Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

OZIL PROTIV NJEMAČKE

NIJEMAC KADA POBJEĐUJE, IMIGRANT KADA GUBI: Mesut Ozil i srce tame suvremenog nogometa o kojem ne želimo pričati

Slučaj Mesuta Ozila i netolerancije u njemačkom nogometu paradigmatičan je za jedan širi problem u nogometu

“Živimo i radimo (i pišemo) u kompliciranom prostoru, u kome ništa nikada neće biti razriješeno. Pogotovo ne pitanje jezika – jednog ili više njih. Možda ne bih to trebala reći, ali, ukoliko roman može imati neprijatelja, onda je neprijatelj mog romana ideja “Jedna nacija, jedna religija, jedan jezik”

Uvodni paragraf predavanja Arundhati Roy, indijske spisateljice, aktivistice i esejistice, održan ove godine u Londonu, može se gotovo bez greške preslikati na kompleksnu i višeslojnu situaciju koja posljednjih dana okružuje (sada već bivšeg) njemačkog reprezentativca Mesuta Ozila. Roy je porijeklom iz Indije, države koja unutar svojih granica ima podjednak broj etničkih skupina, kultura i zasebnih jezika kao čitava Europa, ali ono o čemu neumorno piše i govori isti je onaj skup agresivnih predrasuda i stereotipnih ideologema koji kanđe oštri u smjeru ne samo Ozila nego cijele jedne grupe europskih nogometaša sa istočnim, afričkim ili, što god oni značili, “ne-europskim” korijenima (riječ koristim oprezno i pod navodnicima ne bi li ukazao na plinovitu srž njenog značenja).

Zabijanje glave u pijesak i jedna opasna ideja

Mesut Ozil je, kao što većina vas koja prati njemački ili europski nogomet zna, prije nešto više od tjedan dana javno objavio da neće više igrati za Njemačku dokle god se osjeća predmetom uvreda, netrpeljivosti i rasizma, te je bez zadrške napao ljude u njemačkoj krovnoj organizaciji (poimence Reinharda Grindela, predsjednika Njemačkog nogometnog saveza). “Kada pobjeđujem, onda sam Nijemac, kada gubim, onda sam imigrant”, napisao je Mesut Ozil, jasno se referirajući na post-skriptum njemačke kalvarije na Svjetskom prvenstvu u domovini, gdje je Elfovo ispadanje u skupini i neuspjeh nacionalne vrste gotovo u potpunosti prelomljen preko leđa Arsenalovog plejmejkera. “Igra kao zadnje g**no već godinama, zadnji duel je dobio 2014., a sada se skriva iza ove patetične poruke”, rekao je Uli Hoeness, predsjednik Bayerna, koji je, pretpostavit ćemo, taj posljednji Ozilov dobiveni duel gledao iz posebne zatvorske sobe sa TV-om, budući da je tada služio kaznu zbog utaje poreza.

Međutim, pustimo to po strani, budući da je u čitavoj priči nogomet najmanje bitan. Znat će to svi koji su gledali Svjetsko prvenstvo u Rusiji, gdje je Ozil u odlučujućoj utakmici Njemačke za prolaz na pladnju priređivao šanse svojim suigračima koji su, jedan za drugim, promašivali. Znat će to svi koji su pročitali da je Ozil bio najkreativniji igrač u Rusiji – stvarajući 5,5 šansi po 90 minuta, više od bilo kojeg drugog igrača na Svjetskom prvenstvu. Riječ je upravo o ideji o kojoj piše Arundhati Roy, ideji “Jedne nacije, jedne religije, jednog jezika”, koja je, koliko god bi neki htjeli zabiti glavu u pijesak i mrmljati si u bradu da smo to napustili godinama, i dalje itekako živa i vitalna u Europi.

Dva srca Mesuta Ozila

Mesut Ozil je sin turskih imigranata koji su živjeli u Gelsenkirchenu. Rođen samo godinu dana prije pada Berlinskog zida, Ozil, kako sam piše, oduvijek živi sa dva srca – “jednim njemačkim, drugim turskim”. Ozil je prototip modernih hibridnih identiteta, stvorenih selidbama, migracijama, rušenjem barijera – posljednjih pet godina živi u Engleskoj, priča njemački, španjolski, turski i engleski. Drugim riječima, on je hodajuća protuteža ideje o “Jednoj naciji, jednoj religiji, jednom jeziku” i upravo zato je vječno sumnjiv pojedincima poput Lothara Matheusa (koji je rekao da ne izgleda “prirodno” u njemačkom dresu), Ulija Hoenessa, Reinharda Grindela (koji je prije nekoliko godina govorio o tome kako je “multikuluralizam u Njemačkoj propali projekt”). Upravo zato je Ozil, sa svojim distinktivno “ne-njemačkim” imenom (riječ koristim oprezno i pod navodnicima ne bi li ukazao na njenu apsurdnost) i nedvosmislenim kompleksnostima svog identiteta Nijemac samo onda kada pobjeđuje. Kada radost nogometne igre koja bi, podsjetimo i parafrazirajmo našeg srebrnog izbornika, trebala stvarati zajedništvo, pobjedama ne donosi sreću, onda je Ozil samo sin turskih imigranata.

