Kriminal u nogometu: Treba li raspustiti Nogometni savez?

Politička pripadnost

Preciznije govoreći, iza svega što se u tom savezu, od njegovog osnivanja do danas, događalo i događa, stoji HDZ. Da nas ta činjenica dovodi do davno uočenog paradoksa da su najžešći protivnici takve politike HNS-a navijači Hajduka, koji godinama uporno podržavaju HDZ na izborima istodobno se boreći protiv učinaka politike te stranke, koji ne prestaje čuditi, također je sasvim jasno. Sagledavajući ovako postavljene stvari, s punom sviješću o svim aferama koje su se događale u tom savezu i oko njega, jasna je stvar kako se jedini razlog zbog kojeg je takva situacija uopće bila i još uvijek jest moguća, krije u nedostatku političke volje. Bilo unutar HDZ-a koji je takav sustav upravljanja nogometnim savezom stvorio i podržava ga, bilo kroz lijevo-liberalne stranke koje svojom nezainteresiranošću omogućavaju nastavak takve prakse. Krenemo li od čisto civilizacijskih stvari, suočit ćemo se sa sljedećim činjenicama. Dugogodišnji predsjednik HNS-a, Vlatko Marković bio je čovjek koji je u novinskim intervjuima naglašavao kako je ponosan što su se njegovi preci borili u ustaškoj vojsci.

Znamo li da je Markovića na poziciji predsjednika saveza naslijedio Davor Šuker, točnije čovjek koji se ponosno slikao na madridskom grobu Ante Pavelića, stvari oko nogometnog saveza postaju dosta problematičnije. Ukoliko je nakon iskazivanja ovakvih stavova ljudi koji su taj savez, barem nominalno vodili i vode, nekome još nešto ostalo nejasno, tu je Joe Šimunić da odagna svake sumnje. Kao što je svima poznato, višegodišnji kapetan reprezentacije je, potaknut izborenim prolaskom na svjetsko prvenstvo i vlastitim neoustaškim sentimentima, na prepunom maksimirskog stadionu uzeo službeni mikrofon i izvikivao ustaški pozdrav. Kad je nakon svega od strane svjetske nogometne federacije logično kažnjen zabranom odlaska na svjetsko prvenstvo, kompletno vodstvo HNS-a, zajedno s izbornikom nije našlo za shodno da Šimunićev čin jasno osudi. Što je stav koji je dodatno osnažen aktualnom odlukom Ante Čačića da mu Šimunić bude jedan od pomoćnika na klupi reprezentacije. Imajući u vidu sve izrečeno, očito je kako poruke koje dolaze iz nogometnog saveza definitivno napuštaju usvojene civilizacijske standarde i trajno negativno obilježavaju čitav HNS, pa i državu koju on predstavlja. Postavimo li pak pitanje bi li takvo nešto bilo moguće, npr. u Francuskoj ili Njemačkoj, da predsjednici saveza i kapetani reprezentacije veličaju Petainov ili Hitlerov režim, shvatili bismo kako je to nezamislivo.

Uništavanje lige

Iako ovakva vrsta javnog imidža saveza nije nužno povezana sa stanjem unutar njega, činjenica je da je izostanak dobrih rezultata umnogome razgolitio čitavo ustrojstvo HNS-a pa i ovaj aspekt o kojem je riječ. Pri čemu treba imati na umu kako ga je razgolitio tek za one najnaivnije. Oni ostali odavno su shvatili kako stvari funkcioniraju. Da bi, naime, neki nogometni savez bio uspješan i imao ozbiljne sportske uspjehe, iza toga bi morao stajati ozbiljan stručni rad i jaka domaća liga. Čega, i jednoga i drugoga, u Hrvatskoj kronično nedostaje. Nakon što je postizala dobre rezultate na krilima čileanaca, tj. generacije odgojene u kontekstu jugoslavenske lige, te nakon što je posegnula za vrbovanjem brojnih dobrih igrača hrvatskog podrijetla, koji su rođeni i odrasli u inozemstvu, nogometna reprezentacija je ušla u fazu u kojoj više nema odakle crpiti nove formirane igrače, jer je u međuvremenu upropastila matičnu ligu. Kojom praktično, kao i cijelim savezom uostalom, upravlja jedan čovjek.

