U nedjelju se u Napulju igra važan Derby del Sole, ogled domaćeg Napolija i gostujuće Rome koji gaje dosta specifično rivalstvo. O nekadašnjoj bliskosti njihovih navijača koja je prerasla u mržnju pisali smo još prije četiri godine; na taj tekst podsjećamo u današnjem Vikend-retrovizoru.
xx
Jedan od prvih viralnih videa nakon masovnijeg širenja YouTubea bio je video navijača. Nekima će sama ta činjenica možda biti iznenađujuća, ali ako znate da je jedna čitava subkultura živjela na distribuiranju CD-ova sa snimkama koreografija i bakljada, onda je i ta informacija nešto smislenija. No, na ovom videu navijači čak nisu ni na stadionu; kolorita nema, a kvaliteta je, blago rečeno, ispodprosječna.
Prvo se u kadru nadzorne kamere vidi nekoliko pripadnika talijanske policije kako na naizgled mirnom rimskom kolodvoru nadziru situaciju. Odjednom negdje izvan kadra dopire nekakav žamor, koji se svakim trenutkom pojačava, sve dok od iza ugla ne dođe ta gomila. Stotine, tisuće Napolijevih navijača se u trenutku slilo i natjeralo policajce na uzmak. Slika rijeke ljudi koja se bez prestanka slijeva i prolazi kroz kadar toliko je impozantna da čovjek jednostavno ne može dočarati nešto što je naizgled tako jednostavno i svakodnevno, ali u tom je kontekstu istovremeno zapanjujuće i zastrašujuće.
Tisuće Napoletana se tada, dakle, iskrcalo na rimski kolodvor kako bi pohodilo gostujući Derby del Sole — odnosno, Derbi Sunca, kako zovu sudar protiv Rome — nakon dugih šest godina provedenih u Serie B. Te godine odvojenosti dvaju klubova malo su skrenule fokus s priče o patološkoj mržnji između rivalskih navijača, ali bilo je dovoljno par minuta da se gnjevna gomila slije na rimski kolodvor uz urlike protiv Rima i Romanista da stigne podsjetnik na nju.
Još je u 17. stoljeću kontroverzni francuski dramski pisac Pierre Corneille izjavio kako se “mir stvara ratom”. Upravo je priča o Derbiju Sunca priča o ratu i miru i gotovo poetskom rasponu od velike ljubavi do uzavrele mržnje i smrti.
Serie A, u obliku kakav danas poznajemo, nastala je 1929. pod nadzorom Landa Ferrettija, predsjednika Talijanskog olimpijskog odbora iz redova Nacionalne fašističke stranke Benita Mussolinija. Nogomet je do te godine bio organiziran na regionalnim razinama, a bogati Sjever je itekako prednjačio po broju klubova koji su uživali status i naklonost lokalnih industrijalaca. Na siromašnom Jugu je situacija, naravno, bila drugačija; iako su se i ‘dolje’ osnivali nogometni klubovi na samom prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, razvoj je tekao mnogo sporije i teže, a na sjevernjake se i tu gledalo uz veliku zavist i prijezir.
Iako vam Rimljani neće rado kazati kako oni imaju ikakve veze s Jugom, nogomet u Rimu je od svog formativnog perioda bio fokusiran kao antipod sjevernjačkom utjecaju, a kada su te 1929. Talijani dobili ujedinjenu nogometnu ligu, od 18 klubova koji su je tvorili tek tri su bila iz gradova južnije od Livorna: Lazio, Roma i Napoli.
Zajednički san o otimanju dominacije sjevernjacima ujedinio je dva kluba samo da bi ih na kraju i razdvojio
Pritom je važno naglasiti i da je Lazio osnovan tek godinu dana kasnije od, primjerice, AC Milana, 1900., a da su Roma i Napoli u priču ušli podosta kasnije; Roma je osnovana tek 1927. ujedinjenjem triju lokalnih rimskih klubova upravo kako bi prijestolnica dobila još jednu momčad koja bi barem pokušala uzurpirati sjevernjačku nogometnu hegemoniju. Napoli su britanski mornari prvotno osnovali 1904. pod imenom Naples Foot-Ball & Cricket Club, ali je ovu današnju, nogometnu sekciju, službeno osnovao 1926. i ona se i dalje vodi kao godina službenog osnutka.
Ta je poveznica dvaju klubova, zapečaćena njihovim nastankom, bila podloga za neobično bratstvo o kojem će pričati cijela Italija.
Stvari, doduše, nisu baš išle jednostavno za onaj prvotni plan o uzurpiranju sjevernjačke dominacije. Napoli i Roma su 1970-ih, nakon dobrih 50-ak godina djelovanja, zajedno imali tek jedan scudetto, onaj Romin iz 1942. i uz njega četiri trofeja osvajača kupa; po dva sa svake strane. Po starom ključu “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, njihovi su se navijači zbližavali kroz san o jednom cilju koji je postao zajednički: naslov prvaka koji će otići u njihove krajeve i tako pokazati da je strast koju južnjaci imaju za nogometom zaslužila biti ovjekovječena za sva vremena.
