Nedjelja, 10. ožujak tekuće godine, deset sati uvečer. Publika u dvorani Guild Hall u engleskom gradu Prestonu napeto i u tišini prati finale Coral Players Championshipa koji je okupio 16 najboljih igrača prema rankingu aktualne sezone. U finalu igraju Neil Robertson i branitelj naslova Ronnie O’Sullivan. Pri samom kraju, kod vodstva 9:4, O’Sullivan ubacuje crnu kuglu za 99. bod u frameu za pobjedu u meču i dovodi bijelu kuglu u savršenu poziciju za ubačaj crvene kugle. U tom trenutku, potpuno netipično za snooker mečeve, publika je podivljala i uslijedile su ovacije. Ronnie sljedeći potez odigrava svojstveno sebi: nominalno dešnjak, iduću kuglu za svoj 100. poen ubacuje lijevom rukom.

Svako sljedeće ubacivanje kugle praćeno je gromoglasnim, nogometnim navijanjem i skandiranjem. Iako bi ih trebao upozoriti, sudac pušta publiku i igrača neka uživaju. Poseban je moment. Nestvaran. I svakako povijesni. Tu večer Ronnie O’Sullivan, nesumnjivo najveći igrač snookera ikad, ostvarit će svoj 1.000. century break.

Ipak, priča o tisućitom centuryju počinje ranije. Dosta ranije.

Jesen u Londonu, kraj mjeseca studenog, 1993. Slavi se podvig koji do danas nitko nije nadmašio: domaći 17-godišnjak je u drugoj natjecateljskoj sezoni osvojio ni više ni manje nego UK Championship, jedan od Triple Crown turnira (Triple Crown u snookeru znači ono što je Grand Slam u tenisu). Nitko nije tako mlad osvojio UK Championship niti bilo koji drugi profesionalni turnir. Uspjelo je to samo mladom Roonieju O’Sullivanu u finalu protiv Stephena Hendryja. Mnogi su te noći slavili pobjedu nove mlade snooker zvijezde, ali Ronnie nije mogao sakriti sjetu jer na slavlju nije bilo njegova oca.

Tajna snookera leži u poziciji bijele kugle, a nitko je nikad nije kontrolirao kao O’Sullivan. Zato je najbolji već treće desetljeće

Od prvih dana postalo je jasno da je mali jako talentiran, na radost oca Ronalda Johna. Otac ga podržava i od malih nogu bdije nad njim, vozi ga u dvoranu s velikim, zelenim stolovima i u njega usađuje ljubav prema snookeru. Svi imamo neka ‘specijalna’ mjesta koja dijelimo s očevima; snooker je bio svijet u kojem su otac i sin O’Sullivan osnažili svoj odnos. Ronnieju je otac uvijek bio najveća podrška i najveći navijač. Nitko u njega nije vjerovao poput oca.

I u trenutku prvog doista velikog slavlja njega nema. Ronald John je u zatvoru. U kafanskoj tučnjavi, godinu prije, ubio je čovjeka nožem. I to ne bilo kojeg čovjeka, već vozača zloglasne braće Cray, opakih kriminalaca koji su u tom periodu vladali londonskim podzemljem. Osuđen je na doživotni zatvor, s mogućnošću pomilovanja. Tragedija je to za Ronaldovu obitelj koja nije bogata, obični su ljudi koji se snalaze.

Survival mode

Ronnie će kasnije reći da je zbog situacije s ocem bio rastrojen. Zatvorenici u britanskim zatvorima tada su televiziju smjeli gledati samo nedjeljom, tako da je otac mogao gledati jedino njegove finalne mečeve. Ronnieju postaje jasno: mora ostati do nedjelje na turniru, mora igrati što bolje i pobjeđivati kako bi ga otac mogao gledati.

No, problem neće biti u igri, već u Ronniejevoj osobnosti, okolini i vremenu u kojem živi.