To je više nego očito, ma koliko se nadležni trudili uvjeriti nas u suprotno. O kakvom se nelogičnom ustrojstvu u konačnici radi, najbolje smo svjedočili prilikom pokušaja Igora Štimca da detronizira Vlatka Markovića. Zanemarimo li sada činjenicu Štimčevog kasnijeg pakta s pobjedničkom stranom, koja ga je dovela do izborničkog mjesta i toga da je istodobno svjesno potrošen na tom mjestu, izgubivši i posljednje ostatke ugleda kojeg je još imao među naivnijom publikom, ovdje se vrijedi zaustaviti na samoj izbornoj skupštini. Naime, čak ni takav Štimac koji je jako dobro znao kako sustav funkcionira iznutra i koji je okupio brojne saveznike, izgubivši pod vrlo sumnjivim okolnostima za jedan glas, nije uspio pobijediti logiku sustava. U kojem glas županijskog niželigaša vrijedi jednako glasu predstavnika Hajduka, Rijeke ili Dinama. Kad se egzistenciji takvog sustava, koji je tek sada načet unošenjem novih odredbi u Zakon o sportu, pridoda ona vrsta kadroviranja koja, primjerice za predsjednika nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije imenuje jednog Alojzija Šuprahu stvari postaju još naglašenije.

Konstantna pomoć

Za neupućene, riječ je o provjerenom kadru HDZ-a, koji je s mjesta jednog od čelnika tajnih službi potpisivao naloge za praćenje novinara devedesetih godina i koji je na taj položaj došao mimo volje Hajduka i zainteresirane javnosti, nakon čega je fizički napao Hajdukovog predsjednika Marina Brbića. Pojednostavljeno govoreći, stanje u HNS-u očiti je dokaz teze kako su osnovne postavke tuđmanizma preživjele promjene s početka dvijetisućitih godina. Sve to nas konačno dovodi do odnosa unutar Prve HNL. Imajući u vidu da suđenje Bruna Marića na derbiju predstavlja tek ogledni primjer konstantne pomoći jednom klubu, teško se ne zapitati čemu sav taj cirkus?

Pitanje je na mjestu ponajprije iz razloga što Dinamo svakako svih ovih godina ima objektivno najjaču momčad u ligi, te bi i bez sudačke pomoći vrlo vjerovatno često bio prvak. Samo što bi se to događalo u neizvjesnom natjecanju koje bi imalo publiku i ne bi se pretvorilo u farsu. Da ovdje nije riječ o uobičajenom grintanju autora koji nisu navijači Dinama, jasno svjedoči i činjenica da su sami navijači Mamićevog kluba to prepoznali. Uspostavivši takav odnos prema vlastitom klubu, zahvaljujući kojem se posjet od jedva 18 tisuća ljudi na utakmici Lige prvaka protiv londonskog Arsenala smatra uspjehom. Problematizirajući pitanje sudačke organizacije i čitavog funkcioniranja Dinama, teško je razumijeti nezainteresiranost države za konačnim uvođenjem jasnih pravila koja će se u toj ligi i svemu vezanom uz nju poštovati. Drugim riječima, prosto je nevjerovatno promatrati s kolikom količinom ravnodušnosti država promatra kako joj ljudi iz HNS-a, ali i iz sudstva ismijavaju vlastite institucije.

Zabrana rada

Kako drukčije protumačiti činjenicu da se nakon velike afere u kojoj je tadašnji predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš otkrio višegodišnje mehanizme kupovanja sudačke naklonosti, i to u samom vrhu HNS-a i sudačke organizacije, čak i nakon sudskog epiloga, ništa bitno nije promijenilo. Naime, nakon što je Hrvoje Maleš u dogovoru s USKOK-om predao tadašnjem čelniku udruge sudaca, Željku Širiću svotu od 30 tisuća eura koja je trebala osigurati “pošteno” suđenje Hajduku, 9. prosinca 2011. godine u policijskoj akciji Offside uhićeni su Željko Širić i Stjepan Djedović. Širić je na kraju, u travnju 2014. godine osuđen na četiri godine zatvora i osam godina zabrane rada u nogometu, dok je Djedović dobio dvije godine i šest mjeseci zatvora. Sama presuda opisuje događaje od kolovoza do prosinca 2011. godine u kojem su spomenuta dvojica s Malešom dogovarali detalje „korektnog” suđenja. Željko Širić je tada obnašao funkciju predsjednika Komisije nogometnih sudaca i dopredsjednika HNS-a, a Stjepan Djedović je bio član Komisije nogometnih sudaca.

