Kad je Werderov trener Florian Kohfeldt malo prije 60. minute utakmice protiv Borussije Dortmund pogledao prema klupi, na njoj nije imao nekog pretjeranog izbora. Gubio je 2:0 i u hvatanju za slamku spasa s klupe je podigao najiskusnijeg napadača. To je obično standarna procedura kojom se treneri vode u sličnim situacijama, ali rijetko se dogodi da je taj igrač stariji od trenera. Kohfeldtu je tek 36, a napadač kojeg je digao s klupe je u listopadu navršio 40.
Međutim, i s 40 godina je Claudio Pizarro još uvijek jako opasan.
To je najbolje osjetila Borussia koja je skupo platila njegov labuđi pijev. U veljači je Werder gostovao u Dortmundu u utakmici DFB-Pokala i Pizarro je ušao u produžetku. Najprije je zabio gol koji je spasio utakmicu i odveo Werder u raspucavanje jedanaesteraca, a onda je prvi uzeo loptu i sigurno zabio u prvoj seriji. Nešto slično je napravio i sada u prvenstvu. Svega 15 minuta nakon njegova ulaska semafor je pokazivao da je Werder nadoknadio dva gola minusa, a Pizarro je zabio drugi gol i potvrdio svoj status najstarijeg strijelca Bundeslige i jedne od apsolutnih legendi njemačkog klupskog nogometa.
Kad je Werder 1999. isplatio Alianzi iz Lime odštetu u vrijednosti od milijun i pol eura, to je bila četvrta najveća odšteta koju je klub ikad platio. Međutim, bio je to tek početak legende o Pizarru, nogometnom konkvistadoru koji je osvojio njemački nogomet. Uloženi novac je brzo opravdao, utrpao je 38 golova u prve dvije sezone u klubu, onda je prodan u Bayern za 8,5 milijuna eura, a u Bremen se vraćao četiri puta i ukupno je zabio 150 golova i ostvario 53 asistencije.
Teško da je Werder mogao bolje uložiti milijun i pol eura. S Pizarrom u glavnoj ulozi osvojio je Kup, a on je vodio Werder do finala Kupa UEFA 2009. tako što je zabio u svakoj rundi natjecanja do finala u Istanbulu. Već iduće sezone uveo Werder u Ligu prvaka dvama golovima s kojima je pokopao Sampdoriju u zadnjem kolu kvalifikacija, zabivši drugi duboko u produžetku uzvratne utakmice.
U Bayernu je bio još i uspješniji. Prve je sezone zabio 19 golova, ali je ostao bez trofeja. Ali onda je krenulo: osvojio je Ligu prvaka i nabrao još šest Bundesliga i pet kupova, natrpao je 125 golova i postao jedan od najboljih stranaca koji su ikad igrali u Njemačkoj. I još bitnije, iza sebe nije palio mostove. U Bayern se vraćao dvaput, a u Bremenu je trenutno u četvrtom mandatu u zelenom dresu. Taj podatak govori prilično puno o tome kakav je Pizarro imao odnos prema klubovima u kojima je igrao.
Muzika, alkohol i žene
Međutim, imao je Der Andenbomber i život izvan travnjaka. I to prilično buran život.
Dok je igrao za Bayern 2006. je uhvaćen je kako vozi pod utjecajem alkohola na putu sa službene klupske zabave na Oktoberfestu. Po njemačkim zakonima je za taj prekršaj platio masnu novčanu kaznu, ali trener Felix Magath je odlučio poštediti svog napadača klupske suspenzije koja je u Bayernu uobičajna za takve prijestupe. Po njegovu objašnjenju, svatko malo popije na Oktoberfestu.
U stvari, Pizarro mu je trebao jer je bio u strašnoj formi i gotovo je sam nosio Bayern koji je bio tek na četvrtoj poziciji u prvenstvu. Upravo je bio povezao tri gola u tri uzastopne utakmice i Magath sebi nije mogao dozvoliti da mu jedini pravi izbor u napadu ostane Roy Makaay. Ne kad mu je otkaz visio nad glavom.
