Sve je u nedjelju u Las Palmasu djelovalo tako jednostavno i tako obično. Sve je izgledalo tako hladno. Jedva 20-ak tisuća gledatelja došlo je na Estadio Gran Canaria pogledati prijateljski dvoboj Španjolske i Bosne i Hercegovine, prazno je ostalo još bar desetak tisuća stolica. Luisa Enriquea nije bilo briga što se priča i piše, nije želio mijenjati plan i vaditi se nakon Hrvatske, pa je na teren poslao momčad koja će zajedničku fotografiju ostaviti za uspomenu kao povijesnu. Ukupno 97 nastupa koliko su imali svi kombinirano, uključujući i kapetana Isca, najmanje je u novijoj povijesti ove reprezentacije.
Sam Edin Džeko imao je jedan više, ali i gosti i njihov izbornik Robert Prosinečki bili su bez svog metronoma. Bez zamorenog Miralema Pjanića izgledali su ne samo kao dobro parkiran, nego kao autobus bez motora, pa je ova utakmica od početka morala biti jednosmjerna i ne pretjerano zanimljiva ulica. Čak je i vrijeme bilo hladno; nedjelja je bila jedan od ukupno 22 kišna dana koliko Las Palmas u prosjeku godišnje ima.
Priča je, doduše, završila mnogo ranije, nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji, ali ovo je bila prilika za posljednji pozdrav. I opet, sve je bilo otprilike onako kakva je bila i njegova reprezentativna karijera. Vrhunski, gotovo bez pogreške, ali jednostavno i bez velike pompe. Bez mjesta na naslovnicama. Bez crvenog tepiha, bez bljeskova fotoaparata, bez dugotrajnih i velikih govora. Bez suigrača koji ga bacaju u zrak, bez počasnog kruga i buketa cvijeća koji padaju pred njegove noge, bez završnog vatrometa da obasja njegovo nasmijano lice. Samo je na brzinu išetao iz sjene, rukovao se sa svima, udario loptu posljednji put i mahnuo publici. Odradio svoj posao, odradio što je morao i vratio se onamo gdje mu je mjesto. U sjenu.
Jer tako oduvijek izgleda svijet Davida Silve.
Ili je barem tako izgledao onaj dio koji ima veze s njegovom domovinom. Onako kako ne bi trebao izgledati, ne za igrača koji je svoju prvu utakmicu u crvenom dresu odigrao kao 15-godišnjak a onda prošao sve selekcije da bi u najboljoj postao šesti u povijesti po broju nastupa (125). Silva je u 12 godina reprezentativne karijere dvaput bio europski prvak i jednom svjetski, postigao je ukupno 35 golova, što ga čini četvrtim najboljim strijelcem u povijesti — samo su David Villa, Raul i Fernando Torres zabili više.
Nije bilo ni vatrometa, ni punog stadiona, ni bljeskova fotoaparata. Samo debela i hladna sjena u kojoj ovaj majstor oduvijek uživa
“Stvarno ne znam koliko je utakmica odigrao za reprezentaciju”, rekao je jednom prilikom bivši izbornik Vicente Del Bosque, s kojim se nikada nije pretjerano dobro slagao. “Mora biti barem 60, ali nemam neko sjećanje na jedan, specifični trenutak s njim. Bio je to dug i uspješan put”.
David Silva Španjolcima je posljednji put mahnuo u Las Palmasu jer je rođen na Kanarskim otocima, gdje je kao dječak započeo karijeru u lokalnom klubu za koji je poluprofesionalno igrao i njegov otac Fernando Jimenez. Jako maleni David na početku je bio na vratima, ali tako sitnom i nije mu išlo baš dobro, pa su ga prekomandirali na krilo gdje je glumio svog uzora Michaela Laudrupa. A ondje se snašao dobro i još kao tinejdžer dobio priliku u — Real Madridu. Vicente Miranda u to je vrijeme bio Silvin mentor i nagovorio je 14-godišnjaka i njegovu obitelj da otputuju u Madrid. David je navodno igrao izvrsno, čak ga je dolazio gledati i trener prve momčadi — izvjesni Vincente Del Bosque — ali ubrzo je stiglo razočarenje. U Madridu su zaključili je da je maleni David premalen i da nema šanse postati vrhunski nogometaš.
I nije da barem jednim dijelom nisu bili u pravu. David Silva jest bio i ostao premalen. Odrastao je, ali je ostao na metar i 70; nikada u karijeri nije imao više od 70 kilograma. Štoviše, nikada nije bio ni pretjerano brz niti pretjerano pokretljiv i agilan. Međutim, bilo je to i vrijeme u kojemu se nogomet mijenjao, evoluirao. Igra u kojoj će maleni dečki sposobni s loptom najednom postati ključni faktor za mnoge momčadi.