Navedena Komisija, sukladno pravilniku HNS-a, određuje nogometne suce na utakmicama Prve lige. Prema presudi, Željko Širić je u kolovozu 2011. godine kontaktirao predstavnike Hajduka i tražio novčani iznos od 95.000 eura kojeg mu duguju bivše uprave kluba. U presudi stoji da su u rujnu, na Širićevo traženje, predstavnici Hajduka dostavili listu podobnih i nepodobnih sudaca. Tijekom jesenskog dijela prvenstva na najvećem broju utakmica koje je Hajduk igrao sudili su nogometni suci sa spiska „poželjnih sudaca“.

Korektno suđenje

Presuda potvrđuje da je 12. studenoga 2011. godine, u Lećevici pokraj Splita, Širić rekao Malešu kako je suđenje HNK Hajduku u jesenskom dijelu bilo „korektno“ te da ako žele imati takvo suđenje i u nastavku prvenstva neka njemu i njegovim ljudima do Božića 2011. plati iznos od 20-30 tisuća eura. Zatim su dogovorili sastanak za 8. prosinca 2011. u Zagrebu u Hotelu Antunović u popodnevnim satima kako bi mu Maleš predao iznos od 30.000 eura. Na navedeni sastanak je prvo došao Djedović, koji je tom prigodom, između ostalog, rekao predsjedniku Hajduka da dolazi povodom traženja Željka Širića prema njemu te da mu i on obećava kako će tijekom nastavka prvenstva suđenje HNK Hajduku biti „korektno“ i da im neće suditi nogometni suci koje njegov klub ne želi. Nakon toga dolazi i Željko Širić, Maleš im predaje novac, a policija pritvara navedeni dvojac. Inače, nakon Širićevog uhićenja u fokus javnosti je dospjela i njegova velika imovina, koju je pravdao predratnom zaradom od biljara, sitnog šverca i fizičkog rada. U čitavoj priči oko njegove imovine najzanimljiviji je u konačnici ispao slučaj vezan uz njegovu vikendicu, koju je kasnije prenio na kćeri, u uvali Spacamiža na Braču.

S obzirom da se nalazila tek dvadeset metara od mora te da se radilo o jedinom objektu u vali, Širiću je građevinska inspekcija naredila da kuću sruši, odbivši mu žalbu. Imamo li u vidu da je u vrijeme donošenja spomenutog rješenja o rušenju nadležni Ured za graditeljstvo u Milni izdao vlasnicama objekta rješenje o izvedenom stanju, čime je de facto legalizirao građevinu, opravdanim se čini pitanje o isprepletenosti moćnika iz HNS-a i brojnih državnih ureda.

Slučaj Zdravka Mamića je naravno posebno zanimljiv u svjetlu činjenice da je nadležni sud dopustio braći Mamić, koje državni organi sumnjiče za ozbiljno oštećenje državnog proračuna i izvlačenje značajnih količina novca iz Dinama, da mogu najnormalnije izaći iz pritvora i vratiti se na radna mjesta s kojih su navodno počinili financijske malverzacije. Takva sudska odluka postaje posebno logički teško obranjiva imajući u vidu presudu iz siječnja 2014. godine. Tada je, naime, u sporu između nekadašnjeg centarfora Dinama i hrvatske reprezentacije, Eduarda da Silve i Zdravka Mamića, sutkinja Jasenka Jurić Šojat proglasila ugovore između nogometaša i Mamića ništavnim. Radilo se o tome da je na Eduardov 18. rođendan između njih dvojice sklopljen ugovor po kojem je do kraja karijere nogometaš morao Mamiću isplaćivati 20 posto vlastitih prihoda. Kako je zapravo bila riječ o lihvarskom ugovoru, on je na kraju postao i neodrživ. Slična stvar ponavlja se i u aktualnoj aferi zbog koje su braća Mamić i uhapšena, a u kojoj je jedan od ključnih svjedoka Luka Modrić. Naime, kako je objavio Telegram, ugovor istog tipa Mamić je imao i s Lukom Modrićem, zbog čega je današnji prvotimac Reala, ako je vjerovati navodima iz istrage, bio prisiljen sudjelovati u izvlačenju novca iz Dinama, u korist Zdravka Mamića.