Pritom se to zbližavanje dvaju klubova dogodilo u trenucima kada je navijačka kultura u Italiji bila u punom cvatu, a upravo su Rim i Napulj bili jedni od njenih epicentara. Baš kao i na terenu, dominacija u navijačkom svijetu bila je isključivo na sjevernjačkoj strani, a ekipa s Romine Curve sud, odnosno južne tribine, je uspjela po svom organiziranju u skupinu zvanu Curva Sud Roma postati jedna od najvažnijih i najpoznatijih navijačkih skupina u Italiji. Njen kolorit bio je sastavni dio atmosfere na Rominim utakmicama, a kada su kasnih 1970-ih došli i rezultati, fokus je samo bio pospješen.
Bila je to generacija Rome sa imenima poput Paula Roberta Falcãa, Roberta Pruzza, Bruna Contija, Fulvia Collovatija i drugih, koji su na okupu davali nadu kako će titula prvaka ponovno otići južnije od Livorna. Za Napoli to i nije bilo izvjesno, makar je 1976. uspio osvojiti kup. Njegovi ultrasi, okupljeni pod nazivom Commando Ultrà Curva B Napoli oformljeni 1973. dijelom i po uzoru na kolege iz Rima.
Prijateljstvo se očitovalo na svakom derbiju koja su ova dva suparnika međusobno igrala. Na svakom bi gostovanju tisuće navijača došli jedni drugima u goste, a ugošćavanje u stanovima bila je uobičajena stvar. Ogromnu sjevernu tribinu rimskog Olimpica punile bi desetine tisuća Napolijevih navijača, a oni koji ne bi stali onamo bili su redovito viđeni na zloglasnoj južnoj tribini, među najžešćim navijačima Rome. Također, pri Rominu gostovanju pod Vezuvom nije bilo neobično vidjeti njene navijače među Curvom B i najžešćim Napoletanima, gdje su bili slobodni donijeti simbole svog kluba kako bi se slavilo to ujedinjene “otpisanih”.
S procvatom tog prijateljstva pojavili su se i obredi koje su obje strane ispoštovale pred svaki početak susreta. Pred svaki početak međusobnog ogleda Rome i Napolija po dvojica delegata njihovih ultrasa spustili su se na teren sa zastavama; prvo bi krenuli Napoletani prema Romanistima, praćeni skandiranjem čitavog stadiona u Rominu čast. Tada bi se zajednički vraćali prema drugoj curvi, uz skandiranje gostiju Napoliju. Naravno, isti scenarij bi ponavljali i na Olimpicu, a tu slavljeničku atmosferu pratili su mediji diljem Italije, nudeći je kao primjer da se ultrasi mogu dobro zabavljati, što i nije bilo često na tom prijelazu iz 1970-ih u 1980-e.
Te 1983. razlika u kvaliteta dva kluba dosegnula je vrhunac. Na pohodu prema povijesnoj tituli Roma je unakazila Napoli na Olimpicu sa čak 5:1, ali je zajednički san bio toliko jak da Napoletani nisu to mogli zamjeriti svojim prijateljima iz glavnog grada. Naravno da su bili gnjevni zbog loše forme svoje momčadi, ali su u znak prosvjeda poskidali svoje transparente s ograde i krenuli skandirati u čast Romine momčadi, one koje će na kraju te sezone donijeti tek drugi naslov prvaka u južne krajeve nakon što je mrski Lazio to uspio ostvariti 1974. Naravno, taj povijesni trijumf bio je i vrhunac neobično bratstva koje su Talijani zvali gemellaggio.
Ostvarivanjem tog sna priča je nekako izgubila taj viši cilj i umjesto da to bio povod njenom daljnjem cvatu, Romina je titula bila prvi korak prema njenom raspadu.
Dakako, nije samo to mogao biti razlog. Napoli se kroz 1980-e počeo postepeno i dizati u rezultatskom smislu, a 5. srpnja 1984. predstavlja datum koji niti jedan navijač Napolija neće zaboraviti. Tog je dana klub potpisao Diega Armanda Maradonu, a njegovo je predstavljanje na San Paolu popratilo rekordnih 75.000 oduševljenih navijača, dok su mediji njegov dolazak iz Barcelone popratili riječima kako je cijeli Napulj bio tog dana uvjeren da je “spasitelj stigao podno Vezuva”.
I zaista je stigao.
