, gospodarstvo, sudstvo, crkvu, medije. Za neke od njih Hajduk je možda posljednja stvar u koju se usuđuju vjerovati. Kao što smo vidjeli prije nešto više od godine dana tijekom prosvjeda na Rivi, Hajduk je danas jedina društvena silnica koja desetke tisuća ljudi može izvesti na ulice.
Nastao na identitetu i odricanju, a ne na kapitalu
U sportskom je smislu već dugo neuspješan – barem u odnosu na razinu koja se zbog njegove povijesti i veličine očekuje – ali po masovnosti podrške predstavlja bitan sociološki fenomen koji nitko ne bi smio ignorirati.
Hajduk možda upravo postaje ono što bi jedan nogometni klub u Hrvatskoj trebao biti. Ne zaboravimo, njega su i osnovali u nekoliko navrata od propasti spasili članovi i navijači, a ne politika koja je ukaljala njegovo ime i čije grijehe i danas okajava. Kao i ostali naši klubovi, on je nije nastao na kapitalu, nego na identitetu i odricanju, pa put prema ozdravljenju neminovno vodi vraćanju korijenima i vrijednostima na kojima je utemeljen.
Ako je ičiji, njihov je.