Oduzimanje licencije

Pored svega navedenog Prva HNL ujedno pati i od neravnopravnosti aktera unutar natjecanja, s obzirom da su neki klubovi registrirani kao udruge građana, a neki kao dionička društva, pri čemu u ligi sudjeluje i Dinamov sestrinski klub, Lokomotiva, što je u iole zakonski uređenijoj zemlji i teoretski nemoguće. Slučaj Lokomotive je posebno zanimljiv, budući da se u istraživanje odnosa između Dinama i Lokomotive, nakon brojnih pritisaka od strane udruge Naš Hajduk uključila i Sportska inspekcija, koja je u veljači 2014. godine donijela rješenje o tome da HNS mora u roku od 15 dana oduzeti Lokomotivi licenciju za nastup u prvoj ligi.

Takav zahtjev Sportske inspekcije potkrijepljen je zaključcima o tome da NK Lokomotiva koristi email adresu nklokomotiva@nk-dinamo.hr, da je licencija za trenera seniorske momčadi dostavljena preporučenom poštom s povratnicom na adresu Maksimirska 128, što je adresa Dinama, da u spomenutom razdoblju glavni direktor i ovlaštena osoba za zastupanje Lokomotive, Božidar Šikić, istodobno ima zaključen ugovor o obavljanju poslova stručnog savjetnika Nogometne škole Dinama, da je predsjednik Lokomotive Tin Dolički istodobno i član Izvršnog odbora Dinama, da je pregledom dokumentacije za licenciranje uočen dokument u kojemu je navedeno da je tražitelj licencije za natjecateljsku godinu 2009./10. Lokomotiva, koja je osnovana kao Udruga građana za obavljanje sportske djelatnosti, da je predsjednik iste Zdravko Mamić, a potpredsjednici Damir Vrbanović i Zoran Mamić. Treba li uopće napominjati kako je HNS ovakvo rješenje Sportske inspekcije odbio, proglasivši je neupućenom i nenadležnom, ujedno zatraživši istragu protiv same inspekcije i nadležnih u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.

Sve navedeno u konačnici ima za logičnu posljedicu rezultatski krah reprezentacije, koja se uporno nudi trenerskim početnicima, potpuni gubitak publike na prvoligaškim utakmicama i sveopće nezadovoljstvo među brojnim Hajdukovim navijačima, koje bi lako moglo dovesti do uličnih nemira. Postoji u cijeloj toj priči i legitiman stav značajnog dijela građana koje nogomet ne zanima i koji na sav taj publicitet koji mu se pridaje gledaju ili s potpunim nerazumijevanjem, ili s ozbiljnim podozrenjem. No ono što takav pristup odbija uvažiti je činjenica da je riječ o sportu koji je izniknuo među radničkom klasom i najširim slojevima stanovništva, zahvaljujući čemu mu popularnost nikad nije bila upitna. Što za posljedicu ima značajne sociološke i psihološke reperkusije kojim događanja u nogometu utječu na velik dio građana.

Ukratko, kretanja u društvu se teško mogu razumjeti bez uvida u odnose unutar nogometa i svega onoga što ga okružuje. Zbog svega toga, još od utakmice u kojoj je Rijeci 1999. godine, očitim sudačkim previdom oduzeta titula, nakon čega je Vlatko Marković kao predsjednik HNS-a izjavio kako je dobro da je ondašnja Croatia uzela titulu, s obzirom da se radi o najhrvatskijem i najkatoličkijem klubu, preko mitskih nereda na Poljudu kojim se u danima nakon mitinga potpore Mirku Norcu pokušalo srušiti legalno izabranu vlast, stanje u nogometu jasno oslikava stanje u društvu, ali i u politici. Uvažavajući ovaj zaključak, teško je izbjeći povlačenje istih paralela između posvemašnjeg kaosa u HNS-u i onoga što bi moglo uslijediti u društvu i politici.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. rujna 2015.