Fernando Santos okrenuo je stvari u osmini finala Europskog prvenstva protiv Hrvatske onog časa kada je Renato Júnior Luz Sanches dobio naredbu da se spremi za ulazak u igru. Odjednom se ravnoteža na sredini terena promijenila, a Portugal je prodisao. Nije time Santos napravio neku taktičku promjenu koja bi upropastila ono što je Ante Čačić pripremio; sustav igre i plan kojih su se Portugalci držali ostali su gotovo identični. Zapravo, Santos je promijenio figuru za figuru, ali nakon te je zamjene izgledalo da je u igru ušao igrač koji je bio osjetno bolji od ostalih na terenu. Na kraju je Sanches proglašen igračem utakmice, najprije zbog načina na koji je podigao momčad, bez obzira na to što mu je bilo nepunih 19 godina.
Zbog važnosti trenutka zapamtili smo onaj trk u 117. minuti kad je Sanches vukao loptu 80 metara u tranziciji prije odlučujućeg gola iako je imao četvoricu igrača ispred sebe, ali osmina finala možda nije niti njegova najbolja utakmica na prvenstvu. Protiv Mađarske u grupi ušao je na poluvremenu i odradio je ogroman posao. Protiv Poljske u četvrtfinalu zabio i gol, u polufinalu i finalu je započeo utakmicu u prvoj postavi, ali tu protiv Mađarske je bio ključan za promjenu ritma momčadi koja je tada izgledala zrela za ispadanje s prvenstva. Podigao je razinu energije momčadi, određivao je ritam i smjer posjeda, postavio se kao igrač koji je povezao linije i korigirao greške u organizaciji igre. Iako je bio daleko najmlađi, izgledao je kao daleko najozbiljniji igrač na terenu.
Zapravo, izgledao je nerealno dobro.
Fizičku moć na stranu, ali mirnoća i staloženost kojom je odisao na terenu bile su nestvarno iznad razine igrača koji je tek počeo igrati seniorski nogomet. Igrao je toliko iznad očekivanja da su se pojavile sumnje oko njegove stvarne starosti.
Renato Sanches ne igra mnogo, a kad i igra, možda bi bilo bolje da ne igra
Stereotipno i pomalo rasistički, ali predsjednik lisabonskog Sportinga Bruno de Carvalho i legendarni Guy Roux – ozbiljne face u svijetu nogometa – javno su propitivali Renatove godine i eventualne mućke s prijavom datuma rođenja. Doduše, nije da u nogometu nismo vidjeli takvih primjera. Jednom je novinar Thomas Kwenaite otkrio kako je kapetan U-15 reprezentacije Južnoafričke Republike zapravo 24 godine star student, tako da je sve bilo moguće, posebno jer je sumnju u vjerodostojnost Sanchesovih dokumenata izazivala činjenica da je prijavljen tek kad mu je bilo pet godina.
Njegov je otac je u Portugal doselio sa Svetog Tome i Principa, dok je majka imigrantica iz Zelenortske Republike. Upoznali su se pri samom dolasku u Portugal i nakon kratke veze su začeli Renata. Samo nekoliko dana nakon njegova rođenja, otac je otišao u Francusku i ostavio tek rođenog Renata samog s majkom. Priča se komplicira u tome što je Renato dobio rodni list tek kad mu je bilo pet godina, kad se njegov otac vratio u Portugal i napokon ga priznao te prijavio nadležnom uredu. Sumnje su bile pomalo rasističke jer nitko ne bi dovodio u pitanje dob eventualnog potomka bijelih imigranata iz istočne Europe, ali istovremeno su bile i utemeljene jer je bilo iznimno čudno da ga majka punih pet godina nije prijavila. Međutim, potvrde iz bolnice Amadora-Sintra u kojoj je Renato rođen odbacile su ikakvu sumnju – Renatu je bilo nepunih 19 godina i zaista je bilo toliko dobar. Impresivno dobar.
Korak naprijed, natrag dva
Odlična sezona u Benfici s gotovo punom minutažom te Europsko prvenstvo na kojem je dokazao da može biti faktor i na najvišoj razini – ništa više nije trebalo klubovima najviše klase da polude za mladim Portugalcem koji igra već toliko zrelo. Glatko je osvojio nagradu Golden Boy i izgledao je kao sigurna oklada. Na kraju ga je kupio Bayern i to za 35 milijuna eura, što ima još dodatnu težinu s obzirom da Bavarci rijetko troše toliki novac, pogotovo na tinejdžere.