Samo godinu dana kasnije, u studenom 2007., Peru je remizirao u gostima kod Brazila i Pizarro, Jefferson Farfán, Santiago Acasiete i Andrés Mendoza odlučili su napraviti tulum kako bi proslavili bitan bod. Kako su od izbornika dobili zabranu izlaska iz kampa, valjda su zaključili da je problem u napuštanju kampa, a ne u vrsti zabave i odlučili su tulum napraviti u hotelu. Organizirali su si i doveli muziku, alkohol i žene — sve ono što je inače po pravilima Saveza zabranjeno na reprezentativnim okupljanjima — i proveli se kako su to zamislili čim su osvojili bod u Brazilu. Izbornik José del Solar je poludio jer su prekršili pravila, ali još više jer su ga igrači ignorirali i nisu poslušali njegovu zabranu. Odlučio ih je za kaznu ostaviti na klupi, a dva dana kasnije Ekvador je razbio Peru 5:1.
Pizarro je nakon te utakmice koju je prosjedio na klupi suspendiran iz reprezentacije na 18 mjeseci, ali ispalo je kako je možda bilo pametnije da je peruanski savez pratio Magathov primjer. Usprkos tome što je u reprezentaciji bio Paolo Guerrero u strašnoj formi i usprkos tome što su se svi uključeni — osim Pizarra, koji je savez zbog susupenzije tužio CAS-u — ispričali i vratili natrag u reprezentaciju, rezultati su izostali. Peru je izgubio svih šest utakmica u kvalifikacijama i nije se plasirao na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Zapravo, u dvije godine koliko je Pizarro bio van reprezentacije, Peru je dobio samo tri utakmice od 17 utakmica koliko je igrao.
“Povlačenja se ne bojim nimalo”
Pizarro je naprosto bio fantastičan igrač. Za klubove i reprezentaciju dosad je zabio impresivnih 298 golova u svim natjecanjima i podijelio još 100-tinjak asistencija, ali momčadima je značio više od samih golova. Na teren je donosio neko ludilo, glad za igrom, volju koja se valjda najbolje očitava činjenicom da igra nogomet u Bundesligi i nakon svog 40. rođendana. I to igra tako da daje golove.
Ponekad je bio problematičan trenerima, ali se i kroz tu svoju problematičnost karakterom uvijek nametao kao vođa momčadi na terenu. Jednostavno je volio igrati nogomet i kad se spustio na teren više nije bilo mjesta za krivine koje je hvatao u civilnom životu. Dolje na travi je bio posvećen do samih granica izdržljivosti, dolje je pokazivao kako je nogomet njegov život.
Počeo je to pokazivati i izvan terena, kad je shvatio da više ne može držati korak s mlađima. U trećem povratku u Bremen sa sobom je doveo Giuliana Posera, talijanskog nutricionista koji je radio i s Lionelom Messijem. S njim je napravio plan prehrane, izbacio je alkohol iz života, a u prehrani više ne koristi mlijeko, bijelo brašno, rajčice i krumpire ili ikakvu vrstu fast fooda. Tek kad je došao na rub svojih 40-ih posvetio se sebi u pravoj mjeri kako bi se mogao prilagoditi i nastaviti igrati nogomet.
“Povlačenja se ne bojim se nimalo, već nekoliko godina znam da će se to morati dogoditi u jednom trenutku“, izjavio je Pizarro u intervjuu za DW na sasvim legitimno pitanje je li ga strah izgubiti nešto što je očito smisao njegova života. “Međutim, još se osjećam sposoban nastaviti i to je jedna od stvari o kojima sam razgovarao s trenerom. Nisam ovdje došao u šetnju niti se zabavljati bez da pridonesem nešto svojoj momčadi. Ovdje sam jer želim nastaviti igrati nogomet, ovdje sam jer vjerujem da mogu pomoći na terenu i to je ono što želim raditi.”
Na stranu to što voli nogomet i što vjerojatno ne bi znao što raditi bez toga, Pizarro je stvarno sposoban nastaviti igrati na visokoj razini i pridonositi momčadi. Jer usprkos činjenici da je navršio 40, još uvijek je dostojan titule konkvistadora i dovoljno moćan da svojim golom riješi pitanje osvajača Bundeslige.