Za početak, mali Ronnie je džeparac zarađivao radeći u sex shopovima u Sohou čiji su vlasnici bili njegovi roditelji. Problem nije bio asortiman proizvoda, koliko ljudi i (polu)svijet koje je tamo upoznao. Doći do alkohola, droge i pripadajućeg načina života nije bio problem. Zatim, nakon što je otac završio u zatvoru, ondje mu je zbog utaje poreza završila i majka Maria. Sve te nesretne okolnosti dovele su ga do klinički dijagnosticirane depresije, a izlaz je tražio na najgori mogući način, kroz alkohol i drogu. Često je htio odustati od snookera, a u tom magnovenju znao je pokazati takav briljantan talent da je svima postalo jasno kako je najveći protivnik O’Sullivanu — on sam. Ronnie je taj svoj dio života kasnije opisao kao survival mode. Preživljavao je igrajući, a igrao je da bi preživio.

O’Sullivan je svoj prvi naslov prvaka osvojio 2001., a dotad je imao još dva UK Championshipa i jedan Masters, također turnir iz Triple Crown kategorije. Zbog svoje igre, već je dobio nadimak The Rocket. Način na koji je konstruirao breakove, brzina razmišljanja u kombinaciji sa sjajnom tehnikom koju brusi i danas, hrabrost i agresivnost u igri odmah su ga lansirali u zvijezde i ubrzo će postati najpopularniji igrač na svijetu. Zbog svog karaktera je često mijenjao raspoloženja, a to je radio i u mečevima. Ako bi nešto krenulo po krivu, Ronnie bi se naočigled znao prepustiti očaju. Nikada niste mogli znati što će se dogoditi za pet minuta — ludi maximum break ili neočekivani promašaj.

Njegove redovite ‘žute minute’ bile su samo mamac za publiku i medije. Vremenom se interes za Ronniejevim privatnim životom pojačavao i to mu nije donijelo ništa dobro. Nikad nije bila tajna da Profesionalna snooker asocijacija (WPBSA) baš ne šmeka Roonijea i njegovo ponašanje, i s njom je oduvijek bio u sukobu. O’Sullivan je bio jedan od rijetkih koji se znao glasno posvađati s organizatorima turnira ili samom asocijacijom. Ipak, bio je toliko medijski važan da ga nikad nisu drastično kaznili. Zna se tko prodaje TV prava i tko je na svakom plakatu, čiji sessioni su rasprodani. Nisu ga se mogli odreći čak ni kada je napravio najveći od svih gafova. Majstor je u četvrtfinalu UK Championshipa 2006. protiv Hendryja predao meč nakon samo pet odigranih frameova. Pogađate, nitko nikad prije Ronnieja to nije napravio. Napustiti meč? To se ne radi.

Tradicionalisti su tih dana potpuno poludjeli i zahtijevali da ga se izbaci sa profi toura. Tada je sam Hendry, potpuno šokiran u studiju nakon incidenta, ipak rekao da mu ne zamjera i podsjetio javnost da nitko ne zna kako se Ronnie osjeća. Bila je to divna gesta.

Drakulina pomoć

Hendry nije pričao gluposti, O’Sullivan je prolazio veliku krizu i raspadao se zbog pritiska publike i medija. Alkohol i kokain koje je konzumirao nisu mu pomogali da se uravnoteži. U sljedećim godinama uspio se riješiti ovisnosti, a 10 godina bez opijata nazvao je živim paklom u kojem se bez ikakve pomoći mora nositi s užasnim pritiskom i tugom.

U tom mračnom periodu, pomoć je došla od najvećeg navijača. Njegov otac, još uvijek u zatvoru, odlučio je prodrmati svog sina pa je u pomoć pozvao Raya Reardona, legendarnog Velšanina kojeg su zvali Dracula, bivšeg svjetskog prvaka koji je bio poznat kao vrsni taktičar. Reardon nije bio samo veliki igrač i stručnjak, prije svega bio je čovjek. Vrhunski gentleman koji bi često suparnika koji ga je pobijedio nagradio iskrenim, širokim osmjehom i zagrljajem. Samo najveći gospodin nikada svom protivniku ne kvari užitak pobjede, ma kako se teško u tom trenu osjećao kao gubitnik. Upravo zato, Reardon nije unaprijedio samo Ronniejevu igru; unaprijedio je i njegov odnos prema životu.

