Ponekad se dogodi da su štetne stvari istodobno i potpuno nužne.
Od projiciranih prvih 11 Manchester Cityja, samo će Leroy Sané i David Silva imati više od 20 dana priprema s momčadi. Šestorica prvotimaca koji su igrali finale i utakmicu za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu će s momčadi raditi tek 12 dana, a trojica Brazilaca će imati 19 dana priprema nakon jako naporne sezone u kojoj su nakon zgusnutog klupskog rasporeda odradili još i Mundijal. Sve to je debelo ispod optimalnog vremena i za odmor i za bazične pripreme za novu sezonu. U tek minimalno boljoj situaciji što se tiče strukture priprema nalaze se Tottenham i Manchester United, a kako bi izbjegli ozljede u daljnjoj fazi sezone moraju tih 12 ili 19 dana maksimalno iskoristiti kroz kamp i prilagođene intenzivne programe.
Problem je što treneri nemaju odgovarajuće uvjete za takav pristup radu. Umjesto da su s momčadima na bazičnim pripremama, vodeći engleski klubovi odrađuju turneju po Americi. I premda je jasno kako je to štetno sa sportskog gledišta jer onemogućava najbolji oblik priprema u danoj situaciji, svejedno je apsolutno nužno s marketinške strane.
International Champions Cup je egzibicijsko natjecanje koje se sastoji od 18 najboljih europskih klubova koji će odigrati po tri utakmice u pripremnom razdoblju, najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, ali dijelom i u Europi i Singapuru. Poanta je jasna, glavni cilj turnira je zarada. Cijena ulaznica je ogromna: za utakmicu Bayerna protiv PSG-a koja je odigrana u Klagenfurtu prosječna cijena ulaznice za djecu bila je čak 65 eura, dok je za odrasle bila oko 80.
Međutim, klubovi od samih utakmica neće dobiti neki spektakularni novac, barem ne za njihove standarde. Razlog sudjelovanja je promotivna vrijednost koju turnir donosi. Zbog toga je — uz Heineken, McDonald’s i Mastercard — jedan od organizatora i sama La Liga. Jednostavno, ovakva se prilika za podizanje vrijednosti branda ne propušta, jer će se kasnije naplatiti podizanjem cijene TV prava. Igranje velikih klubova na američkom kontinentu automatski podiže zanimanje bogatog tržišta na koje nogomet već neko vrijeme pokušava ući. Gold Cup se redovito igra u SAD-u, a prošlo izdanje Cope Americe nije se igralo u Južnoj Americi, nego su južnoameričke ekipe putovale u SAD. Uostalom, upravo je kandidatura konstruirana oko SAD-a dobila domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2026. i to po principu da će se od 80 utakmica čak 60 odigrati u SAD-u, a po 10 u Meksiku i Kanadi. Nogomet se pokušava agresivno plasirati na najbogatije svjetsko tržište i kulturu koja jako cijeni sport.
Parada kiča
Međutim, ako Americi želite prodati bilo što, morate im ponuditi zvijezde. Zbog toga je International Champions Cup toliko bitan. Samo tu će nogometni fanovi u Americi, kako se na samoj web stranici turnira reklamira, moći vidjeti svih osam četvrtfinalista Lige prvaka i 90 od 100 najboljih svjetskih igrača.
Jedini problem je što neće. Velika većina od tih 90 najboljih svjetskih igrača neće niti igrati, a tek rijetki će se pojaviti i mahnuti publici. I zato se postavlja pitanje koliko sve to skupa zapravo ima smisla.
“Atmosfera je bila dobra”, komentirao je José Mourinho posjet od preko 100.000 gledatelja na utakmici između Uniteda i Liverpoola na Michigan Stadiumu u Ann Arboru. “Ali da sam ja bio na njihovom mjestu, ne bih došao! Ne bih trošio svoj novac da gledam ove momčadi! Gledao sam, primjerice, Chelsea danas protiv Intera na televiziji. Ljudi su odlučili da je bolje otići na plažu nego gledati taj dvoboj pa je stadion bio prazan.”
Da je United pobijedio u utakmici, vjerojatno bi Mourinho prešutio da taj turnir nema spotskog smisla. Osvjedočeno loš gubitnik teško je podnio poraz od Liverpoola, ali poanta njegovih riječi stoji. Točno 101.254 ljudi je došlo pogledati utakmicu između Uniteda i Liverpoola, a u Ann Arboru su od 22 igrača u početnim postavama nastupila možda petorica koji su stvarno u užem izboru svojih trenera za početne postave. Ostatak zapisnika su popunile rezerve ili klinci kao što je, primjerice, Tahith Chong (na slici gore), a umjesto utakmice ljudi su dobili paradu kiča i cirkus na očajnom terenu.