S Maradonom je Napoli postao ekipa čiji navijači nisu morali putovati u Rim da vide trofejnu nogometnu generaciju. Baš je istovremeno te 1984. Roma izgubila od Liverpoola u finalu europskog Kupa prvaka i to tek nakon izvođenja jedanaesteraca, a osvojeni kup godinu dana kasnije biti će i posljednji trijumf te zlatne generacije. Štafetu te ujedinjene mržnje prema Sjeveru dati će upravo Napoliju, koji će Maradona odvesti do prve titule prvaka koju će Napoletani vidjeti u svojoj povijesti.
Napoli, naravno, u očima Romanista više nije bio tek simpatični rival s juga nego punopravni konkurent za vrh, ali to i dalje nije bio zalog da se njihovo bratstvo završi. Maradona je očaravao i njih, ali kada je Napoli 1985. potpisao Laziala Bruna Giordana, mnogi su se Romanisti našli uvijeđenima. Tu je taj njihov viši cilj došao do raskrižja: je li veća mržnja prema Lazialima ili prijateljstvo s Napoletanima? Kombinacija te nekolicine faktora dala je s vremenom odgovor.
Bratstvo je bilo na snazi i te 1987., a ritual pred početak ogleda Rome i Napolija bio je, dakako, ponovljen. Delegati navijačkih skupina zajedno su krenuli prema Rominoj Curvi Sud, ali ovaj ih je put dočekalo skandiranje protiv Giordana. Čak je i dio Napoletana na prepunoj gostujućoj tribini prihvatio to skandiranje, ali ono generalno i nije naišlo na odobravanje većeg dijela njihove navijačke baze, pošto je Giordano bio jedan od prominentnijih igrača na tom pohodu ka tituli. Napoli je tada porazio Romu da bi na kraju te osvojio i dvostruku krunu, što je do dana današnjeg najveći domaći trijumf u klupskoj povijesti. Ujedno i ono koje je Napoli stavilo ispred Rome; zajednički san o otimanju dominacije sjevernjacima ujedinio je dva kluba samo da bi ih na kraju i razdvojio.
Godinu dana kasnije Napoli i Roma su bili izjednačeni na vrhu ljestvice, a ogled na Olimpicu označen je kao ključan u borbi za titulu. Pred njegov početak Naplijeva je delegacija po običaju krenula preko terena do tribine s domaćim ultrasima, ali ovog puta skandiranja nije bilo. Štoviše, Romanisti se nisu spustili na teren kako bi ih ispratili nazad do sjeverne tribine, a pojedinci su ih čak ispratili pogrdama. Inicijalna reakcija Napoletana nije bila revolt već čuđenje, ali je i sama utakmica bila neobično gruba, s pregršt oštrih prekršaja i čak dva isključenja Napolijevih igrača. Iako brojčano oslabljena, Napolijeva je momčad uspjela izboriti vrijedan remi pogotkom Salvatorea Bagnija, koji je povrh svega svoj pogodak proslavio pokazivanjem ombrelle, što je zapravo ekvivalent ‘bosanskog grba’ u našim krajevima.
Iako se Bagni ispričao nebrojeno puta, to je Romanistima bila i konačna izlika da prijateljstvo o kojem je brujala čitava Italija pretvore u jedno od najvećih rivalstava.
Napoletani su se još trudili održati povezanost kao kada su 1991. na svojoj curvi B podignuli poruku preminulom navijaču Rome, ali ekipa iz glavnog grada nije bila zagrijana. Kada se os odnosa sasvim prebacila na drugu stranu, uvertira ovog dvoboja više nije bio njihov mali ritual, već nasilje. Kada je 2001. Roma došla do svog prvog naslova prvaka još od 1983., utakmica protiv Napolija na San Paolu bila je okarakterizirana kao ona koju mora dobiti. Doduše, pobjeda je bila imperativ i Napoletanima, ali u borbi za opstanak, pa konačnih 2:2 nije zadovoljavalo nikog. Nakon te utakmice zabilježeni su brojni sukobi između navijača, a četvrt Fuorigrotta bila je kompletno devastirana.
Utapanje prijateljstva u krvi je postala brutalna realnost, a sve je dobilo i tragičan završetak kada je na finalu kupa 2014. između Napolija i Fiorentine na Olimpicu jedan Napolijev navijač izgubio život u sačekuši Rominih; Romanisti su ubojicu, koji je za to dobio 26 godina zatvora, višestruko slavili, pokazujući da nemaju ni najmanju dozu sentimenta spram svojih bivših prijatelja. Napoletani im nisu ostajali dužni.
Ljubavi neće biti ni danas, kada su i jedan i drugi klub zapeli u limbu neke svoje prosječnosti. Ni dominacija omraženog Juventusa više ne može ujediniti dva bratska kluba, čiji je odnos od onog sunčanog, po kojem ovaj derbi i nosi ime, zašao do najmračnijih kutaka koji redovito izazivaju zgražanje cjelokupne talijanske javnosti.