Reardon je na prvom treningu, po vlastitim riječima, shvatio da pred sobom ima najboljeg igrača kojeg je svijet ikada vidio. Rekao je da je Ronniejeva igra bila čista poezija. Shvatio je odmah da ga nema što učiti o tehnici, break buildingu ili brusiti njegovu preciznost. No, mogao mu je pomoći tako da ga nauči voljeti i drugu bitnu stranu igre — taktiku i safe. Ronniejev pristup uvijek je bio izrazito napadački, gađao je teške kugle koje bi drugi preskakali i igrali na sigurno. Jednostavno rečeno, Ronnie nije volio obranu. Zato ga Reardon nije učio snookeru, već mu je otkrio ljubav prema taktici i sigurnijoj igri. I uspio je. Ronnie je stvarno počeo uživati u tome. Kada se to dogodilo Raketa je ušla u warp.

Na sebi svojstven način, Ronnie se odužio genijalnom gestom kad je osvojio svoje drugo Svjetsko prvenstvo 2004., četiri mjeseca nakon što je počeo trenirati sa Reardonom. Na dodjeli trofeja slikao se s onim dječjim plastičnim ‘vampirskim’ zubima.

O’Sullivan je perfekcionist i potpuni fanatik koji je temeljito izbrusio svoju igru kao nitko prije njega. Uzmite u obzir to da mu je igra lijevom rukom potpuno jednaka kao i desnom… Bez obzira što je ambidekstričan, tu je sposobnost trebalo godinama usavršavati. Tek poneki igrači se služe svojom kontra rukom, i to samo kod najobičnijih udaraca u kojima je promašaj zapravo čudo i gdje pozicija za sljedeću kuglu ne predstavlja izazov. Samo jedan igrač jednako igra i najteže udarce sa obje ruke, a to je Ronnie. Ova zadnja crvena u još jednom spektakularnom maximum breaku je savršen primjer toga što Ronnie može lijevom rukom. Čisto savršenstvo od udarca!

Ronnie je na kraju dočekao očev izlazak iz zatvora, riješio se svojih demona u većoj mjeri, ne igra više od desetak turnira godišnje i stalno svima oko sebe daje do znanja da je našao sreću i u aktivnostima mimo natjecateljskog snookera. Promovira trčanje i zdravu prehranu. Uživa u egzibicijskim mečevima i daleko je najveći promotor tog divnog sporta.

1.000 centuryja

Ronald John je izašao iz zatvora, ali familija se nije ponovno ujedinila. Majka Maria je otišla svojim putem, a Ronnie se osamostalio i u više navrata priznao da, iako još uvijek voli i poštuje oca, ne može živjeti sa njim. Živcira ga to što bi se stari i dalje htio ponašati kao prije odlaska u zatvor i kontrolirati njegov život. Ronnie mu dopušta jedino dolazak na finala, a zamolio ga je da ne dolazi u dvoranu u ranijoj fazi turnira.

Ipak, vjerujem da je stari Ronald bio u onoj dvorani u Prestonu kad je Ronnie dosegao nevjerojatni tisućiti century. Kvragu, znate li koliko je teško postići century?

U snookeru igrači skupljaju bodove tako da naizmjence spremaju bilo koju od 15 crvenih kugli koje vrijede jedan bod i ne vraćaju se na stol, pa bilo koju od šest obojenih kugli koje se vraćaju na stol dok god na stolu ima crvenih. Obojene kugle vrijede od dva boda (žuta) do sedam bodova (crna). Kada igrači pospreme sve crvene kugle, boje moraju ubacivati u rupe po bodovnom redoslijedu od žute do crne. Tko skupi više bodova, pobijedio je. Igra je stravično teška zbog ogromnog stola (3,6 m duljine), malih rupa i malih kugli koje je moguće kontrolirati jedino savršeno izbrušenom tehnikom.