On se u međuvremenu skrasio u Valenciji koja ga je željela u svojoj mladoj momčadi; otac, bivši policajac, na račun toga dobio je posao čuvara stadiona. Maleni El Chino — majka mu je japanskog porijekla — morao je, doduše, proći težak put čeličenja prvo kroz Eibar, a onda i Celtu. Međutim, u ljeto 2006. dobio je priliku u Valencijinoj prvoj momčadi kao 20-godišnjak i automatski je iskoristio. Postao je i reprezentativac i najvažniji igrač momčadi, ali je i često bio izvan stroja, i to zbog ozljeda zglobova u koje je često primao udarce. Upitan jednom zašto nikada ne bandažira zglobove kao ostali, odgovorio je da bi za njega to značilo kao da igra zavezanih očiju.
To da je David Silva vrhunski nogometaš apsolutno nikada nije bilo upitno. No, u Španjolskoj potvrda toga oduvijek je morala doći kroz jedan od dvaju najvećih i najpopularnijih klubova.
I čekao je Silva ponudu koja je bila gotovo javna, i opet iz Madrida. Ali nije nikakva tajna da ondje nikada nisu voljeli igrače koji se sakrivaju od reflektora i koji se drže onoga što mogu i trebaju napraviti na terenu. A karijera Davida Silve oduvijek je bila upravo takva. Oprostite na banalizaciji, ali Silva je oduvijek bio dosadan čovjek. Igrač kojeg volite gledati, igrač za kojega znate da je majstor, da je jedan od najboljih, da je svjetska klasa, da je čovjek koji donosi prevagu. Ali i čovjek kojeg — dobro, dok nije obrijao glavu — ne pamtite, baš kao ni Del Bosque, po posebnim trenucima. Ne pamtite ga po golovima, ne pamtite ga po majstorskim potezima, po magičnim asistencijama. On je u svijetu socijalnih mreža i blještavih reflektora naprosto dosadan.
Nakon što je otišao u Manchester, za Španjolce je postao i naprosto dalek. Tamo je mali ‘Kinez’ postao mali Merlin, mađioničar koji je promijenio povijest kluba i jedan je od najzaslužnijih za to što je i plavi dio Manchestera danas ozbiljna nogometna sredina. Cityjevi su navijači to znali cijeniti, većina ga čak smatra najboljim igračem njihova kluba u povijesti, iako je i ondje često bio u sjeni igrača poput Yaye Tourea ili Sergija Agüera. Uostalom, samo jednom je dobio titulu najboljeg igrača sezone u svom klubu, dok nikada nije bio ni blizu konkurenciji za najboljeg igrača lige.
Za običnog Španjolca koji nogomet prati kod kuće sve ono što je radio u Engleskoj nije značilo previše. Daleko od očiju, daleko od srca — parola je koja je važila za ovog nogometaša. Daleko od Real Madrida i Barcelone, daleko od španjolskih zvijezda. I zato mu je sjena oduvijek bila suđena. Čak i u Španjolskoj Luisa Aragonésa, u kojoj je pored Xavija, Andresa Inieste i Marcosa Silve izgledao savršeno, i dalje mu je uloga bila u sjeni velikih imena. U sjeni koja se kod Del Bosquea podebljala, pogotovo na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi, na kojem je klupom platio početni kiks protiv Švicarske.
Njegova uloga i važnost na terenu vremenom su se mijenjali; prvo kod Del Bosquea, da bi na kraju je kod Julena Lopeteguija bio u ulozi krila i jedan od najdirektnijih veznjaka u momčadi. Silva je zabijao, često bio i najbolji igrač svoje momčadi, ali za Španjolce je i dalje bio dalek i hladan i dosadan. I dalje je bio jedan od onih koje nitko nije želio za intervjue, jedan od onih koji ne reklamira proizvode, jedan od rijetkih koji Madridom može prošetati a da ga mnogi i ne prepoznaju. Silva je sam na kraju stvorio svoj svijet, Merlinov svijet, u kojemu je bila i ostala najvažnija magija u 90 minuta na terenu. Sve ostale formalnosti za njega su baš to, obične formalnosti.
Zato nije bilo ni vatrometa, ni punog stadiona, ni bljeskova fotoaparata. Samo debela i hladna sjena u kojoj ovaj majstor oduvijek uživa.
