Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

LJETO ZA PAMĆENJE

NAJBOLJI TEKST O HRVATSKOJ IKAD NAPISAN: Oda Vatrenima koja je ušla u legendu

‘Sadašnjost je, pak, pripala igračima koje je gledao. Igračima koji su Hrvatsku učinili najmanjom zemljom u finalu SP-a od Urugvaja 1950. godine, igračima koji su ovu momčad učinili modernim čudom’

Na današnji dan prije točno godinu dana u Moskvi na stadionu Lužnjiki hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je u dramatičnoj utakmici Englesku 2:1 i izborila plasman u povijesno, prvo hrvatsko finale SP-a ikad. Vatreni su tog ljeta Gospodnjeg 2018. osvojili srca milijuna ljudi diljem svijeta i bacili naciju u trans.

Profimedia

NAJVEĆE NOVINE NA SVIJETU POKLONILE SE HRVATIMA: Od ovih ćete se riječi naježiti; ‘Noge su im prestale raditi, tijela se slomila, ali…’

Veličanstveni uspjeh Vatrenih

Svi svjetski mediji izvještavali su o veličanstvenom hrvatskom putu prema finalu protiv Francuza. No, nekako najbolji tekst o Vatrenima napisao je ugledni New York Times. Oda Hrvatskoj na web-izdanju ovog čitanog američkog dnevnog lista objavljena je 11. srpnja prošle godine, nakon pobjede nad Gordi Albionom, koji ipak nisu uspjeli “nogomet vratiti kući”. Tekst prenosimo u cijelosti, kako bismo se podsjetili na veličanstven uspjeh naših junaka koji ćemo zauvijek pamtiti.

Njihove su noge otkazale davno prije kraja dvoboja. Njihovi mišići su ih boljeli, pluća su im se ispraznila, njihova tijela su pucala i stenjala od bola i muke. Hrvatski igrači su opet otišli dosta iznad svojih granica, prešli su svoj limit. Opet su istrošili sav adrenalin u sebi koji su imali, otišli “u crveno”, osjetili bol…

Pa ipak, čak i dok su njihovi pokreti postajali ukočeni i sve teži, a tetive čvrsto stegnute i napete, u grču,, ali u trenucima kad više nisu mogli, oni su nastavili juriti, trčati i preko Engleske izborili finale SP-a. Kad je sudac označio kraj, igrači Hrvatske popadali su po travnjaku pod težinom i umorom, ne samo zbog neviđenog fizičkog napora i truda koji su uložili, nego i pod težinom fantastičnog uspjeha koji su ostvarili.

ProfimediaFoto: Profimedia

‘Emocije su ih uzele, bilo je to za njih emotivno pražnjenje’

Emocije su ih uzele, bilo je to za njih emotivno pražnjenje… Ostala je još samo jedna velesila. Brazil, Njemačka, Argentina i Španjolska su odavno ispale. Ostala je Hrvatska, nacija od četiri milijuna ljudi. Između njih i najfascinantnijeg naslova Svjetskog prvaka ikad stoji samo Francuska.

Hrvatska je do finala došla na teži način. Produžeci i penali protiv Danske, produžeci i penali protiv Rusije i sad ovih iscrpljujućih 120 minuta protiv Engleske… Epska utakmica kakvu možete vidjeti samo na Svjetskom prvenstvu.

Hrvatska se vratila, baš kao i u prijašnjim utakmicama, nakon što je sjajni Ivan Perišić poništio Trippierov vodeći gol. Malo po malo Hrvatska je preuzimala igru vođena Lukom Modrićem i Ivanom Rakitićem. Imali su prilika da i ranije riješe utakmicu, ali je Perišić pogodio stativu i promašio prazan gol, a Jordan Pickford skinuo je zicer Mandžukiću. Prekaljeni ratnik zakucao je za pobjedu.

Profimedia

‘Mandžukić, taj prekaljeni hrvatski ratnik, zakucao je za veliku pobjedu’

Sat je otkucavao. Penali su bili sve izgledniji i onda, nakon 109 teških minuta na terenu, Engleska je na sekundu popustila i Mandžukić, taj prekaljeni hrvatski ratnik, izbjegao je njihovu pažnju i zakucao za veliku pobjedu. Do tog trenutka je jedva stajao na nogama, ali sad je otrčao do kornera do razularenih navijača u crveno-bijelom. Suigrači su pohitali za njim i zatrpali ga svojim tijelima, skupa s jednim bespomoćnim fotografom kojeg su pomeli u slavlju.

Međutim, to nije bilo ništa u usporedbi s onim što je uslijedilo nakon posljednjeg zvižduka. Oni hrvatski igrači koji su još uvijek mogli hodati još su jednom pobjegli svojim navijačima kako bi proslavili povijesni uspjeh, a umor je zamijenio delirij. Plesali su i pjevali i upijali događanja na tribinama, uživali su u tom trenutku.

