Nogomet često nije pošten.
Nisu pošteni rezultati, ishodi često ostave razočarane, nekad i ogorčene gubitnike — siguran sam da će i Islanđani nešto o tome znati, makar više kroz razočaranje — ali često nije poštena ni sama publika. U osnovi je očekivano da se nogomet gleda i valorizira prvenstveno kroz atrakciju: kroz golove, asistencije, driblinge i pasove, kroz nešto što ne mora biti onako, oku skriveno pa da se ljudi moraju pomučiti da ih oduševi i podigne na noge. Na pamet će tu pasti i Antoine de Saint-Exupéry i njegov Mali princ, koji će reći da je ono bitno očima nevidljivo.
Na terenu ih je čitava plejada tih koji su očima nevidljivi i za koje je potrebno nogomet promotriti i srcem, odnosno strašću. Tek kada se primijeti ljepota i u tim naizgled nevidljivim stvarima, kada neka tiha voda prodere brijege, tada se i sve nekako zaokruži.
Tako je za neke možda Milan Badelj ‘otkriven’ tek kada je sinoć protiv Islanda postao igrač utakmice; kada su, vjerujem, mnogi onako pokajnički morali zavapiti kako su uvijek znali da on “ima nešto, ali…”. Ali stvarnost je da je Badelj, tiha voda iz zagrebačkih Gajnica, u kontinuitetu jedan od najpodcjenjenijih igrača ove generacije upravo iz razloga što je prihvatio to da se mora podrediti sporednoj ulozi u momčadi koja je prepuna glavnih protagonista. Nekako je uvijek i bio spreman na to, kao kada je u jednom davnom intervjuu nakon dugo iščekivanog debija za Dinamo to i sam dao naslutiti.
“Zapravo se još uvijek volim igrati nogometa”, ispričao je tada 19-godišnji Badelj, nadodavši krucijalni dio: “ali svjestan sam svoje pozicije i odgovornosti na svakoj utakmici”.
Stoput je ponovljena ona teza kako hrvatska nogometna reprezentacija još uvijek traži pravog nasljednika Roberta Jarnija na poziciji lijevog beka. Ali baš kao što je Jamie Carragher jednom rekao kako “nijedan klinac ne želi postati Gary Neville kada odraste”, aludirajući na manjak atrakcije i prostora za kreativnost kod bekovske uloge — makar se tu stvar u međuvremenu dosta promijenila — tako bi i rijetko tko želio prihvatiti ulogu ‘čistača’, odnosno radnika koji će osiguravati da se na nečiju tuđu magiju ljudi dižu na noge i oduševljavaju iz utakmice u utakmicu.
Inteligentno vrebanje
U nas je Niko Kovač kao igrač dao toj ulozi dodatnu dimenziju svojom karizmom i liderskim odlikama, a Badelj, iako karakterno sasvim drugačiji od bivšeg kapetana i izbornika, u kontinuitetu daje svoj zalog uz dozu kreativnosti, a ne samo hrabrosti i odlučnosti da se nekom uđe u nogu kako bi se spriječila suparnička kontra.
Badelj nije takav tip — ni karakterno, a ni igrački. To što nema fizičke predispozicije za baš takvu ulogu na kraju je itekako pomoglo njemu da se i dalje može ‘igrati nogometa’, ali i da dokaže kako snaga može valjati klade, ali da u modernom nogometu caruje um.
Njegova se inteligencija vidi na samom terenu. Pokazao je to, dakako, i sinoć, ali čak ne toliko kroz 68 dodavanja koja je izveo sa čak 94 posto uspješnosti, kako sugerira InStat, a niti kroz onu gredu koju je uzdrmao dalekometnim udarcem. Ni onaj pogodak za 1:0, kad se sjajno ubacio iz drugog plana ne mora biti krunski dokaz njegove nogometne inteligencije. Pomalo ironično, njen najbolji i najcjelovitiji prikaz došao je kod gola koji nije zabio on, već Ivan Perišić.
