Komentar Aleksandra Holige: Dobro, pa zar nitko ne želi osvojiti naslov u Premier ligi ove sezone?

Nitko od vodećih ne izgleda uvjerljivo

I nije jedini koji tako misli. Utrka za naslov ove je sezone u Engleskoj sasvim neizvjesna, ali razlog tomu nije to što je nekoliko momčadi u sjajnoj formi i ‘pucaju’ na njega. Upravo suprotno: nitko od vodećih ne izgleda uvjerljivo, nitko nije sposoban povezati dulji niz pozitivnih rezultata. Svi konkurenti imaju ozbiljne nedostatke i dobrim se dijelom muče, a još od 2002. lider nije imao manje bodova na kontu u ovoj fazi sezone.

Arsenal je možda dosad igrao najbolji nogomet – iako ni to zaista nije bilo ništa specijalno – ali svejedno su mu se događali ogromni kiksevi, poput poraza 4-0 u Southamptonu. Manchester City možda ima najbolju momčad, ali se također pokazao vrlo ranjivim – njegov ključni igrač Yaya Toure naočigled svih fizički propada, a Vincent Kompany, obično vođa na terenu, od početka vuče ozljedu i više ne igra nego što igra. Uoči proteklog vikenda Leicester je od pet zadnjih utakmica dobio samo jednu.

Tottenham je remizirao u čak devet od 23 utakmice (uz tri poraza) – pa ipak, da je prije dva tjedna uspio kod kuće pobijediti Leicester, sada bi bio na samom vrhu. Liverpool i Chelsea preduboko su pali.

Uzlet Manchester Uniteda i onda domaći poraz

Louisu van Gaalu možete svašta prigovoriti – da njegov Manchester United igra dosadno i često negledljivo, da je pretjerano tvrdoglav i krut, možda i to da ga je vrijeme pregazilo – ali definitivno ga ne možete optužiti da je čovjek kojega lako ponese euforija. Kad je prošle nedjelje odnio gostujuću pobjedu u velikom derbiju na Anfieldu, a Arsenal isti dan remizirao kod Stokea, Nizozemac je izjavio kako vjeruje da Crveni vragovi još uvijek mogu do naslova.

Što je najgore, to niti nije bilo toliko suludo, pisao je prošli tjedan najutjecajniji engleski kolumnist Jonathan Wilson. Kad se uzme u obzir stanje konkurenata, Unitedova dosta solidna obrana (druga najbolja u ligi, poslije Spursa) i natruhe vraćanja u formu Waynea Rooneya, možda je stari lisac sposoban potaknuti momčad na završni uzlet i niz kojim će pomesti konkurenciju…

No, onda je United izgubio kod kuće od Southamptona. City je, ponajviše zahvaljujući izvanserijskoj partiji Kuna Agüera, iščupao bod na gostovanju kod Bilićevog West Hama. Ponovno je zablistao Leicester i pobjedom 3-0 nad Stokeom izbio na vrh – ali i Tottenham, gostujućim trijumfom kod Crystal Palacea.

Razgovarao sam s Wilsonom uoči nedjeljnog londonskog derbija Arsenala i Chelseaja, od kojeg se – možda – očekivalo da ponudi neke odgovore. Izgube li Topnici, to će cijeloj priči dati dodatnu neizvjesnost i bizarnost; pobijede li, svejedno je nekako teško vjerovati da mogu do naslova, jer Arsenal je to… Ako je možda pretjerano nalijepiti im etiketu luzerske momčadi, pobjednički mentalitet sigurno nije nešto što krasi Wengerove momke. Tko će biti prvak, pitao sam Wilsona.

https://www.dailymotion.com/video/x3o0naq_all-goals-hd-norwich-4-5-liverpool-23-01-2016-hd_sport

“Svaki tjedan se predomišljam oko toga“, rekao je. “Trenutačno mislim da je ipak Arsenal taj, ali lako je moguće da ću se opet predomisliti nakon današnjeg susreta s Chelseajem; nekako to nije – to…“