Neki su poveli i djecu, drugi zastave, dok se crveno-bijelo more valjalo tribinama Lužnjikija.

Gareth Southgate – između nade i očaja

Na centru, između nade i očaja, stajao je engleski menadžer Gareth Southgate. Njegovi igrači su bili na drugom kraju terena i pljeskali navijačima, ponosni, ali utučeni s kamenim i izgubljenim pogledima. Kako je ovaj SP odmicao, Engleska je osjećala da je možda, jednom, sreća napokon na njihovoj strani. Southgate ih je odveo iznad svih očekivanja. Mnogi su smatrali da im je maksimum osmina finala ili eventualno četvrtfinale.

No, kako se njihov duh dizao, promijenila su se i očekivanja. Prošetali su skupinom i onda prošli na penale što inače ne rade. Kako su favoriti ispadali jedan za drugim, put mladoj Southgateovoj momčadi bio je sve širi.

Profimedia

Sama ideja o nečemu velikom potpuno je zaludjela naciju. Bilo je ovo čudnih nekoliko tjedana u Engleskoj, vrijeme u kojem se bilo lako zaljubiti. Neprestana sunčana razdoblja, vlada na rubu pada i velika očekivanja. U tom nepoznatom teritoriju niknula je uzbudljiva engleska reprezentacija, oslobođena svih duhova prošlosti i vođena rukom jednog nevjerojatno pristojnog i pristupačnog čovjeka. Engleska, najednom lišena bahatosti i samouvjerenosti, djelovala je prijateljski, simpatično i, najšokantnije od svega, kao jako dobra nogometna momčad.

‘Nacija, naviknuta na poraze, doslovno se onesvijestila’

Nacija, naviknuta na poraze, doslovno se onesvijestila. Neslužbena himna Eura 1996. i njezin refren ‘It’s coming home’ postao je odgovor na svako pitanje. Sve je bilo toliko nestvarno i toliko neočekivano da se postavljalo pitanje zašto Engleska, koja je na jednoj utakmici zabila šest golova, ne bi mogla trenirati s gumenom kokoši? Ili ako Engleska može dobiti nekoga na penale, zašto je čudno da se igrači u bazenu utrkuju na jednorozima na napuhavanje? 

Duboko u duši, svi su ipak očekivali da će priča na kraju tužno završiti

Duboko u duši, svi su ipak očekivali da će priča na kraju tužno završiti. To je sigurno prošlo kroz glavu Southgateu dok je gledao hrvatske igrače kako slave uspjeh koji je mogao biti njegov. No, ovaj put je razočaranje bilo drukčije. Nije bilo nikakvog krivca, nikakve potrebe za preuveličavanje ili naslađivanje porazom. Nitko nije dobio glupi crveni karton, nitko se nije ozlijedio i nema potrebe za rekonstrukcijom momčadi kao što je bio slučaj prijašnjih godina.

Ne, engleski put je jednostavno morao ovdje završiti protiv momčad s malo više iskustva, malo više znanja i koja je malo više navikla na ovakve utakmice. Modrić je igrao četiri finala Lige prvaka, Mandžukić tri, Lovren i Rakitić po jedno. S druge strane, samo Jordan Henderson zna kako je igrati najveću utakmicu u klupskom nogometu, a to je okusio tek prije par mjeseci.

Profimedia

‘Hrvatska je moderno čudo’

Za engleske navijače postojao je samo jedan osjećaj – ponos. Na ono što su vidjeli, na ono što su ostvarili, na ljubav koju su osjetili u svojem narodu i na momčad koja ih je predstavljala. No, Southgateu to nije bilo dovoljno. Čekao je da završi hrvatsko slavlje jer ga nije želio prekidati kako bi svakom igraču i članu stručnog stožera Hrvatske mogao osobno čestitati. Nije želio skrivati razočaranje. Želio ga je osjetiti i iskusiti da mu posluži kao inspiracija da to više ne ponovi.

To je bilo za budućnost. Sadašnjost je, pak, pripala igračima koje je gledao. Igračima koji su Hrvatsku učinili najmanjom zemljom u finalu SP-a od Urugvaja 1950. godine, igrači koji su ovu momčad učinili modernim čudom. Igrači koji nisu prestali trčati čak ni kad su im tijela vrištala da prestanu, ni dok su se borili da uhvate zrak ni dok su im kosti pucale pod težinom utakmice. Radili su za svoju nagradu i zaslužili su je. Čeka ih Francuska.

Još jednom moraju otići “u crveno.

Povratak na Net.hr