I zaista, ukoliko odbacimo sve pretenzije, ne radi li se ovdje o prividu zajedništva? Upravo poput tog mitologiziranog zajedništva koje je Dalićevo srebro trebalo donijeti Hrvatskoj, a koje se raspalo čim je MP Thompson ušao u autobus reprezentacije, riječ je o zajedništvu koje vrijedi samo za neke, a ne za sve. Za one koji nacionalni identitet vide isključivo kao dogmu, a ne življenu kulturu.

‘Protiv koga Hrvatska igra u finalu?’

Naravno, situacija u kojoj se Ozil našao (tj. u kojoj se nalazi već godinama) nipošto nije specifična, niti ograničena isključivo na njega. Reprezentacija Francuske, novi svjetski prvak, već godinama se hrva sa ovakvim ili onakvim opaskama i komentarima o afričkom porijeklu plejade svojih crnih igrača, pa smo imali prilike čitati pokušaje humora (jednako uspješne kao i njegova trenerska karijera, treba dodati) bivšeg izbornika Igora Štimca koji je listao zemlje porijekla francuskih reprezentativaca prije finala i pitao se “protiv koga to igra Hrvatska?”. Romelu Lukaku, napadač Manchester Uniteda, napisao je, u sablasnoj rimi sa Ozilovom rečenicom, kako je “kada su stvari išle dobro bio Lukaku, napadač Belgije, a kada su stvari išle loše bio Lukaku, napadač Belgije sa porijeklom iz Konga”.

AFP PHOTO / BELGA / Yves HERMAN

“Ja započnem rečenicu na francuskom i završim je na nizozemskom, pa ubacim malo španjolskog, portuglaskog ili lingalskog, ovisno o tome u kojem sam kvartu. Ja sam Belgijanac. Mi smo svi Belgijanci. To je ono što ovu zemlju čini cool, zar ne?” Nažalost, Romelu, ne slažu se svi sa tim. Njegov reprezentativni kolega, Michy Batshuayi, lani je bio izložen rasističkom urlanju jednog dijela navijača Atalante, dok je igrao na posudbi za Borussiju Dortmund, a što manje riječi potrošimo na gadljivo agresivan odnos jednog velikog djela britanskih medija prema Raheemu Sterlingu, čija je obitelj sa Jamajke, to bolje.

Sablast koja kruži nad suvremenim nogometom

Sve je to, naravno, dio jednog šireg društveno-političkog problema koji struji europskim, a samim time i svjetskim, krvotokom još od kolonijalnog doba, kada su europljani u ime “civilizacijskog tereta” (sintagmu koristim – ah, shvaćate…) sistemski opljačkali, poubijali i porobili mračne dijelove svijeta i u potpunosti promijenili tijek povijesti. Iz čitavog jednog niza kulturoloških i ideoloških razloga (kojih je previše i čiji su uvjeti preopširni za uske granice ovog teksta), ideja nacionalne, kulturne i jezikoslovne čistoće i homogenosti i dalje je snažna i njena neumorna sablast i dalje kruži nad suvremenim nogometom, šireći svoj zagrljaj u trenucima slabosti i poraza. Ono što je već godinama jasno, s druge strane, upravo je nepobitna činjenica da jedan nezanemariv broj ljudi (od kojih je još manje zanemariviji broj visoko pozicioniran u nogometnim strukturama) i dalje agresivno alergičan na ideju kulturne, nacionalne i identitetske pluranosti – ideje koju tako jasno utjelovljuju nogometaši poput Ozila, Lukakua i Sterlinga. Upravo zato imamo imperativ o takvim stvarima pisati i govoriti, u trenucima poraza, ali i pobjede.

Nogomet – srce tame i najeksponiranija društvena institucija

Nogomet će uvijek biti jedna od najeksponiranijih društvenih institucija, ponirući u različite sfere svakodnevice, opterećen jeftinim politikanstvom i upogonjen kroz razne medijske žanrove ovakve ili onakve kvalitete. Kako ćemo koristiti njegove emancipatorne potencijale, ostaje na nama. Međutim, jedno je sigurno – primjeri Mesuta Ozila i Romelua Lukakua, kao i brojnih drugih, nisu iznimke nego samo dva centralna mjesta na krvožilnom sustavu koje godinama hrani srce tame suvremenog nogometa.

Povratak na Net.hr