Dok zanimanja ima, bit će i ovakvih turneja i bizarnih mini-atrakcija poput one u Singapuru, gdje je sudac umjesto novčića bacao kreditnu karticu
Nije ovo ni prvi put da menadžer Manchester Uniteda javno istupa protiv International Champions Cupa i njegove organizacije. U izdanju 2014. Louis van Gaal je bio bijesan jer je United morao putovati kroz cijelu Ameriku s obzirom na to da je utakmice igrao u Denveru, Washingtonu, Ann Arboru i Miamiju, a momčad je bila u sličnom stanju kao što je sada. Nakon naporne sezone i Svjetskog prvenstva imao je na raspolaganju momčad kojoj je trebao mir i koja je trebala iskoristiti kratko vrijeme da se maksimalno pripremi za sezonu koja je kucala na vrata. Međutim, umjesto kampa, igrači su morali odraditi cirkusku turneju po Americi i više su vremena potrošili na putovanja nego na treniranje.
Ali ako Manchester United želi ostati na vrhu ljestvice najbogatijih klubova, to je cijena koju klub mora platiti. Štetno je, ali je istovremeno i apsolutno nužno jer nakon 109.000 ljudi na utakmici s Real Madridom prije nekoliko godina, sad je opet došlo preko 100.000 pogledati egzibiciju s Liverpoolom. Takve stvari pokazuju koliko je jak brand.
Izgradnja branda
Međutim, te se ljude se ne može zauvijek varati. Platili su karte koje su im omogućile da osim utakmica gledaju otvorene treninge, da prisustvuju medijskim obavezama klubova i da budu nazočni događajima za navijače na kojima je najavljeno i sudjelovanje nekih igrača. Zauzvrat, dobili su diplomce nogometnih akademija, pokojeg prvotimca i paradu kiča koja ne reklamira nogomet. Na ovaj način nogomet neće ući na američko tržište.
Dapače, utakmice International Champions Cupa su antireklama nogometa za svakoga tko je kupio ulaznicu, jer kroz ovaj cirkus se nudi ono najgore što moderni nogomet ima za ponuditi. Nisu dobili najbolje igrače, nisu dobili emociju koju nogomet nosi, nisu dobili uzbuđenje. Na NBA All-Star utakmicama barem dobiju atrakciju i mogućnost da se slikaju sa zvijezdama, a ovdje su dobili utakmicu koju ni treneri ni igrači uopće nisu i željeli, nego su je odradili tek zato što im ugovori to nalažu.
No, iako zanimanje opada, još uvijek ima zainteresiranih kojima se mogu prodati karte. Doduše, Chelsea i Inter su u Miamiju igrali na polupraznom stadionu, većina utakmica nije bila rasprodana, ali TV kuće i dalje nude novac za prijenose u sezoni kiselih krastavaca i navijači se pojavljuju u kakvom-takvom broju. A dok zanimanja ima, bit će i ovakvih turneja i bizarnih mini-atrakcija poput one u Singapuru, gdje je sudac umjesto novčića bacao kreditnu karticu. Uvjeti poslovanja u modernom nogometu to nameću.
Takva činjenica stavlja trenere klubova u veliki problem. Moraju misliti o svom osnovnom poslu, a to su domaće lige i kompetitivne utakmice za što im trebaju prave pripreme, ali istovremeno moraju nastaviti graditi klupski brand. Ponekad to dvoje može ići zajedno, kao što je Bayern isposlovao da igra u Klagenfurtu jer mu se to uklapalo u fazu priprema, ali obično nešto treba žrtvovati.
Ovakve su utakmice štetne za pripremanje sezone, ali ovakvi cirkusi od američkih turneja su apsolutna nužnost i takvi eventi se ne smiju propuštati iako nemaju gotovo nikakve veze s nogometom. Uostalom, United nije osvojio prvenstvo od sezone 2012./13. ni Ligu prvaka od 2008., pa je svejedno već dvije godine na vrhu Deloitte Football Money League jer već godinama pametno gradi svoj brand i odrađuje marketinške obaveze.
A ponekad je Deloitteova liga klubovima važnija od one domaće.