Međutim, Sanches se nije snašao u Münchenu.
Dobio je nešto šansi na početku sezone, u četiri od prvih šest kola Bundeslige je počeo u prvoj postavi, skupio je 263 odigrane minute, a do kraja sezone nabrao još manje od 400. Ulazio je rijetko, a kad je ulazio dobivao je tek cameo uloge bez prave prilike da se nametne. Za razliku od Portugala – gdje je u Benfici imao važnu ulogu u izgradnji igre, a u reprezentaciji je ulazio kad stvari nisu išle dobro – u Bayernu je priliku dobivao kad su stvari ionako bile riješene. Neki drugi su lomili utakmice i igrali važne uloge, a on je bio prolaznik. A tada je prvi put pokazao da možda i nije sigurna oklada kakvom se činio.
Kako nije bilo realno da izbori poziciju u Bayernu, pogotovo s novim pojačanjima i pod Carlom Ancelottijem koji prilično rijetko razvija mlade igrače, bilo je racionalno poslati Renata na posudbu u klub u kojem će igrati. Uostalom, možda mu je samo trebao kontinuitet igre da povrati ritam i samopouzdanje.
Idealna prilika da se vrati na pravi put je bila Swansea City, klub koji je upravo tada preuzeo Paul Clement. On je bio dugogodišnji Ancelottijev pomoćnik, pratio ga je u Chelseaju, Paris Saint-Germainu, Real Madridu i Bayernu, a kako je u odnosu na prošlu sezonu ostao bez Fernanda Llorentea i Gylfija Sigurðssona, trebala mu je pomoć. Ancelotti mu je poslao Renata Sanchesa koji je došao u idealnu situaciju. Nije bilo pritiska medija, imao je trenera koji ga je želio i koji je radio s njim, talentom je odskakao od ostatka momčadi, a taj ostatak momčadi je ipak bio dovoljno dobar da se posloži neki sustav koji će mu odgovarati. Zapravo, sve se slagalo da se dogodi klasični scenarij dobrog igrača koji oživi karijeru bildajući samopouzdanje igrajući za loš klub i vrati se na stepenicu iznad gdje i pripada.
Neshvatljive pogreške
Međutim, nije sve išlo po planu. Prvo je inzistirao na tome da nosi broj 85 koji je nosio u Benfici, ali je Premier liga odbila taj prijedlog i zato je morao uzeti 35, koji je nosio u Bayernu. A iz ove perspektive, igra mu puno više liči na predstave u Bayernu nego na one koje je pružao u Benfici.
U debiju za Swansea je prva dva dodavanja koja je pokušao promašio za po desetak metara. Nije bio pod pritiskom, nisu to bile teške lopte nego rutinske situacije koje nije mogao riješiti. Nešto kasnije je slično ponovio u utakmici s Chelseajem, što je postao sinonim njegove izgubljenosti na terenu. Čovjek koji je s tek 18 izgledao kao najozbiljniji igrač europskog prvaka dvije godine kasnije je potpuno nedorastao razini kluba koji se bori za opstanak.
Match Stats vs @SwansOfficial – Interceptions:
Kante – 3
Carabao – 1 💪 pic.twitter.com/hWwPpecjZl— Carabao UK (@CarabaoUK) November 30, 2017
Renato Sanches ne igra mnogo, a kad i igra, možda bi bilo bolje da ne igra.
Radi neshvatljive pogreške, izgleda bezvoljno, donosi katastrofalne odluke i često se ne može prilagoditi stanju na terenu. Zašto, kako i hoće li se ikad vratiti barem na onu razinu kad je u Benficinu dresu ravnopravno igrao protiv klasa kao što su Xabi Alonso i Arturo Vidal u četvrtfinalu Lige prvaka – ne znam. Nisam siguran da itko zna. Pravog objašnjenja i dalje nema, ali Renato Sanches konstantno propada i ne samo da se ne razvija, nego igra sve lošije. Nije da je on s 18 godina bio impresivan jer je samo puno obećavao, već tada je on zaista radio razliku. Uz potencijal koji je imao, bio je zbilja dobar.
Sada u Swanseaju s 20 godina izgleda daleko od igrača koji je bio sigurna oklada, nespojiv s igračem koji je igrao odlično u Benfici i koji je bio Santosova ključna figura na Europskom prvenstvu. Sad se kao sigurna oklada čini to da će ostati jedan od onih koji nikad nisu ispunili svoj potencijal.