https://www.youtube.com/watch?v=2LU6Kep70sE

Neprekinuti niz od 100 ili više uzastopnih poena nazivamo century. Od sezone 1976./77., kada počinje moderna snooker era i kada je uveden sistem bodovanja i rang lista te se sport počeo kontinuirano statistički pratiti, vodi se evidencija century breakova. Na predstavljanju bilo kojeg igrača snookera, uz broj i vrstu osvojenih turnira, broj postignutih centuryja daje nam vrlo koristan podatak o kvaliteti i stilu njegove igre.

Najbrže se do centuryja može doći tako da igrač ubaci naizmjence 13 crvenih kugli koje vrijede jedan bod i 13 crnih kugli koje vrijede sedam bodova. Za cjepidlake, treba dodati da umjesto 13. crne, igrač može spremiti i zelenu, smeđu, plavu ili roza kuglu i opet će imati minimalno 100 bodova. Dakle, igrač mora pogoditi barem 26 kugli uzastopno. Na velikom snooker stolu s malim, teškim rupama, pod pritiskom koji nosi natjecanje i televizija, to je izuzetno teško.

Pogled na listu centuryja danas otkriva nam da je Ronnie na čelu sa 1.008 i slijede ga dvojica Škota, Stephen Hendry sa 775 i John Higgins sa 750. Najbrži century u povijesti snookera napravio je Maltežanin Tony Drago: kada je ušla crna i kada je sudac objavio 103. poen, štoperica je stala na tri minute i 33 sekunde! Ipak, O’Sullivan je postavio rekord koji će teško ikada biti srušen, kada je za pet minuta i 20 sekundi napravio maksimum break od 147 poena.

Kontrola bijele kugle

Ronniejev najbrži maksimum stoji na vrhu te liste već 22 godine. Taj break je uistinu bio čista magija i Ronnieju je vrlo rano donio status božanstva u snookeru. Ubacio je 36 kugli u 320 sekundi i to idealnim redoslijedom: 15 crvenih, 15 crnih i šest boja. Prosječno mu je za svaki udarac trebalo točno 8,88 sekundi. Za usporedbu, Ronniejev prosjek na touru je oko 19 sekundi po udarcu i po tome je trenutno među najbržim igračima, dok je prosjek snooker toura oko 23-24 sekunde.

Tajna snookera leži u kontroli bijele kugle. Fascinantna brzina i učinkovitost Ronniejeve igre su direktna posljedica vrhunski izbrušene vještine. Ne možeš biti brz i precizan ako ti bijela kugla stalno bježi. Nitko nikada nije kontrolirao bijelu kuglu kao O’Sullivan; zato je najbolji i traje već treće desetljeće.

Komentirajući snooker za televiziju, imao sam često priliku prisluškivati britanske kolege komentatore. Kada bi upitali najveće legende poput Hendryja, Higginsa, Stevea Davisa ili Marka Williamsa o najvećem igraču u povijesti, svi bi oni odabrali Ronnieja. Vjerojatno bi pogled na njihov međusobni score sa Ronniejem otkrio dio razloga za takav stav, ali nije se ni kod njih radilo samo o brojkama, nego o subjektivnom dojmu. Jednostavno, nitko ne igra kao Ronnie. I oni najradije gledaju njegove mečeve.

Malo je poznato da je Nikola Tesla jako volio biljar i da je dosta vremena provodio za zelenim stolom. O biljaru je govorio biranim riječima i dao je jednu od najljepših definicija tog sporta: “Bilijar je najsuptilnija igra perfekcije i logičnosti, satkana od šahovske kombinatorike, zakona fizike i izvanredne povezanosti čovečjeg uma i telesne motorike”.

I zato, za desetak dana kada, kako je običaj, u Sheffieldu počinje Svjetsko prvenstvo u snookeru, pronađite način da pogledajte O’Sullivana. Tesla bi ga sigurno gledao.