Naravno, momčad iz zapadnog Londona zaskočila je svoje sjeverne susjede u prilično lošoj utakmici. Igrač odluke bio je ‘otrovni’ Diego Costa, koji je unutar pet minuta najprije iznudio isključenje Pera Mertesackera, a zatim i zabio odlučujući gol. I tako poslije ovog vikenda znamo još manje nego prije tjedan dana: Leicester je vodeći s tri boda prednosti nad Cityjem i Arsenalom, pet nad Spursima, 10 nad Unitedom i 11 nad West Hamom (Bilić nije u utrci za naslov, ali – kako stvari stoje – mjesto koje vodi u Ligu prvaka možda čak i nije toliko nedostižno, što bi bio uistinu nevjerojatan pothvat).

Još je 15 kola do kraja, a u sljedećem Leicester dočekuje Liverpool, West Ham Villu, Arsenal Southampton, a United Stoke City; Manchester City i Tottenham gostuju kod Sunderlanda i Norwicha, klubova koje se bore za opstanak. Mislite li da znate kako će to sve završiti? Samo lud čovjek bi uplatio velik novac na kombiniranu okladu.

Liverpool se privikava na drugačijeg menadžera

Wilson analizira: “Arsenal je i dalje Arsenal, samo s dobrim golmanom. Momčadi nedostaje ravnoteže, a nema ni uistinu pravog napadača, iako je Giroud napredovao. City se koprca uoči očekivanog dolaska Pepa Guardiole i jako je ovisan o Kompanyju i Agüeru, a obojica muku muče s ozljedama, dok je Toure ostario. United se još uvijek uči nositi s odlaskom Alexa Fergusona i Davida Gilla, ogrezao u kaotičnu transfer politiku i s menadžerom čiji su najbolji dani iza njega.”

Tottenham ima vrlo mladu momčad, pretjerano ovisnu o Kaneovim golovima. Chelseajev raspad traje od ožujka prošle godine – čuvena Joseova treća sezona u kojoj uvijek dolazi do pada, zatrovana atmosfera, ali ipak je pao dublje nego što je itko očekivao. Iza Liverpoola su godine gluposti na tržištu transfera, a sada se privikava na bitno drugačijeg novog menadžera…“

Engleska opsjednutost transferima

Sve glavne momčadi su u nekoj prijelaznoj fazi, ali postoje i drugi razlozi za ovako neizvjesnu utrku koja će puno prije frustrirati, nego oduševiti analitičare. Jedan je svakako engleska opsjednutost transferima: umjesto rada na transformaciji i poboljšanju postojećeg kadra, postalo je normalno da se rješenje za svaki problem traži u dovođenju novog igrača, pa što košta da košta. Time je teže postići konzistenciju forme, jer u takvom fluidnom stanju velike su oscilacije neizbježne.

“Ponekad mi se čini da jedini u Engleskoj vjerujem u moć treninga“, nedavno je izjavio Liverpoolov Jürgen Klopp.

Drugi je razlog možda uzlet ‘srednje klase’ u Premier ligi: pogonjeni televizijskim milijunima i njihovom relativno pravičnom raspodjelom unutar lige, sada i prosječni klubovi mogu dovesti jako dobre igrače, platiti visoke odštete i ponuditi ogromne plaće, čime se smanjuje razlika između bogatih i onih malo manje bogatih.

Ni Ranieri se ne usuđuje vjerovati u naslov

Praktični primjeri za to su Dimitri Payet u West Hamu, Yohan Cabaye u Palaceu, Andre Ayew u Swanseaju…

Pa dobro, je li onda možda Leicester City ipak – taj? Ekipa koja se ni po čemu, a ponajmanje po budžetu ne može mjeriti s najvećima, koja je prije godinu dana bila u gotovo izgubljenoj situaciji i očajnički posegnula za (na visokoj razini) nedokazanim Andrejem Kramarićem, čak ga i preplativši samo kako bi iščeprkala neku novu nadu u opstanak?

Bilo bi to najveće čudo u suvremenom nogometu. Čudo u koje se nitko osim možda najzagriženijih fanova – pa ni Claudio Ranieri – ne usuđuje vjerovati.