Badeljeva priča, kao i ona desetina njegovih kolega koje podnose žrtvu za viši cilj, šalje važnu poruku
Na Emila Hallfreðssona je Badelj sinoć krenuo čak pet puta, jedino je više od njega vršio pritisak na Gylfija Sigurðssona, s kojim je u duel ušao šest puta. Dok je očito zbog čega se kao meta pritiska nudio igrač poput Sigurðssona, kod Hallfreðssona je to bilo nešto pronicljivije i subverzivnije.
Postoje igrači čiji se krivi potez u krivom trenutku pikira i vreba poput onih divljih predatora na snimkama dokumentaraca National Geographica. Ali baš kao i te zvijeri, da bi se ulovilo plijen na spavanju, treba biti strpljiv i lukav. Badelj je čekao moment i ulovio ga onog trenutka kada je sam Hallfreðsson sam sebi iskopao rupu unaprijed sasvim riskantnim i pomalo glupavim pokušajem driblinga u zoni gdje pogreška ostavlja nezaštićenu i nepostavljenu zadnju liniju.
Neki bi igrači prosrljali i možda pomalo ziheraški krenuli na sigurnije rješenje zatvaranja opcija za odigravanje pasa. Međutim Badelj je u trenutku prvo zaskočio Hallfreðssona, da bi mu bez korištenja neke čvrstine i snage skinuo loptu s noge i onda je u samo dva jednostavna dodira efektno poslao u prostor za Perišića. Tri su koraka bila potrebna da Badelj pokaže svoju tihu magiju na najvećoj sceni; kada vas netko pita čime on točno pridonosi ovom rosteru, ta situacija stoji kao vizitka.
Skinuo Stenmarka
Mnogi su veliki umovi nogometne igre, poput Xavija Hernándeza ili Paola Maldinija pričali o tome kako čišćenje lopte ispucavanjem ili uklizavanjem predstavlja problem, pošto će inteligentan igrač preduhitriti potrebu za rađenjem prekršaja tako što će pretpostaviti suparnikov idući korak i smjer lopte. Njihova razmišljana sublimirana su upravo u gorenavedenoj situaciji.
Svatko bi volio biti igrač koji može poslati takvu asistenciju u prostor, jer još uvijek svako dijete koje kreće u nogomet želi biti ‘desetka’ ili napadač, ovisno što mu je od ovih ‘opipljivih’ stvari draže. Uopće ne sumnjam da je to htio biti i Badelj, jer bi po karakteristikama on lako mogao i biti dubinski playmaker koji dodavanjem lomi suparničke linije. Ali služba je služba, i iako bi netko drugi možda negodovao zbog činjenice da se od njega pomalo i prisilno radi ‘šesticu’ koja u sebi nosi zadatke s kojima on i nije u potpunosti komforan, Badelj je taj koji neće dopustiti da mu ‘igra lopte’ stane na put potrebama momčadi.
U toj zahtjevnoj ulozi je nerijetko i griješio, ali mu profesionalizam, kojim je zaradio i čast da bude nasljednik kapetanske vrpce u Fiorentini nakon tragične smrti Davidea Astorija, ni ovdje nije dopustio da odabere frustraciju umjesto napretka i učenja na vlastitim greškama.
A to nogomet, iako je prečesto nepošten prema takvim tipovima, nekada zna i nagraditi. Sinoć je tako nagradio Badelja, radnika fine ruke hrvatske reprezentacije, koji će, kako i sami vidimo, pri koncepcijskim promjenama biti prva žrtva slanjem na klupu. Međutim, Badeljeva priča, kao i ona desetina njegovih kolega koje podnose žrtvu za viši cilj, šalje važnu poruku kod ovakvih večeri.
Iako će teško privoljeti nekog klinca za igranje na takvoj poziciji, ovaj dečko iz Gajnica — koji će se po povratku kući s ovakvog turnira sigurno prvo krenuti javiti kvartovskom društvu u Harvestu ili Don Feferonu — uči djecu kudikamo bitnijim vrijednostima. Poput one da čak ni talent nije i ne smije biti iznad potreba kolektiva. Nakon sinoćnje predstave nema sumnje ni da je kraj njega Ingemar Stenmark izgubio svoju titulu najpoznatije ličnosti Gajnica koju su mu u pjesmi prišili momci iz Hladnog piva.
